Danas, 27. siječnja dan je sjećanja na Holokaust i to je dan kada smo dužni sjetiti se svih onih 6 milijuna u svijetu i 30 tisuća prognanih u Hrvatskoj, zatočenih u logore pa pogubljenih samo zato što su bili Židovi, a pozadina svega što je satkano u riječi nacizam je židovska imovina i umješni životi u raznim segmentima.
Podjelit ću s vama slučaj iz moje obitelji.
Moj sada već davno preminuli ujak Đuka Matišić imao je trgovinu u selu Bokšić gdje se rodio i živio.
Trgovinu mu je pomogao otvoriti upravo njegov majstor kod kojega je učio trgovački zanat u Našicama.
Židovi obrtnici rado su pomagali mlade ljude kada su u njima prepoznali bistru pamet, radišnost i poštenje.
Suradnja je dobro tekla, a kako je tada u selu i jaje bilo platežno sredstvo, jaja su transportirana u Zagreb kod majstorovog brata koji je imao trgovinu u Zagrebu, a kod kojega je moja 17-godišnja tetka Ruža radila kao družbenica djevojčici koja je pošla u školu.
Imali su kuću u Ilici i ja znam koja je to bila kuća jer postoji i danas.
I tako dođu i ta nemila vremena huškanja, a potom progona pravednika.
Primivši poruku preko jednog seljaka iz sela u gluho doba noći snijegom okovane ravnice, moj ujak se zaputio pješice 20-tak kilometra do svoga majstora kako ne bi neko zlurado oko dojavilo njegov dolazak .
Promrzlog, a pomalo i uplašenog ujaka uvedoše u biblioteku kako bi se uz kamin i kuhano vino ugrijao i okrijepio.
Na pitanje zašto je pozvan dobije odgovor:
“Đuka, u tebe jedino imam puno povjerenje”, pri tome otvori sanduk (u takvim se sanducima nekada držalo rublje) koji bijaše pun novca.
“Idi u Zagreb i kupi tri kuće”, često je ujak govorio da je mogao kupiti zgradu kasnijeg Varteksa, Croatie i Gradske kavane, “jer smo spremni i naredne noći odlazimo.”
Ako se vratimo, jedna kuća je tvoja, a ako ne…
Uplašen, jer on bijaše golobradi mladić, bojao se to uraditi jer kako opravdati porijeklo tolikog novca i tu kupovinu…
Pili su kuhano vino, a majstor je ložio vatru tim novcem.
Naredne noći obitelji i familija iz Našica, Slatine i Zagreba – Izrael, Jordan i drugi, krenuli su na put, na žalost, bez povratka.
Duboka je noć, Zagreb spava naoko spokojnim snom.
U sred noći lupa kundacima po vratima…
Moja tetka, 17-godišnja djevojka snena, otvara vrata, a ustaške zvijeri upadaju i razmilivši se po kući traže ukućane.
Postavljaju pitanja, a ona nijema od straha… kada je provjeriše kažu joj uzmi svoje stvari i bježi…
Tetka mi je znala reći da je mogla uzeti što je htjela, ali bio je to takav strah da “sam zaboravila i pola svojih vlastitih stvari…”
I dođe dan SLOBODE i život teče u slobodi.
Davnih 60 i nekih godina mojoj tetki kaže susjeda da ju je tražila jedna gospođa u šeširu.
Budući šešir u to vrijeme nije bio obavezan modni detalj tetka se pitala tko bi to mogao biti…
U sumrak dana dođe gošća. Padoše jedna drugoj u zagrljaj… Bijaše to djevojčica koju je moja tetka brinula…
Dugo u noć evocirali su uspomene, a sada, gospođa je pričala o strahotama koje su prolazili…
Svi su završili u konclogoru Auschwitz, a samo su se ona i brat Julijus spasili. Svi drugi završili su u plinskoj komori…
Jedan mislilac je kazao ako se zaboravimo sjećati, ponovno smo ih ubili…
Zato sam ovu istinu podijelila danas s vama…
Maja Jelinčić
