
„Željko Komšić je uhljeb i uzurpator prava hrvatskog naroda u BiH, a hrvatski premijer Andrej Plenković je postupio državnički, jer se za posjeta Sarajevu nije želio sastati s njim“, kazao je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman novinarima uoči zadnjeg sastanka vladajuće koalicije. Jedan od, je li, najsmješnijih Plenkovićevih trbuhozboraca harlekinskog ponašanja na diplomatskoj sceni, Grlić-Radman, tim se nediplomatskim, uvredljivim i primitivnim diskursom odvažio komentirati to što se CRO premijer bio ugurao dan ranije (23. siječnja 2024.) u službeni posjet predsjednice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i nizozemskog premijera Marka Ruttea glavnom gradu BiH ne bi li „potaknuli političare u toj zemlji na provedbu reformâ neophodnih za odluku Europskog vijeća u ožujku o otvaranju pristupnih pregovora s BiH“. Von der Leyen je u Rutteovoj pratnji, je li, zapravo pobrzali u Sarajevo oprati nečistu savjest EU-a, koji je neki dan odlučio otvoriti pregovore o priključenju s Ukrajinom i Moldavijom te kandidaturi Gruzije.
BiH i još neke zapadnobalkanske države – manje-više samonedostatni bantustaniini po raspadu bivše 24-milijunske države tzv. jugoslavenskih naroda i narodnosti, s više suvereniteta i međunarodnog digniteta od svih njezinih zemalja sljednica zajedno – licemjerno su ostavljeni čekati bruxellesku milost na neodređeno vrijeme. Nema veze, je li, što i BiH i ini zapadnobalkanski aspiranti na članstvo u Uniji već sada ispunjavaju više kriterija za prijem od Ukrajine, Moldavije i Gruzije zajedno. Pogotovo od Ukrajine, najkorumpiranije na Starom kontinentu i zemlje u ratu kojemu se ne nazire kraj, a politikantski je na proameričkom Zapadu izlicitirana za – favorita. Preko reda i mimo kriterija za čije je ispunjenje, primjerice jednoj Hrvatskoj, trebalo 10 godina znojiti u čekaonici nad kriterijima. A netko uleti u tzv. obitelj kao prvorođenac, uz fanfare i zlatne konfete. Nije u redu ma o komu se radilo. Pljuska je to demokraciji, vjerodostojnosti i svemu u što se Unija zaklinje još od embrionalnog doba one mirotvorne skupine vrijednih ljudi oko Roberta Schumana.
Mediji su i tv-oko objavili urbi et orbi kako se Von der Leyen i Rutte lijepo smješkaju, rukuju i diplomatski druželjubivo razgovaraju s članovima Predsjedništva BiH iz triju tzv. konstitutivnih naroda Željkom Cvijanović (Srbi), Denisom Bećirevićem (Bošnjaci) i Željkom Komšićem (Hrvati), a među njima nije za vidjeti CRO premijera Andreja Plenkovića. A jest vidjeti nasmiješenu Von der Leyen Komšiću slijeva, je li, na skupnom naslikavanju. Njoj ne smeta taj Hrvat, službeni predstavnik b-h Hrvata u Predsjedništvu BiH!? A zašto i bi kad ga priznaje i sva tzv. međunarodna zajednica!? I pušta ga za govornicu UN-a, da se i ne govori o drugima važnim mjestima, gdje je mjesto toj vrsti lidera.
Napad s UN-ove govornice
Plenković pak ne može smisliti Komšića ni nacrtanog ne samo zato što je „nametnut b-h Hrvatima bošnjačkim preglasavanjem“ nego i stoga što je Komšić – napadno ignoriran i nepriznat u službenom Zagrebu nakon što je na predsjedničkim izborima, jest i bošnjačkim glasovima, vrlo uvjerljivo deklasirao oktroiranoga HDZ-ovog kandidata Dragana Čovića – za UN-ovom govornicom u Općoj skupštini i Vijeću sigurnosti usporedio Plenkovića s Vladimirom Putinom te kazao da je Hrvatska bila „agresor na BiH“ i da se i dalje „nedopustivo miješa u unutarnje stvari BiH“. Prema tomu, premijer Andrej Plenković se nije trebao gurati uz Von der Leyen i Ruttea za posjeta Sarajevu koje simbolizira jedinstvenu državu BiH, ako ne trpi zakonito izabranog Željka Komšića. Napadnim ignoriranjem tog političara nije postupio „postupio državnički“ i „odano daytonskom slovu i duhu“, kako trbuhozbori Grlić-Radman, nego pubertetski inatljivo, pa i diplomatski nepristojno, nekulturno i neprihvatljivo.
