„Rubikon je prijeđen, otpor je naša oaveza!“ – uskliknuli su saborski zastupnici tzv. lijevo-zeleno-liberalne polit-ideološke opcije nakon što je HDZ neki dan demonstrativno izboksao u tzv. Visokom domu izbor kontroverznog suca Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika umjesto uvelike već  kompromitirane Jasne Hrvoj-Šipek te su pozvali svu političku i širu društvenu javnost na veliki prosvjed protiv HDZ-ove vlade i premijera Andreja Plenkovića u subotu 17. veljače 2024. na Markovom trgu u Zagrebu. Već tjedan dana prije, predsjednik je parlamentarne stranke Centar i splitski gradonačelnik Ivica Puljak na presici bio pozvao Splićane da se masovno dođu na taj prosvjed, za što je njegova stranka osigurala besplatan prijevoz.

„Time želimo pokazati svoj javnosti kako ujedinjena oporba i građani mogu srušiti HDZ s vlasti“, naglasio je Puljak, uvjeren u to da su političke tz. lijevo-zeleno-liberalne stranke sposobne naći osnovu za ujedinjenje te zajedničkim izaskom na parlamentarne izbore za koji mjesec uvjerljivo dekapitirati HDZ-ovu državu straha. „Nema šanse da u tu koaliciju uđe itko tko bi surađivao s HDZ-om, a prosvjedom u Zagrebu želimo ohrabriti sve građane, koji žele drukčiju Hrvatsku te na parlamentarnim izborima dati povjerenje ljudima koji to mogu ostvariti.“ E sad, drugi je par rukava koliko je Puljkov optimizam realan. Unatoč činjenici da dvotrećinski RH već godinama – sudeći po medijskim i svaki mjesec anketama rejtinške agencije Promocije plus – ocjenjuje vladu i Hrvatski sabor mizernom dvojkom, drži da Hrvatsku vode u pogrešnom smjeru i premijera Andreja Plenkovića smatra najnepopularnijim političarem u zemlji nakon SDSS-ova Milorada Pupovca. Pouzdanog mu koalicijskog partnera, koji s tri manjinske zastupničke ruke drži glavu iznad vode i njemu i HDZ-u.

Politička obećanja

Zašto tzv. ujedinjena lijevo-zeleno-liberalna politička opcija, koliko god bila u pravu vađenjem koruptivnih i polit-ideoloških crijeva denver plavoj ZNA SE opciji, jedinoj među cca 170 registriranih političkih stranaka u RH pravomoćno osuđenoj za pljačkanje vlastitog naroda, ne može srušiti HDZ s vlasti i dekapitirati njegovu državu straha? Zato što za takvo što treba osmišljen nacionalni projekt, a ne ad hoc dogovor njezinih čelnika o sinkroniziranom kritiziranju HDZ-ovih promašaja. Zato što ne postoji ni organizirana infrastruktura zajedničkog nastupa u kampanji i na izborima koja je kadra uvjerljivo se suprotstaviti već uhodanom HDZ-ovomu stroju. Brojčano nadmoćnijem i egzistencijalno ovisnom o opstanku „naših“ na vlasti. Zato što formalno ujedinjenje tzv. ljevice samo zato da sruši HDZ s vlasti – po obrascu koji blizu 50 posto biračkih apstinenata smatra pukim igrokazom „sjaši Kurta da uzjaši Murta“ – nije dovoljan motiv biračima ni uvjerljivo jamstvo da će im jurišnici na vlast uistinu donijeti „drukčiji RH“.

Politička riječ/obećanje, potvrđuje iskustvo, nakon izbora malo ili ništa ne vrijedi, pa zašto i tzv. ujedinjenoj lijevo-zeleno-liberalnoj političkoj opciji izborno potpisati bjanko povjerenje da će na vlasti realizirati Hrvatsku kakvu obećava i kakvu želi gro žitelja? Istodobno, kakvu se novu i bolju vlast može očekivati od političkih rogova u istoj/srodnoj polit-ideološkoj vreći, koji su se privremeno smirili interesnim tzv. ujedinjenjem, a već su unaprijed istaknuli barem tri kandidata za budućeg premijera (SDP Peđu Grbina, Možemo! Sandru Benčić, Socijaldemokrati Davorka Vidovića…), odnosno platforma Možemo! je unaprije odbila predizbornu koaliciju sa SDP-om, etc. Surogat tzv. lijevih rogova u vreći su rogovi u vreći na tzv. desnici, gdje vriju istovrsne liderske ambicije bez pokrića što predizbornu simbiozu političkih snaga, zapravo, čini nemogućom.

