Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske

(Foto: Antifašistički vjesnik) Vladimir Nazor i Vicko Krstulović u Splitu 14. travnja 1945 na dan osnivanja prve Narodne vlade Hrvatske

Jurišin Pero
Ulica sedam Kaštela 2
21 000 Split

Gradonačelniku Grada Splita gospodinu Ivici Puljku
Predsjedniku Gradskog vijeća Grada Splita gospodinu Željku Domazetu
Predsjedniku Komisije Gradskog vijeća za imena ulica, trgova i za spomenike gospodinu Srđanu Mariniću

Predmet: Prijedlog da se na štandarac na Narodnom trgu upiše datum 14. travnja 1945. godine, kao podsjetnik na dan osnivanja prve Vlade Republike Hrvatske

Poštovani,

obraćam vam se ovim pismom u ozračju velikih, pače povijesnih ostvarenja Republike Hrvatske, ulaska naše domovine u takozvani schengenski prostor Evropske unije te euro-monetarnu zonu.

Za ta dostignuća su zaslužni svi građani Hrvatske, ali je u operativnom smislu predvodnica bila Vlada Republike Hrvatske. I to sve one, od osamostaljivanja, do one koja je podnijela zahtjev za ulazak u Evropsku uniju te do ove današnje, u čijem mandatu su ostvareni dosezi prisajedinjenja velikoj evropskoj obitelji.

Svijest o tome bi trebala biti dodatni poticaj da se 14. travnja 1945. godine, datum osnivanja prve – Narodne – Vlade Republike Hrvatske i to baš u Splitu, upiše na štandarac na Narodnom trgu, s obzirom na to da su na njemu već upisani neki od najznačajnijih datuma koji su obilježili splitsku i hrvatsku povijest.

To tim prije jer između 1882. godine, kada je formirana prva hrvatska uprava grada i 1991., kada je Hrvatska postala samostalna država nema ni jednog drugog datuma. Pogotovo ne onih vezanih uz antifašističku povijest grada, kao jedno od najvećih i najslavnijih razdoblja u njegovom postojanju.

Upravo vezano za izostanak datuma u tom 109-godišnjem razdoblju, bilo je određenih prijepora oko obilježavanja događaja iz tog perioda te načinima na koji bi se to uradilo, naročito onih vezanih uz antifašističku borbu građana Splita i vrijeme uspostavljanja Republike Hrvatske u njenim današnjim granicama.

S tim u vezi davna je inicijativa da se na štandarac upiše datum 26. listopada 1944. godine, kao podsjećanje na dan oslobođenja Splita od naci-fašističkog okupatora i njegovih kvislinga. Također, riječ je i o drugim javnim izražavanjima sjećanja na taj slavni dio splitske i hrvatske povijesti.

Nedavno je javnost upoznata i sa zbivanjima na sjednici Komisije Gradskog vijeća za imena ulica, trgova i za spomenike i negodovanjem dijela članova tog tijela jer se još jednom odgodilo odlučivanje o obilježavanju antifašističke prošlosti grada. Pogotovo jer su grad Split i Hrvatska dali značajan udio u borbi protiv fašizma, ne samo kao oslobodilačkoj od okupatora, nego i kao dio svjetske antifašističke koalicije.

U kontekstu tih sporenja i odgađanja donošenja odluka da se obilježe važni datumi iz tog razdoblja, kao, primjerice, 25. rujna 1941. godine, kada su protestirali splitski đaci, odbijajući primiti svjedodžbe na talijanskom jeziku, iskazujući otpor okupatoru te visoko prisutnu nacionalnu svijest (bivajući tako jednim od najvažnijih događaja u novijoj, ne samo, splitskoj povjesnici) te najnoviji primjer Trga žrtava fašizma, u dijelu javnosti se stiče dojam da postoji otpor prema obilježavanju upravo tog dijela povijesti grada.