CRO premijer Andrej Plenković može privatno misliti o Željku Komšiću što god želi, ali službeno se to ne smije očitovati. Željko Komšić može Andreju Plenkoviću i istomišljenicima u privatnom, pa i polit-ideološkom šaketanju, biti „Sejdo Bajramović“, politikantski kameleon koji gleda samo svoje debelo meso, tzv. mali od bošnjačke kužine, etc. Ali u svim službenim/protokolarnim situacijama, gdje i jedan i drugi zastupaju svoje države naočigled tzv. međunarodne zajednice, narode koji u njima žive i interese što značenjem nadilaze njihove trenutne pozicije, moraju voditi državničke politike i pritom se ponašati po uzusima međunarodnoga diplomatskog prorokola. Tu nema iznimke ni za koga tko želi biti uvjerljiv i diplomatski vjerodostojan akter međunarodnih odnosa, kakvim se, je li, Plenković samohvalno predstavlja otkad mu se posrećilo 2016. godine postati dvostrukim predsjednikom: i denver plave ZNA SE opcije i vlade.
Ako se CRO premijer Plenković tako otvoreno, inatljivo i čak ne pazeći na – što bi se reklo „hrvatski“: tzv. kinderstube – kućni odgoj u odnosu na druge, pa i totalno neprihvatljive kakav mu je Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva BiH izabran iz hrvatskog političkog miljea izvan HDZ-a, zašto ne želi reći da je po istom „Hrvatima neprihvatljivom“ izbornom zakonu dvaput (2002. i 2014. godine) na istu poziciju izabran upravo HDZ-ov Dragan Čović? Koga su tada preglasali Bošnjaci u Federaciji BiH? Izborni zakon, koji omogućuje bošnjačku majorizaciju budući da je b-h Hrvata manje od 14 posto, itekako je valjao dok su u Predsjedništvo BiH glatko ulazili HDZ-ovi ljudi (Krešimir Zubak, 1996. godine; Ante Jelavić, 1998.; Dragan Čović i Ivo Miro Jović, 2002.), da bi naglo prestao valjati 2006. i 2010. godine za izbora Željka Komšića (SDP BiH), pa opet valjao 2014. godine Čovićevim (HDZ BiH) ustoličenjem u Predsjedništvo BiH, gdje se gadno zamjerio Bošnjacima tzv. trećeentitetskom politikom, „bratimljenjem“ sa srpskim separatistom Miloradom Dodikom (koji mu, je li, helikopterom dolazi slaviti rođendan na mostarskom superbogataškom tzv. Beverly Hillsu!?) i preseljenjem Ureda člana Predsjedništva BiH iz Sarajeva u Mostar.
Zakon koji i valja i ne valja
Sljedeći, osmi i deveti opći predsjednički izbori (2018. i 2022. godine), s glasačkom prevagom u entitetu Federacije BiH, udaraju bolnu kajlu HDZ-u BiH i njegovoj protubošnjačkoj politici kojoj – s friškom figom u HDZ-ovom džepu – ratoborni obol daju otvorene protubošnjačke filipike CRO predsjednika Zorana Milanovića, koji pak neskriveno šuruje i s Dodikom. Na Čovićevo mjesto opet dolazi Željko Komšić, kandidat Demokratske fronte, koju je osnovao 2013. godine, te vraća u Sarajevo Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Izborni zakon u BiH opet kardinalno ne valja, CRO premijer Plenković koristi sve alate i svoj tzv. utjecaj u Bruxellesu ne bi li ga hitno promijenili „gazde“ BiH na Zapadu, osobito u SAD-u, u korist Hrvata, najmalobrojnijeg i najugroženijeg, a konstitutivnog naroda u BiH, mostarska filijala hrvatske denver plave ZNA SE opcije prijeti bojkotom izbora, etc., ali tzv. međunarodna zajednica je srca kamenoga.
Željko Komšić uvjerljivo deklasira Dragana Čovića, svijet to priznaje kao legitiman izbor i uporno jaše na jedinstvenoj, građanskoj državi BiH na „europskom putu“. Plenkoviću i Čoviću se diže kosa na glavi i, nemoćni, nešto muljaju. HDZ-ovi Hrvati u Federaciji BiH i dalje inatljivo cijelom svijetu slave obljetnice međunarodno nepriznate, ukinute tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, proglašene u Haagu udruženim zločinačkim pothvatom, imaju svoj telekom, svoju elektroprivredu, svoje medije, svoje „državne“ institucije… Bošnjaci svoje. Sve dvostruko, a žive na istom tlu, pod istim suncem, dišu isti zrak, imaju iste životne potrebe… Političari i jedne i druge strane zapravo se gledaju preko ciljnika, što je više no slaboumno. Politikantske kaste gledaju vlastito debelo meso i sektaške interese, lijepo žive i bogate se na pothranjivanju razdora, razlika i netrpeljivosti, a puna su im usta „svog naroda“, „državne cjelovitosti“, „europskog puta BiH“ i takvih diskursa o kojima zapravo nemaju pojma niti ih zanimaju.
