Ovo je priča o povijesnim likovima i godinama koje su prošle i nisu prošle, kako vam drago, ovisi tko se njima bavi i na koji način. Ovo je priča o jednoj okrutnoj smrti u vihoru 2. svjetskog rata , na ovim našim hrvatskim podijeljenim prostorima, podijeljenim u potpuno oprečnim stavovima i istinama. Pokušat ćemo istražiti jedne i druge, sine ira et studio.
Svećenik Dragutin Jesih rođen je 8. svibnja 1895. u Stenjevcu (Zagreb), a nasilnom smrću u naponu snage umoren je 20. studenog 1944. u Ščitarjevu. O njemu i njegovu životu što znamo teško se može ukratko nabrojiti samo područja aktivnosti kojima se bavio, kao ne baš prosječni župnik: omiljeni svećenik, organizator raznih sportskih, umjetničkih, karitativnih, novinarskih udruga, vrhunski intelektualac, teolog, pisac, novinar, veliki dobročinitelj, misionar i umjetnik. Njegov plodan i human rad u crkvi i izvan crkve, odvijao se od SAD do hrvatske provincije, na kraju u Turopolju, u mjestu Ščitarjevo u blizini Zagreba, na Savi. Ovdje nemamo namjeru pisati njegovu biografiju već samo o posljednjim danima i okolnostima koje su dovele do tragičnog kraja tog nadarenog i plemenitog čovjeka. Danas u Ščitarjevu na razmaku od par stotina metara stoje dva spomenika, s obilježjima koja su potpuno oprečna o tome tko je župnika mučio i umorio jedne noći u studenom 1944. Na nadgrobnom spomeniku na groblju u Ščitarjevu stoji da je pao „kao žrtva fašističkog terora“ ,a na crkvi u istom mjestu, na spomen-ploči da je “ubijen zbog nesnošljivosti prema crkvi.“ Pažljivom čitatelju neće promaknuti i godina od koje se pojavljuje ova posljednja varijanta, oprečne optužnice prijašnjoj za krivnju njegove smrti. To je 2019. kada je objavljena knjiga- monografija „Ščitarjevski župnik, mučenik Dragutin Jesih“, autora Ivana Nađa, u nakladi Glasa koncila.
Koristeći svoja predznanja o tom slučaju, ja sam kao stanovnica Turopolja u kontaktu sa žiteljima, prateći iz osobnih pobuda neke povijesne događaje iz 2. svjetskog rata, potražila pisane izvore koji bi mogli biti kompetentni za obje istine i usporedila sadržaje i rezultate istraživanja raznih povijesnih izvora s navedenom Monografijom.
Izvor 1. Steiner-Aviezer, Miriam: Hrvatski pravednici, ZG; NL, 2008.
„gđa Fuchs, odnosno Radičević obratila se nadbiskupu Stepincu. Molila ga je da joj nađe smještaj jer su ona i sin ostali bez krova nad glavom i sredstava za život. On ih je poslao u Ščitarjevo svećeniku D. Jesihu s kojim je sve dogovorio. Kad su Erna i Milivoj stigli Jesih ih je smjestio u podrum župnog ureda. NISU TU BILI JEDINI; BILO JE I DRUGIH ŽIDOVA A I KOMUNISTA. U Ščitarjevu su tako ostali do 20.11.1944. u noći tog sudbonosnog dana su dotrčali seljaci koji su znali da se u uredu kriju Židovi, uletjeli u prostoriju i svim prisutnim rekli da se smjesta obuku, uzmu najnužnije i pođu s njima. „Što se dogodilo?“, pitao je Milivoj; „Ustaše su saznale da ste ovdje, samo što nisu došle“
Spomenuti Milivoj je preživio rat i zajedno s roditeljima iselio u Izrael. Tamo je promijenio ime u Dan Baram, postao general izraelske vojske i počasni konzul Hrvatske u Izraelu. Na njegovu inicijativu je 1994. Dragutin Jesih proglašen za Pravednika među narodima, među stotinjak hrvatskih građana.
Izvor 2. članak u Večernjem listu 5.9.2018. potpisao je Z. Vitas koji citira riječi dr. M. Jareba, znanstvenog savjetnika za povijest Hrvatskog instituta za povijest da su „župnika D. Jesiha ubile ustaše, prema Milivojem (Dan Baramovom) svjedočenju.“
Izvor 3. dr. Josip Buturac, značajni crkveni povjesničar iz područja povijesti Katoličke Crkve, djelujući na pozicijama u Državnom arhivu RH i profesora na KTB, napisao je da je Dragutin Jesih „vjerovatno ubijen od ustaša koji su mu prijetili već kao župniku u Sladojevcima, jer je hvalio veliku silu Amerike, proricao propast NDH, a pravoslavce odvraćao od vjerskih prelaza. Zato je otišao iz župe i premješten u Ščitarjevo“ (ovo je citat iz Monografije Ivana Nađa, 77. str)
Napomenimo usput da su uoči njegova tragičnog kraja župnika zatvorili kao urotnika protiv vlasti NDH s nekolicinom članova HSS, nakon neuspjelog puča tog ljeta u kolovozu 1944. u kojem su sudjelovali domobranski i neki ustaški časnici. Zna se da je bio na 3 tjedna zatvoren u ustaškom zatvoru i da je oslobođen na intervenciju nadbiskupa Stepinca.
Izvor 4.
Mijo Kos Zorko: Velika Gorica u NOB, Velika Gorica, 1987. SUBNOR I Narodno sveučilište, str. 33
Piše kako su mještani Ščitarjeva pomagali Zagrepčane koji su otišli u borbu ili su surađivali s partizanima hranom, oružjem, lijekovima, odjećom te da je u tu aktivnost uključen dosta velik broj ljudi koji nisu članovi KP, pr. župnik Dragutin (J)Esih. „Ako je te robe bilo puno Marko Belinić je dao spremiti u više seoskih kuća i u župnom dvoru kod svećenika (J)Esiha. Njega su domaće ustaše jednog dana 1944. otkrili da radi s partizanima, zaklali i bacili u Savu.“
Po završetku rata mještani Ščitarjeva nisu zaboravili svojeg župnika i njegov tragični kraj. Podigli su mu 1958. spomenik na seoskom groblju s upisanim tekstom:
Jesih Dragutin
Župnik župe Ščitarjevo
Zbog suradnje s NOP-om u jesen 1944. poginuo
Kao žrtva fašističkog terora
Spomenik podižu radni ljudi i građani MZ Ščitarjevo
Takvih je spomenika žrtvama fašizma na desetine po cijelom Turopolju i oni su trajno sjećanje na pogubne ratne godine. Na njima se, kao što je poznato navodi samo općenito da su brojne žrtve fašizma pale izvan frontova, kao žrtve jednog totalitarnog režima u kojem se život olako gubio. Umjesto da se danas koristimo njima kao opomenom da se više nikad ne ponovi ta mržnja i ne padaju glave i krv susjeda, braće, suseljana na nečije zločinačke ruke i dalje se bavimo političkim podjelama, bez prave snage argumenata i istinske volje da se osvijetle uzroci dubokih podjela u hrvatskom društvu. Jer 2019. izdana je knjiga koja ima namjeru koristeći protok vremena i opću atmosferu u društvu, nesklonu partizanskim idealima, preokrenuti činjenice u suprotnom smjeru. To je knjiga Ivana Nađa: Dragutin Jesih, ščitarjevski župnik mučenik
No, ukratko o rečenoj Monografiji možemo reći, bez namjere da se u raspravu unesu nepotrebne strasti, da se odlikuje neznanstvenim pristupom u sadržaju, metodologiji i logičko-filozofijskoj sintezi iznesenih argumenata. Istina je da je Historija „soft znanost“ te da se oslanja dosta na argumente koji se mogu tumačiti na više načina, ali kada se u nekom radu vidi puno promašaja koji ga udaljavaju od znanstvenih istina, onda se uvijek radi o manipuliranju i ideološki ostrašćenom tekstu.