Ta je nevesela spoznaja o ujedinjenju polit-ideološke tzv. desnice rujna 2013. godine odvela u smrt u Rovanjskoj osuđenoga međunarodnog terorista iz (pro)ustaške emigracije Zvonka Bušića-Taika, koji je odgulio 32 godine robije u američkim zatvorima. Razočaran stanjem na toj tzv. desnici u Lijepoj Našoj, Bušić-Taik – među istomišljenicima kovan u zvijezde kao „hrvatski idealist“, sic transit – oporučno je ostavio znakovitu izjavu kako nije želio živjeti u „Platonovoj špilji“. Na tzv. desnici se sada  također bave sličnim računicama o možebitnim koalicijskim ujedinjenjima kojima bi srušili HDZ s vlasti, ali i ostavili po strani tzv. lijeve „komunjare“ i partizane“ kao relikt prošlosti tipa „ne ponovilo se“. Sic transit.

HDZ, koji rejtinški ubire sigurnih cca 30 posto pristaša u biračkom tijelu što te nedjelje izlazi pred glasačke kutije, ima ludu sreću s tom i takvom političkom oporbom, jer svaki od tih manje-više istomišljeničkih ešalona sâm nema liderske, programske, infrastrukturne, vizionarske, itsl. snage i potencijala osvojiti vlast u zemlji. Da je kojim slučajem moguće – a nije ni u teoriji, još! – zajednički (pred)izborni nastup tzv. lijevih i desnih stranaka ponudom biračima projekta moderne, demokratske, pravne i pravedne, socijalne i humane, razvojno potentne, je li, „drukčije Hrvatske“, bez polit-ideoloških, etničkih, rodnih, vjerskih i inih podjela, HDZ-ova bi država straha, nepravde, kapilarne korupcije, kvazidemokracije i podjela svake vrsti bila izborno dekapitirana dok kažeš keks.  Ovako…

„Pokazat ćemo Plenkoviću da nam nije ukrao otpor nakon što nam je ukrao tvronice, gradove i sve što se u ovoj zemlji ukrasti može“, izjavila je saborska zastupnica platforme Možemo! Sandra Benčić u povodu subotnjega prosvjednog skupa na Trgu sv. Marka zbog izbora Ivana Turudića na mjesto glavnoga državnog odvjetnika, što je formalni razlog više za raspuštanjem tzv. Visokog doma i raspisivanje parlamentarnih izbora. „Nije nas razdijelio, nije dobio dvije Hrvatske. Pokazat ćemo mu da postoji jedna Hrvatska i da postoji društvo koje još znâ pružiti otpor institucionalnom nasilju i autoritarnosti koju provodi svo vrijeme. Ovo je njegov kraj!“ Najprije treba skočiti, pa onda uzviknuti „hop“, no kad se Benčić „zalaufa“ u ekstazi svog diskursa, nerijetko uopće ne pazi je li „hop“ umjesniji prije ili poslije skoka. Po njezinu, „desnicu nismo pozvali na prosvjedni skup, jer nisu bili jasni o Turudiću. Domovinski pokret je vrludao, a tko zna čitati između redaka jasno mu je kako je i Most sjedio na dva stolca“.

Borba za slobodu

Davorko Vidović (Socijaldemokrati) smatra kako „nas drži zajednička ideja da su u Hrvatskoj ugrožene temeljne demokratske vrijednosti koje su uvjet opstanka uređene zajednice, a to ne smijemo dopustiti. Građani ne pristaju na puzeće uvlačenje RH u društvo onih koji su se već i na globalnom planu pokazali kao autoritarne zajednice, a vidimo u našemu najbližem susjedstvu dokle to može dovesti“. Šef SDP-a Peđa Grbin pak tvrdi da je prosvjed organiziran „protiv kriminalne organizacije koja je na čelo DORH-a postavila čovjeka upletena u kriminalno okruženje. Ne smijemo i nećemo dopustiti Andreju Plenkoviću i HDZ-u da vode RH putem kojim je Aleksandar Vučić odveo Srbiju. Zato smo na prosvjed pozvali sve koji žele pružiti otpor pljački, sustavnom uništavanju Hrvatske  i gaženju slobode da se pridruže borbi za slobodu“.

Istodobno, tzv. lijeva oporba skuplja zastupničke potpise za raspuštanje tzv. Visokog doma, a nepozvana na prosvjed tzv. desnica poručuje kako joj „nije mjesto na ljevičarskom predizbornom skupu“, što je još jedan od jasnih dokaza da tzv. lijevi i desni, do daljnjega, nemaju ni u primisli neki zajednički model suradnje u rušenju HDZ-ove države straha. Pa ni HDZ i premijer Plenković nemaju razloga osobito se plašiti oporbenih tigrova od papira: zajedno neće, a pojedinačno – ne mogu puno. U tim okolnostima,  oporbenim je „liderima“ i s jedne i s druge polit-ideološke strane dovoljno voditi svoje kandidacijske stranačke liste i opet se domoći saborskih boli glava apanaža, pa nastaviti pametovati o „zločinačkoj organizaciji HDZ-u“, nadmetati se za saborskim mikrofonom kvazihumorom, prostotama i lošim,kućnim odgojem, naslikavati se pred tv-okom…

A hrvatska okrutna sudbina svodi se na poslijeizbornu štafetu svaki put istih pogrešnih ljudi na pravim mjestima. Tzv. SDP-lijevih sedam godina od tri desetljeća državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti te 23 i kusur godina tzv. HDZ-desnih. I gdje je Lijepa Naša sada uza sve te „domoljube“ i „nacionalne lumene“? Na prosjačkom štapu, tzv. mala od bruxelleske kužine, marginalna u tzv. visokoj međunarodnoj politici, kojoj se izvana diktira što će, kada i kako jesti i piti, koja je strancima darovala svoje najdragocjenije tzv. obiteljsko zlato i srebro… I, što je najgore, više nema natrag. Nakon tisuću godina od tzv. Zvonimirove kletve (jer su Hrvati mučki zatukli vlastitog kralja, sic transit, pa ih je prokleo uskratom državne samostalnosti), Hrvati opet nisu svoji na svomu. Ostavljena im je tek himna koju je skladao Srbin Josif Runjanin, grb i zastava, od kojeg se folklora ne mogu platiti režije, kupiti hrana i pošteno odjenuti djecu. Pa…

U nekim su domaćim medijima osvanule tzv. insajderske vijesti o tomu da se u konspirativnim oporbenim kuhinjama već sastavljaju popisi za kadrovski odstrel hadezeovaca što su zapasali svu nervaturu državnih poslova od vrha do dna dužnosničke/javne piramide s cca 250.000 duša. Za neke se navodno već pišu optužnice radi kriminalističkog progona, popisuje im se nekretninska i pokretna imovina u očitom raskoraku sa zakonitim prihodima, smišljaju se preventivne blokade bijega u strane zemlje, etc. Opet „hop“ prije no što se skočilo? Mostov Nikola svakom loncu poklopac Grmoja neki je dan otvoreno uzviknuo iz saborske klupe da „ćemo hapsiti kada dođemo na vlast, pardon – uhićivati“, a HDZ-ovom se predsjedniku tzv. Visokog doma Gordanu Jandrokoviću nadimkom Njonjo i Pudlica valjda, nevidljivo, od „straha“ šporkalo donje rublje.

„Ako premijer Plenković treći put ne osvoji vlast“, dojavljuju neki tzv. desni/konzervativni mediji, „tajni plan za smjene predviđa brzo i učinkovito postavljanje svojih ljudi na sva važna mjesta, prije svega u policiji, vanjskim poslovima i javnom službama.“ Da se kojim nemogućim slučajem i dogodi izborna pobjeda ili tzv. lijevih ili tzv. desnih stranaka ili koalicija, i jedni bi se i drugi suočili s istim ključnim problemom: nemaju dovoljno kadrova za tako „revolucionarnu“ smjenu ni zakonskih ovlasti za otpuštanje s posla ljudi u stalnomu radnom odnosu, pa… To se, recimo, potvrdilo u slučajevima prošle izborne pobjede platforme Možemo! ne samo u Zagrebu nego i drugdje u zemlji. Kadrovska insuficijencija. Ta je opcija prije četiri godine imala kandidatkinju samo u Pazinu, gdje je Suzana Jašić postala gradonačelnicom. SDP se pak gotovo raspao, pa je teško zamisliti kako bi kao izborni pobjednik funkcionirao sa svojim disidentima/pobjeglicama u novoosnovane Socijademokrate. Grbin, je li, SDP-ov premijer, a Davor Bernardić, Domagoj Hajduković, Vesna Nađ i ini bivši esdepeovci su baš zbog njega napustili stranku i ne pada im na um predizborno koalirati?