Kao da je riječ o ideološkom pripetavanju, a ne obilježavanju antifašističke borbe kao civilizacijske tekovine. To tim prije jer je već početkom 90-ih, netom nakon promjene vlasti, počelo mijenjanje imena ulica i obilježja vezanih uz Narodnooslobodilačku borbu. U euforiji koja je zavladala izmijenjene su desetine naziva ulica i ustanova koji su govorili o najsvjetlijim stranicama splitske povijesti. Istovremeno, uz brisanje te i takve povijesti, u ozračju revizionizma, relativiziranja pa i izmišljanja zbivanja radi lažnog komemoriranja, revokacije zločina, postavljana su obilježja ustaškim ratnim zločincima te promovirane NDH-ške vrijednosti, kao jedine prave nacionalne vrednote, nametane kao mjerilo hrvatstva i domoljublja, uz obezvrjeđivanje žrtava i postignuća antifašističke i Narodnooslobodilačke borbe.

O dijelu posljedica svjedoči bakljada 2021. godine, koju je, na nadvožnjaku, na južnom (magistralnom) ulazu u Split (Barutana), u povodu obljetnice osnivanja NDH, priredila grupa ”nepoznatih mladića” (?!) uz istaknute poruke: ”Ko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća”, a sve popraćeno pjevanjem ustaških pjesama. Potom vješanje transparenta na obližnjem tvorničkom dimnjaku (na Mejašima) s naslikanom NDH i porukom: ”Ona je ljubav koja ne može proć”, kao i postrojavanje crnouniformiranih filoustaških sljedbenika Marka Skeje u samom centru Splita pred spomenikom Rafaelu ”vitezu” Bobanu (zamaskiranom u spomen obilježje poginulim HOS-ovcima).

Uporno opravdavanje ustaškog pozdrava ”Za dom spremni” – nasuprot odluci Ustavnog suda, koju ignorira i sam premijer Andrej Plenković, zarad svoje Komisije, nije samo licemjerno. Riječ je o podilaženju onima koji Hrvatsku vuku u mračnu prošlost i sramote je pred cijelim civiliziranim svijetom, čime i sami promotori takvog licemjerja postaju subjekti zavijanja Hrvatske u crno, pokazujući svoj krajnji odabir.

Zato ne čudi da je u proteklih 30-ak godina hrvatske samostalnosti srušeno čak 2.900 spomenika vezanih za NOB. Rušeni su na najbarbarskije načine s namjerom brisanja svakog traga njihovog postojanja, bez želje da se vidi kome su i zašto podignuti, a pogotovo ne koji je njihov umjetnički doseg.

Tako su, primjerice, izbrisani Ulica 4. Splitske udarne brigade, Gat 26. listopada, Partizanska ulica; Ulica Splitskog partizanskog odreda, Žrnovskog partizanskog odreda, Neškovčinova i Paićeva, Saveznička obala, Ulica žrtava fašizma. Sutjeskina je zamijenjena Bleiburškim žrtvama, Mosorska postaje Ulica hrvatskih vitezova. Uz splitske narodne heroje bez ulice su ostali i Matija Ivanić te Ivo Andrić. Među književnicima je zadnji, u ožujku 1997. bez ulice ostao i Mak Dizdar, ”ustuknuvši” pred povijesnim toponimom Visoka…

Da ne bi bilo dvojbe o čemu je riječ, a ne samo o skidanju pretjeranog i nekritički postavljanog ”komunističkog” nazivlja te ”pohrvaćenja” Splita, grad je dobio i ulicu književnika Mile Budaka. U tu ”svrhu” je ”skinuto” ime nadbiskupa Frančišeka Sedeja, žestokog protivnika talijanskim aneksijskim aspiracijama. Uređenje stare Gradske vijećnice na Narodnom trgu (Pjaci), u kojoj je 1945. godine osnovana prva hrvatska vlada, bilo je izlika Nikoli Grabiću, splitskom gradonačelniku, da 1994. godine s njenog zida skine ploču osloboditeljima Splita.

Sličnu sudbinu, pod istim izgovorom je doživjela i ploča posvećena talijanskim partizanima: bataljonu Garibaldi, koja je otučena s Biskupske palače ”radi njenog uređenja”, jer je trebala ugostiti papu Ivana Pavla II. Na zid stare vijećnice potom je stavljena kičasta ploča braniteljima u Domovinskom ratu, što je onda služilo i kao izlika da se ploča partizanima ne vrati.

O stvorenom ambijentu govori i prenemaganje oko vraćanja (nove) ploče osloboditeljima Splita (originalna je teško oštećena nakon skidanja). Čak se razgovaralo o promjeni teksta i predlagalo da se riječi ”U spomen prve godišnjice 26. listopada 1944. godine, kada je herojska Titova armija protjerala okupatora i oslobodila naš grad”, zamijene s Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske. Sam Dan oslobođenja Splita obilježava se simboličnim polaganjem vijenaca na Narodnom trgu, čemu prvi predsjednik višestranačkog Izvršnog vijeća, a kasniji gradonačelnik, danas pokojni Zvonimir Puljić, nikada nije prisustvovao.

Na sjednici Gradskog vijeća 19. prosinca 2019. godine, gradonačelnik Krstulović Opara je ”sa zadovoljstvom” prihvatio, a vijeće izglasalo inicijativu Martina Mladena Pauka, vijećnika Nezavisnih za Hrvatsku, da se na Marjanu podigne spomenik Frani Tenti te za to potroši 50.000 kuna. On je rođen 1928. godine, a 1944. godine je pristupio ustaškoj mladeži, prešao u jurišnike u kojima je ostao do oslobođenja Splita, kada je s istomišljenicima pobjegao pred partizanima. Zarobljen je kod Dravograda i pušten kući.

Godine 1946., za imendan poglavnika Ante Pavelića njegovim likom je oslikao zid splitske gimnazije zbog čega je uhićen u srpnju 1946. i pritvoren dva tjedna. Nakon toga je s grupom mladih osnovao Hrvatski oslobodilački pokret kao otpor novom, komunističkom režimu. Na šestu godišnjicu osnutka NDH, 10. travnja 1947. godine, s nekoliko je članova HOP-a s vrha Marjana skinuo jugoslavensku te izvjesio zastavu bez crvene zvijezde, nakon čega je uhapšen i osuđen. Mural s njegovim likom, prepoznatljivog autorskog rukopisa, stoji na zidu jedne splitske ulice.

Socijaldemokratska partija, je najveću ”ekskurziju” napravila pristavši na postavljanje spomenika IX. bojni HOS-a pod imenom Rafaela viteza Bobana neposredno uz sveučilišni kampus. U političkoj ”trgovini” s predstavnicima HOS-a i HČSP-a Split je 30. ožujka 2016. godine prvi u Hrvatskoj dobio adresu (Prilaz žrtava komunizma) posvećenu komunističkim žrtvama.

Iz kotara Mejaši su pak 2014. godine burno reagirali na ideju da jedna ulica u tom naselju dobije ime po Prvom splitskom partizanskom odredu. Tadašnji dopredsjednik kotara Marko Đikić je gradonačelniku Ivi Baldasaru poslao pismo u kojem navodi da u kotaru ne vide ”nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića (u Drugom svjetskom ratu) i kotara Mejaši te nam nije jasno zašto je naš kotar izabran ili je gradonačelniku Baldasaru tako lakše, budući je riječ o ulici koja se tek treba izgraditi”. Zatražio je povlačenje prijedloga s dnevnog reda, ”jer se poticanjem i forsiranjem ovakvih tema svjesno i ciljano obezvrjeđuje Domovinski rat i sve njegove vrijednosti”, zaključivši da ”na Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora od partizanskog”.

Višedesetljetni odnos hrvatskih vlasti u obezvrjeđivanju antifašističke prošlosti, uz relativiziranje ustaštva i NDH i napominjanje da je to bila konačno dosanjana hrvatska država te niz incidenata, primjerice, najnoviji s hrvatskim nogometnim reprezentativcima, neadekvatna reakcija vlasti i pravosuđa, ukazuju da problemi u hrvatskom društvu, glede odnosa prema ustaštvu i koketiranju s fašizmom, najčešće vidljivi prilikom reakcija na slogan ”Za dom spremni” i nisu sporadični ni bezazleni, a time ni za zanemarivanje.

”Danas su uloge zamijenjene, u Dalmaciji posebno. Sada vam je Ante Pavelić zamijenio Tita, antifašizam i partizani su negativni, brand su ustaše”, nedavno je kazao umirovljeni general HV-a Luka Džanko, oslikavajući turobnost odnosa prema antifašističkoj borbi. Zato ne čudi da su neki od kandidata za splitskog gradonačelnika na upit o zbivanjima za 10. travnja, izbjegavali izravan odgovor, navodeći da osuđuju svaki totalitarizam. Očito, u izborna vremena, treba imati petlje jasno kazati kako je: ”Laž da je naša sloboda izvojevana pod ustaškim znakovljem. Ustaški pokret je bio u funkciji smrti, zla i destrukcije”, kako je to kazao Marko Vučetić, kandidat za zadarskog gradonačelnika 2021. godine.

”Spomenici su najočitiji simboli raznih sustava, a napadi na spomenike su oblik borbe. Što je važniji spomenik, to će biti jače napadan”, kaže Vjeran Pavlaković, povjesničar sa Sveučilišta u Rijeci, jasno ukazujući na ključni motiv rušenja, na što bi najodgovorniji morali stalno upozoravati potičući kulturu sjećanja, a ne pasivnošću i relativiziranjem doprinositi njegovom brisanju. Isto se može kazati i za neobnavljanje tih spomenika.

Između ostalog je riječ i o ”dejugoslavizaciji”, kako je proces eliminacije jugoslavenskih historijskih veza (kulturnih, političkih i državnih poveznica s drugim jugoslavenskim narodima), uz radikalnu reviziju ”preživjelih” sadržaja nazvao njemački povjesničar Wolfgang Höpken. Brisanje gotovo svega vezanog uz Jugoslaviju, pogotovo uz razdoblje od 1945. do 1990. godine, te ubacivanje svega i svačega, bez kritičke valorizacije je bio logičan slijed razvoja događaja. Tome na ruku ide i odnos svih dosadašnjih predsjednika vlada, od kojih niti jedan nije došao položiti cvijeće na spomen obilježje osnutka vlade kojoj je na čelu. Naravno, riječ je, dakle i o povijesnom pamćenju, koje ćemo izgubiti, ako nastavimo pasivno promatrati brisanje individualnog i institucijskog pamćenja.

Sve to je rađeno nasuprot povijesnim činjenicama o stvarnom stanju stvari i antifašističkoj prošlosti grada pod Marjanom, koje su sabrane u uvodu knjige ”Ratna kronologija Splita”, u kojem se navodi da je ona posvećena uspomeni ”na više od 12 tisuća Splićana partizana, boraca u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske – od toga oko 6.100 omladinaca i 1.100 žena – od kojih je više od 1.500 poginulo na ratištima diljem Jugoslavije; na oko 10 tisuća zatvorenika Splićana među skoro 16 tisuća utamničenih u splitskim okupatorskim zatvorima, od kojih je više od pet tisuća odvedeno u brojne talijanske, njemačke i ustaške logore smrti; na 266 umorenih, strijeljanih i obješenih Splićana; na više od tisuću stradalih Splićana od bombardiranja, gladi i zaraznih bolesti zbog ratne neimaštine; na oko 1.400 izbjeglica iz grada; na tisuće i tisuće, znanih i neznanih, ilegalaca, aktivista, simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta u Splitu – od djece do staraca, muškaraca i žena, koji su danomice izlagali svoj život pogibelji, ali su neizmjernom hrabrošću prkosili okupatoru u gradu koji je, 1941. godine imao nešto više od 40 tisuća stanovnika”.

Naspram tome, u kvislinškim vojnim formacijama bilo je ukupno 145 Splićana (u ustašama 50, domobranima 50 i u četnicima 45). Novim vladarima Splita je to malo značilo, a i danas se, očito, na tom planu stvari ne (po)kreću u potrebnom smjeru.

A baš te činjenice su bile pretpostavka i argument da se u Splitu 14. travnja 1945. godine dogodi jedan od najvažnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Naime, Split je upravo zbog svog doprinosa u antifašističkoj borbi bio grad u čijem je središtu, u staroj Gradskoj vijećnici na Pjaci, tog dana, Predsjedništvo Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, pod predsjedanjem Vladimira Nazora donijelo odluku o osnivanju prve, četrnaestočlane, Narodne vlade Hrvatske.

”Mi smo ovlašteni raditi to što radimo, jer smo pravi zastupnici čitavog našeg naroda. Glasovi su birački za nas kaplje, one milijarde kaplja krvi koje su iz žila naših momaka pale na bojnim poljima”, rekao je između ostalog Nazor.

Skupu se obratio i šibenski biskup dr. Jerolim Mileta. ”U svim znamenitim narodnim zgodama predstavnici Katoličke Crkve su se nalazili uz svoj mili narod: zato smo i danas u gradu Splitu, na historičnom i svečanom imenovanju prve Vlade Federalne Hrvatske u Federativnoj Jugoslaviji. Mi biskupi svih naših primorskih biskupija sa svojim svećenstvom, čestitamo svako dobro prvoj Vladi Federalne Hrvatske sa željom da njezin rad bude vazda na dobro našeg milog naroda”. Čestitajući Vladi izrazio je ”našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima Narodnooslobodilačke vojske sa svojim proslavljenim vođom, narodnim herojem, maršalom Josipom Brozom Titom, a osobito onima koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu”, rekao je Mileta zazvavši na kraju blagoslov riječima: ”Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Hrvatska”.

Oblikovanje institucija vlasti Federalne Države/Narodne Republike Hrvatske počelo je u lipnju 1943. godine te nastavljeno do donošenja Ustava NRH 18. siječnja 1947. godine. Temelji su postavljeni uspostavom središnjeg političkog predstavničkog tijela hrvatskog partizanskog pokreta – Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Na Trećem zasjedanju, 8. i 9. svibnja 1944. godine u Topuskom konstituirao se u vrhovno zakonodavno i izvršno tijelo vlasti u Hrvatskoj.

Tada je ustrojeno i Predsjedništvo ZAVNOH-a, koje je između plenarnih zasjedanja ZAVNOH-a obavljalo zakonodavnu i izvršnu vlast, imajući funkciju privremene vlade. ZAVNOH je obavljao i najvišu sudsku vlast putem Suda ZAVNOH-a (počeo s radom 5. srpnja 1944. godine). Završetkom ratnog djelovanja ZAVNOH-a, došlo je do podjele funkcija vlasti te je obavljanje političkih funkcija (zakonodavne, izvršne) podijeljeno između triju tijela državne vlasti: Sabora, Prezidijuma Sabora i Vlade.

Kao najviše izvršno tijelo državne vlasti u Hrvatskoj, na 7. izvanrednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a u Splitu, 14. travnja 1945. godine osnovana je Narodna vlada Hrvatske. Od sredine svibnja 1945. Vlada djeluje u Zagrebu. Na Četvrtom zasjedanju, 24. i 25. srpnja 1945. u Zagrebu, ZAVNOH je promijenio naziv u Narodni sabor Hrvatske, a njegovo Predsjedništvo od tada je djelovalo kao Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske. Zakonom o imenu NRH od 26. veljače 1946. ti su nazivi promijenjeni u Sabor Narodne Republike Hrvatske i Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske. Njime je i Narodna vlada Hrvatske preimenovana u Vladu Narodne Republike Hrvatske.

Taj model ustroja državne vlasti potvrđen je Ustavom NRH iz siječnja 1947. godine. Njime je Hrvatska bila uređena kao narodna država republikanskog oblika, dio savezne države FNRJ, u kojoj sva vlast pripada narodu preko slobodno izabranih predstavničkih tijela državne vlasti. Kao najviša tijela državne vlasti utvrđeni su Sabor NRH i Prezidijum Sabora NRH.

Vlada NRH je utvrđena kao najviše izvršno i upravno tijelo državne vlasti, a Vrhovni sud NRH kao najviše tijelo sudbene vlasti. Pod tim imenom djelovala je do 6. veljače 1953. kada je formalno ukinuta Ustavnim zakonom NRH o osnovama društvenoga i političkoga uređenja i republičkim organima vlasti, a poslove iz njezina djelokruga nastavilo je obavljati Izvršno vijeće Sabora.

Sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a tog 14. travnja kao počasni gosti prisustvovali su pojedini vojni komandanti, povjerenici dotadašnjih odjela ZAVNOH-a, članovi Izvršnog odbora JNOF-a Hrvatske, predstavnici Komunističke partije, Izvršnog odbora HSS, Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a, poglavari Katoličke i Pravoslavne Crkve iz Dalmacije. Za predsjedničkim stolom, uz predsjednika Vladimira Nazora, zauzimaju svoja mjesta potpredsjednici ZAVNOH-a Franjo Gaži, predsjednik Izvršnog odbora HSS i dr. Rade Pribićević, predsjednik Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a. Za stolom sjede još dvojica vijećnika ZAVNOH-a – dr. Pavle Gregorić, prvi tajnik ZAVNOH-a i sada ministar za Hrvatsku u vladi DFJ te Dušan Čalić, tadašnji tajnik ZAVNOH-a. Sjednicu je otvorio kraćim govorom predsjednik Vladimir Nazor. Tajnik JNOF-a Hrvatske dr. Vladimir Bakarić podnio je izvještaj o vojno-političkoj situaciji.

Govoreći o osnivanju Vlade Nazor je kazao i ovo: ”Suđeno je da naša nova Vlada nastane usred proljeća u Dalmaciji, kolijevci hrvatske državne ideje i hrvatske kulture. U drevnom i starom gradu Splitu što je u drevno vrijeme osjetio, a i vidio hrvatske kraljeve, koji su se u obližnjem Solinu krunili. U gradu Splitu koji se uvijek opirao okupatorima i pokazao smjelost i odvažnost u najtežim časovima našeg narodnog ustanka…”

U ”Odluci o Narodnoj vladi Hrvatske” između ostalog se utvrđuje da je ona najviši izvršni i naredbodavni organ državne vlasti u Hrvatskoj. Nadalje, da je imenuje Predsjedništvo ZAVNOH-a, da odgovara i polaže račun o svome radu ZAVNOH-u, odnosno njegovom Predsjedništvu te da Vladu čine predsjednik, njegova dva potpredsjednika, kao i 11 ministara, među kojima ih je dvoje bilo iz Splita: Anka Berus i Vicko Krstulović. Vlada je bila višestranačka i po svom sastavu je najviše sličila Vladi demokratskog jedinstva Franje Gregorića iz 1991. godine.

Po objavljivanju vijesti o imenovanju Vlade na prepunoj Pjaci je došlo do erupcije oduševljenja. Zasvirale su se himne ”Hej, Slaveni” i ”Lijepa naša”. Fenjeri i rakete su osvijetlili grad, a sa svih crkvenih zvonika se prolomila zvonjava. Današnja Hrvatska je dobila svoju prvu Vladu.

Vlada je 22. travnja objavila posebnu Deklaraciju u kojoj se, između ostalog, ističe: ”Stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske još u toku samog oslobodilačkog rata protiv tuđinske okupacije dokazom je, da se neotuđiva, a tako dugo nepriznavana prava hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost ostvaruju nezadrživom snagom. Kao rezultat borbe hrvatskog naroda za slobodu i u toku oslobodilačkog rata ostvarilo se i njegovo pravo na vlastitu narodnu vladu”.

U Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, donesenog 1990. godine, piše da je ”tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđena slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost” te da se to, između ostalog očitovalo i ”u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)”.

Dakle, u Ustavu se nedvosmisleno navodi kontinuitet državnosti, ali i kontinuitet tijela vlasti. Ustav iz 1947. godine, kao prvi ustav Republike Hrvatske, u općim načelima govori o pravu na samoodređenje i odcjepljenje. Upravo se na to, kao pravni temelj pozvala Republika Hrvatska u procesu osamostaljenja od SFR Jugoslavije. U istom Ustavu u članku 77. kaže se da je Vlada Narodne Republike Hrvatske najviši izvršni i upravni organ državne vlasti u Hrvatskoj te da ju imenuje i razrješava Sabor, koji je ”predstavnik narodnog suvereniteta i vrhovni organ državne vlasti”.

Zbog svega rečenog, kao i uloga kojeg je grad Split svojim antifašizmom ugradio u novu Vladu, kao i u temelje Republike Hrvatske, činjenice da je Vlada osnovana u Splitu i da su čak dva njena člana rodom iz Splita, predlažem da se na štandarac na Narodnom trgu upiše 14. travnja 1945. godine, kao datum vezan uz jedan od najznačajnijih događaja, ne samo u povijesti Splita, nego i Hrvatske.

Činjenica postojanja spomen ploče, koja je postavljena, gotovo sramežljivo, u lođi Stare gradske vijećnice, 14. travnja 1965. godine, u povodu obilježavanja 20. godišnjice osnivanja prve Vlade, jasno potvrđuje da u vezi tog datuma i događaja ne postoji nikakav povijesni, a ne bi smio biti ni neki drugi prijepor. Samim tim da ne postoji nikakva prepreka da se on, već u prigodi 78. godišnjice osnivanja Vlade, upiše na štandarac.

S poštovanjem

Jurišin Pero

(autograf.hr/Pero Jurišin)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/dostojno-obiljeziti-stvaranje-prve-narodne-vlade-hrvatske/

Facebook
E-mail