Čime potkrijepiti tu kvalifikaciju? Počnimo od kraja knjige, na kojem je popis literature. Za jednu tako ambicioznu raspravu taj je više nego skroman (samo desetak knjiga i ostalo su arhivski izvori) i gotovo u cijelosti se oslanja na crkvene autore (Baković, Krišto, Čuvalo, Kožul). Ono što je najvažnije u vezi tragičnog događaja su naravno dokazi, bilo svjedoka bilo pisanih izvora znanstvenika, pisaca ili drugih vjerodostojnih svjedoka. Ovdje u Monografiji se nabrajaju mogući razlozi zbog kojih se župnik zamjerio partizanima, komunistima, onima koji se po njegovom mišljenju bore protiv vjere, a što proizlazi iz analize njegovih antikomunističkih stavova na propovijedi te zapisnika DVD Ščitarjevo u kojem je izneseno za se kritične noći u selu nisu nalazili ustaše jer da jesu, znala bi to njihova ophodnja. Nažalost, nema u zapisniku ni slova o tome TKO se onda našao u selu te noći, ako ne ustaše. Također se navodi da je župnik Jesih oštro napadao saveznike zbog bombardiranja dalmatinskih gradova, ali i likvidacije više svećenika koje su proveli partizani. E sad, nesporno i razumljivo je da su takve misli bile župniku Jesihu bliske. No, neusporedivo je to s već spomenutim pomaganjem NOP-u, partizanima i Židovima o čemu postoje kompetentni dokazi.
Zato se dobar dio knjige mora baviti nečim što nije u izravnoj vezi s ubojstvom župnika Jesiha, čime se težište pomiče sa sfere znanstvenog dokazivanja jednog događaja, kroz patetične i paraliterarne detalje na stvaranje iracionalne i emocionalne atmosfere koja pridonosi željenom zaključku da su župnika ubili partizani. Umjesto činjeničnog dokazivanja događaja i kritičke analize atmosfere tog krvavog doba nalazimo niz podataka koji se mogu povezati jedino na emocionalnoj osnovi mržnje prema protivničkoj strani. Dobar dio knjige se odnosi na ostale žrtve rata, osobito svećenike zagrebačke nadbiskupije i opise njihova stradanja, bez suđenja ili ako je bilo suđenja, onda uvijek s teškom ili smrtnom osudom. Na samom kraju knjige kao summa summarum nalazimo ime svećenika Jesiha u Martirologiju crkve zagrebačke. Ali gle čuda, uz ime svećenika kao razlog zlosilja stoji MUČEN I UBIJEN?? I više ništa. Nema počinitelja. Čini se, ni sam autor nije sebe sama uvjerio –tko je to bio.
Međutim, od 2019. nakon te Monografije marljivog kemičara Ivana Nađa, svi se na nju pozivaju i njegova je „istina“ potvrđena na zidu ščitarjevske crkve, a ta je: Zlo su počinili partizani.
Nama ostaje postaviti si brojna pitanja o stanju naše historiografije i našeg narodnog duha. Recimo ova 2: Je li župnik Jesih, pomažući Židovima i partizanima, bio manje dobar župnik i zbog toga je njegova vjera u Boga manja ili baš nasuprot, primjena Božjeg nauka o ljubavi prema bližnjem, makar bio i politički protivnik. 2. Je li Glasu koncila kao crkvenom glasilu potreba izdavati takva djela s klerikalnim ambicijama da apsorbiraju jednu znanost, ne slučajno povijesnu. Imamo li svi zajedno pravo na istinu u odnosu na „bespuća povijesne zbiljnosti“ ovog malog, ali podijeljenog naroda u odnosu na tu istinu. Kome je stalo da se te podjele i dalje perpetuiraju.
Marija Ajša Peuc