Na tzv. desnici pak, „liderski“ egoizmi ometaju bilo kakvo predizborno zajedništvo Mosta nezavisnih lista, koji ističe Božu Petrova za premijera, te Domovinskog pokreta, koji na istoj državnoj poziciji vidi Ivana Penavu. I nije u pitanju samo premijerski fotelj, snažna je kadrovska grebačina i za ministarske pozicije, pa mjesta u upravnim i nadzornim odborima državnih poduzeća, agencijama, diplomaciji, etc., etc. Uhljebništvo sa stranačkom iskaznicom i polit-ideološki pravovaljanim pedigreom ispred je svakog kvalifikacijskog i kriterija sposobnosti, iskustva, vizionarstva… I zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide; i zato blizu 50 posto ljudi ne izlazi te nedjelje pred glasačke kutije, jer: „Glasali mi ili ne glasali, opet će isti kvarni i nesposobni za koje nismo glasali ostati na vlasti, bili desni ili lijevi!“ Jest da nije isto glasati ili ne glasati, ali…

Vitezov „kokošinjac“

Međutim, kako nekomu s makar dva zrna soli u glavi objasniti da je, primjerice, Furio Radin jedini talijanski manjinac koji je jedini zaslužio biti saborskim zastupnikom u svim sazivima od 1992. godine do danas? Ili pak da je Milorad Pupovac također jedini politički Srbin u RH, koji prolazi u Hrvatski sabor na svim izborima u 12. (manjinskoj) izbornoj jedinici i uvijek je uz vladajuću političku opciju. Baš kao i Furio Radin. Ili, kako tima s makar dva zrna soli u glavi objasniti da na izborima svaki put, na ovoj ili onoj kandidacijskoj listi, prolazi Marijana Petir (HDZ-ov tzv. žetončić), da je moguće biti (pot)predsjednikom tzv. Visokog doma s kojih 2000 preferencijalnih glasova među gotovo četiri milijuna birača? Ili da se može postati saborskim zastupnikom sa samo 19 preferencijalnih glasova kao Marko Milanović-Litre (Hrvatski suverenisti), etc.?

Svojedobno je poznati glumac Zlatko vitez, HDZ-ov saborski zastupnik, nazvao tzv. Visoki dom – „kokošinjcem“, što je ozbiljno uzvitlalo prašinu u javnosti. U intervjuu Večernjem listu srpnja 2015. godine, Zlatko Vitez je na pitanje novinara Dražena Ćurića pojasnio kako je na to bio reagirao tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman: „Nije možda podržao moj citat, ali je podržao izjavu da se u sabornici previše bave sobom i kokodakanjem, a ne bitnim problemima zemlje“. Što se promijenilo od tada? Ništa. Dapače, u kokošinjcu su ostala neka stara i uselilo se puno novih kokodakala, a „bitni problemi zemlje“ ostali su im zadnja rupa na svirali. Ako su uopće svjesni toga što su bitni problemi zemlje.

I dok je kakofonije kokodakanja i kukurikanja u politikantskom prostoru Lijepe Naše, koje tzv. veliki svijet ne zarezuje pola posto, šef HDZ-a i vlade se može mirno prepustiti lego kockicama u gradnji svoje europske karijere. Stranka mu nema ozbiljnu konkurenciju ni slijeva niti zdesna, a dekapitacija HDZ-ove države straha samo je sanak pusti pojedinaca i programski deficitarnih skupina. Koje zapravo ne znaju što bi s tom, je li,  „drukčijom Hrvatskom“ da im je kojim nemogućim slučajem izborno povjereno uistinu omogućiti je kakvom su je obećali.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr