Nakon glasova koji su se gotovo u zboru digli u obranu slobode govora i nadasve prava na kritiku, fizičar Carlo Rovelli će kao počasni gost sudjelovati na Međunarodnom sajmu knjiga koji će se održati u Frankfurtu 2024. godine, jer nitko bolje od njega u ovom trenutku ne bi mogao predstavljati talijansku kulturu.
Ricardo Franco Levi, talijanski povjerenik Sajma, ustuknuo je već nakon nekoliko sati od nesretnog pisma očito napisanog pod političko-ministarskim pritiskom (pisma u kojem je zahtijevao od Rovellija da se odrekne plenarnog izlaganja, lectio magistralis, tijekom svečanog otvaranja sajma, misleći na njegove stavove o ratu u Ukrajini, prim. prev.). Tako se čini da se izvukao od svoje ostavke koja bi umjesto toga bila dužnost. Jer njegove riječi – crno na bijelom – ostaju. A njihovo ponovno čitanje i dalje izaziva hladnoću u leđima. Ne samo i ne toliko zbog onih bombastičnih i pseudodomoljubnih izraza, poput “primjerenog nacionalnog ponosa”, koji bi se pretvorio u “nepriliku” da Rovelli održi plenarno izlaganje, koliko zbog temeljne poruke koju podržava i ponovno pokreće, poruke koja se – izvan sofisticiranih pirueta metode i zasluga – konačno mora dovesti u pitanje.
Poglavlje “Intelektualci i rat” tek treba pretresti u njegovim brojnim aspektima, odnosno tek treba pretresti ogavan način na koji su posljednjih godinu dana tretirani oni koji su iz svijeta kulture i univerziteta pokušali pridonijeti kritičkom promišljanju sukoba u Ukrajini. Ovdje ne mislim na prnje i otpatke osobnih uvreda i bestidnih napada, nerijetko pokrenutih i od strane predstavnika političkih stranaka ili institucija. Prije gledam na ideju, koja je podržavana od samog početka, prema kojoj bi fizičar trebao govoriti samo o fizici, ograničiti se na to polje znanja, ne usuđujući se dotaknuti temu rata. Ukratko: “Ograničite se na istraživanje bijelih rupa!” a prije svega “ne usuđujte se miješati u sukob koji je u tijeku”. Ići preko granica ne ide, to daje povoda za “polemike”. Bolje ostati u vlastitom akademskom polju, unutar tih okvira. Jao onome tko ih nadilazi! Jer ratom se – u tome je poanta – trebaju baviti samo “stručnjaci”, koji bi onda bili oni koji se takvima predstavljaju ili kao takvi važe u javnom prostoru. Dobro je da intervenira geopolitičar, general, bivši veleposlanik, dopisnik s terena, ekonomist itd. Dobro je da interveniraju dakle oni koji, kao što je poznato, nikada nemaju objektivno gledište. Ali jedna stvar ima biti jasna: rat je političko pitanje! Pripada zajednici i pripada svima. Bez potrebe da spominjemo grčke filozofe, Kant je to već jasno rekao kada je ukazao na osobitosti demokracije. Svatko mora moći govoriti o ratu. A tim više intelektualci.
U autoritarnom zanošenju sadašnje Italije ugrožena je i izložena riziku upravo uloga intelektualca. S jedne strane su nostalgičari, oni koji oplakuju prošla vremena i gotovo proglašavaju kraj javne uloge intelektualca na temelju odumiranja starog partijskog intelektualca. S druge strane su oni koji radije odmjeravaju snage s intelektualcima koji su u inozemstvu – provincijska ksenofilija pomiješana s komforom. Bolje citirati osrednji pamflet Edgara Morina o ratu nego se otvoreno konfrontirati s onima koji u Italiji već neko vrijeme iznose analogna razmišljanja, možda artikuliranija i detaljnija. U oba slučaja oni koji su intervenirali bivaju brisani i delegitimirani, te nastavljaju, unatoč svemu, intervenirati u javnom prostoru, militariziranijem nego ikad.
I evo ga, Carlo Rovelli, na prvomajskoj pozornici, hrabro upućuje na političku odgovornost, ukazuje na rizike eskalacije rata, poziva na pregovore. To je amblemska slika koju nećemo zaboraviti. Mogao je ostati unutar ugodnih granica akademije, tog teritorija koji je otvorio Platon da zaštiti filozofe koji bi, razmišljajući naglas u javnosti, mogli riskirati smrt, kao što se dogodilo Sokratu. Prijeći te granice, danas, u vrijeme rata, nije lako. Za to se Rovelli pokazao kao intelektualac u eminentnom smislu te riječi. S druge strane, loša je slika povjerenika Ricarda Franca Levija koji baca kamen i povlači ruku, reče pa poreče, da ne bi riskirao svoj položaj. No, njegova bi ostavka bila doista primjerena i poželjna, prije svega jer je demonstrirao da ne zna što znači biti intelektualac, odnosno da ne zna točno što bi trebao štititi. Zapravo, nikada ranije svijet kulture i intelektualnosti nije trebao potporu, otvorenost i dalekovidnost. Ne šalju se kući i svojim knjigama znanstvenici koji govore o politici; umjesto toga neka idu kući oni koji su, baveći se kulturom, izrekli takve budalaštine.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
(tacno.net/Donatella Di Cesare)