Lani su, recimo, posljednji članovi Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić (Hrvatska), Bogić Bogićević (BiH) i Vasil Tupurkovski (Makedonije) bili obznanili svoj prijedlog presijecanja gordijskoga b-h čvora inicijativom za uređenje BiH kao jedinstvene, moderne građanske države u kojoj će svi njezini žitelji imati sva građanska, jednaka ljudska prava, u kojoj u tom smislu ne smije biti nikakvih podjela, kamoli diskriminacije po etničkoj, vjerskoj, rodnoj, političkoj ili kojoj već pripadnosti. To nije koncepcija unutarne države, nekakve „treće Jugoslavije“, ali su je takvom ocijenili aktualni, samozvani vođe triju tzv. konstitutivnih naroda, jer u toj i takvoj državi za njih jednostavno nema mjesta. Ne samo da bi im naprasno presušili izvori nevjerojatnoga materijalnog bogatstva na račun „svog naroda“ nego bi ih taj narod bio u prigodi pitati i za ratni i za imovinski račun, pa… Budućnost će jamačno pokazati jesu li Mesić, Bogičević i Tupurkovski, alkarski rečno, „promašili“ svojom inicijativom ili su ih tek sabotirali politikanti koji osjećaju da im istječe rok trajanja.
Činjenica jest da je tzv. kolektivni Zapad debelo pogriješio kada je olako dopustio ne samo ratnu kataklizmu u bivšoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, časnoj roditeljici Pokreta nesvrstanih zemalja, koji je protublokovski ujedinio tzv. Treći svijet kao nitko i nikad prije niti će ubuduće, nego politikantski slaboumno griješi i sada neodgovornim odnosom prema disfunkcionalnom vilajetu ni na nebu niti na zemlji. Dopušta tzv. konstitutivnim politikantima što si, je li, umišljaju da „vode svoje narode“, vedriti i oblačiti kako im se sprdne, a to nije politika koja ne samo ne vodi „europskim putem“ nego – nikamo.
Vaga za držvničke politike
„Komšiću nije stalo ni do čega, osim do vlastitoga ugodnog mjesta“, reći će Gordan Grlić-Radman na jamačno premijerov mig budući da javnost i u BiH i u RH nije sa simpatijama primila njegovo ponašanje u Sarajevu ni objašnjenje zašto je postupio kako je postupio u nazočnosti, je li, „drage Ursule“ iz svoje službene prepiske s Bruxellesom. „Komšić je tipičan primjer jednog uhljeba, uzurpatora na štetu hrvatskog naroda u BiH.“ Naravno da ni Plenković niti Grlić-Radman ne žele ni pomisliti, kamoli javno pokazati bi li na nekoj sofistifiranoj elektronskoj vagi pretegnulo Komšićevo ili Čovićevo uhljebništvo. Zašto ne i Grlić-Radmanovo. No, državničke se politike i dobri međususjedski odnosi ne mjere težinom uhljebništva, nego sposobnošću, kakvoćom i količinom političke volje za rješavanje problema. Toga nema niti je bilo u Bruxellesu prema BiH, a nema ni u Zagrebu, Mostaru i Sarajevu u odnosu na Hrvate, koji nisu svi HDZ-ova disciplinirana glasačka vojska niti bi trebali i smjeli biti.
Zašto se CRO premijer gurao ići u Sarajevo s predsjednicom Europske komisije i nizozemskim premijerom kad tamo nije imao nikakvog posla ni utjecaja u vezi s otvaranjem pristupnih pregovora s BiH? O tomu zadnju riječ ima Europsko vijeće – ne hrvatska vlada ni HDZ – nakon što BiH ispuni nekih 14 reformskih uvjeta, a Vijeće će ove godine ionako izborno promijeniti svoj sastav, pa… Kad se Plenković već našao uza skute Von der Leyen, a ona i Rutte su u sjedištu državnog vrha sjeli za stol s troje članova Predsjedništva BiH, zašto CRO premijer nije sjedio s njima? Po što je onda išao u Sarajevo? Nosio je kišobran Ursuli Röschen/Ružici von der Leyen? Želio ju je počastiti bosanskim loncem u „Morića hanu“ ili Ferhatovićevim ćevapima u „Plavom 9“ na Baščaršiji, ako, je li, ta kultna mjesta još postoje? Jest da je i fašničko doba već počelo, ni BiH nije baš iznimka, ali ozbiljna i osobito dobrosusjedska politika nije niti bi smjela biti – maskenbal. Plenković-Komšićev odnos i razlozi za takav odnos jesu maskenbal koji, srećom, tzv. obični/mali ljudi s obiju strana cca 1100 km dugačke međudržavne međe i tzv. međunarodna zajednica ne zarezuju.
„Vidjeli smo određeni napredak“, kazala je Von der Leyen na odlasku iz BiH, „prihvaćeni su važni zakoni, a BiH ima šanse u procesu europskih integracija, ako nastavi jedinstveno djelovati. Ali, još je puno posla pred tom državom koja mora biti jedinstvena, cjelovita i suverena.“ Sve u svemu, ništa nova. „Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba?“ Pardon, Ursula u Sarajevo, Ursula iz Sarajeva. A CRO premijer? E, to njega treba pitati.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr