Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Damir Grubiša: Putin je obolio od patološkog sindroma apsolutne vlasti 

Kriza je rezultat cijele serije lančanih reakcija još od 2014. i zbacivanja Viktora Janukoviča s vlasti. Zapad i EU su odigrali čitav niz krivih poteza, kojima su istovremeno omogućili Putinu da eskalira sve do aktualne opasne situacije i ratnih igara, kaže iskusni diplomat i vanjskopolitički analitičar

(Foto: Nel Pavletić/PIXSELL)

Damir Grubiša je politolog, novinar i kolumnist portala Autograf, autor niza knjiga iz politologije i političke filozofije i bivši diplomat s bogatom karijerom: bio je savjetnik u jugoslavenskoj misiji u Ujedinjenim narodima, ravnatelj Jugoslavenskog kulturno-informativnog centra u New Yorku, šef kabineta posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, šef kabineta ministra vanjskih poslova Hrvatske početkom devedesetih, hrvatski veleposlanik u Italiji, Malti i Organizaciji za prehranu i poljoprivredu UN-a (FAO), a sada je profesor na Američkom sveučilištu u Rimu.

Vladimir Putin je priznao dvije separatističke republike u Donbasu i u njih sada i službeno poslao rusku vojsku. Time je Rusija, nakon Krima, nastavila s okupacijom suverenog teritorija Ukrajine i kršenjem međunarodnog prava, te ujedno pokopala sporazum iz Minska. Kako komentirate razvoj događaja i Putinove poteze?

Putin je time povukao vrlo opasan potez koji doista može eskalirati iz hibridnog u pravi rat. Očito mu je to bila i namjera kada je započeo vojne manevre, a na diplomatskom planu postavio ultimatum s uvjetom neulaska Ukrajine u NATO. Moglo bi se reći da su maske pale i sada se razotkrila neoimperijalna politika Rusije, koja se sada predstavlja kao zaštitnica svih Rusa izvan ruskih granica. Ali, treba priznati da je sporazum iz Minska pokopan mnogo prije: ukrajinski analitičari su još 2015. konstatirali da Ukrajina nije ostvarila svoje obveze, a to je trebala biti ustavna reforma s davanjem autonomije rusofonskom stanovništvu na istoku zemlje i direktni pregovori sa odmetnutim stanovništvom Donbasa, da bi u sljedećoj etapi ukrajinska vojska preuzela nadzor nad granicom prema Rusiji. A u međuvremenu se pogoršala i situacija u Ukrajini prema ruskom stanovništvu, blokirani su televizijski kanali na ruskom jeziku, zatvorene su brojne škole na ruskom, zabranjen je uvoz i prodaja ruskih knjiga, sve to u situaciji kada je 14 milijuna ukrajinskih državljana, od 44 milijuna ukupnog stanovništva, izjavilo da je njihov materinji jezik ruski.

Koliko je time više nego ikad prije – iako je Rusija još 2008. priznala nezavisnost odmetnutih gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije – urušena čitava sigurnosna arhitektura Europe?

Sigurnosna arhitektura Europe urušila se još prije ovih događaja, kada je Organizacija za europsku sigurnost i suradnju odustala od aktivnog monitoriranja situacije između Ukrajine i Rusije na temelju sporazuma Minsk 2. Ali ne samo time. Nerealiziranje jedinstvene vanjske i sigurnosne politike Europske unije, kako je to bilo predviđeno Lisabonskim ugovorom, paralelno s migrantskom krizom koja je rezultirala podizanjem zidova od bodljikave žice između članica EU-a, simptom je političke krize koja je zahvatila cijeli kontinent – i nepostojanja “sigurnosne arhitekture”. Paradoksalno je da je opasnost od izbijanja ratova bila manja za vrijeme konfrontacije istočnog i zapadnog bloka, u doba hladnog rata i u “ravnoteži straha”.

S obzirom na to da separatističke republike polažu pravo na veći teritorij nego što ga kontroliraju, Moskva je sada na neki način i službeno u ratu s Ukrajinom. Koliko po vama prijeti opasnost od šireg rata – od ruske invazije na čitavu Ukrajinu ili od eskalacije u Donbasu?

Kako je rekao Karl Schmidt “objava rata nije ništa drugo nego identifikacija neprijatelja”. Nakon nestanka povijesnog neprijatelja SAD-a i Zapada, bilo je potrebno dvadesetak godina da se u Rusiji identificira novi neprijatelj i da se prema njemu, u iracionalnom trijumfalističkom zanosu uspostavi novi vojni savez, otvoreno kršeći sporazum između bivšeg Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Država, Francuske i Njemačke, kako proizlazi iz dokumenta koji je datiran 6. ožujka 1991., a koji je nedavno objavio njemački Der Spiegel. Ratni sukobi u Ukrajini doveli su već do 14.000 mrtvih i dva milijuna izbjeglica, o kojima nitko, nažalost, ne govori. Iracionalni trijumfalizam na strani Zapada i ambicija da se “kraj povijesti” pretoči u pobjedu pomahnitalog liberalnog kapitalizma doveo je do iracionalne reakcije ruskog nacionalizma i neoimperijalizma, koji personificiraju Putin i njegova oligarhija. Ne izgleda vjerojatno da će doći do ruske invazije na čitavu Ukrajinu, ali će se konflikt u Donbasu povlačiti još desetljećima i zagorčiti život i svima nama u Europi.

Putin u održanom govoru zapravo niječe pravo Ukrajine na samostalnost i državnost, tamošnju vlast proglašava marionetskom te prijeti da će biti odgovorna za “mogući nastavak krvoprolića”. To na neki način dovodi u pitanje i tezu Rusije da je njen cilj spriječiti ulazak Ukrajine u NATO…

Izgleda da je i Putin obolio od patološkog sindroma apsolutne vlasti i eskalira svoju retoriku po uzoru na Kim Jong-una. Svjetski lideri, ne samo Putin – vidjeli smo to i kod Donalda Trumpa – gube kontakt s realnošću i ponašaju se sve više kao ludi rimski carevi. Negacija prava Ukrajine na samostalnost i državnost je ahistorijska, protivna povijesnoj logici slavenske etnogeneze. Ali je činjenica da proširenje NATO-a na svojim granicama ne samo Putin, već i ruska javnost doživljava kao neposrednu prijetnju i to djeluje kao masovni, psihološki pritisak. Iz toga se rađaju ne samo kolektivne fobije, nego i reakcije spiralne eskalacije. A nesigurnost izaziva konflikte i agresiju, time se znanost o miru, irenologija, bavi već stoljećima.

Ukrajina i NATO

Zapad najavljuje sankcije odcijepljenim republikama i samoj Rusiji. Kako ocjenjujete te poteze?

Paradoksalno je da će sankcije Rusiji najviše pogoditi Europu. Svijet je već toliko globaliziran da je i Rusija ekonomski integrirana u ovom globalnom kaosu, a ovisnost Europe o ruskom plinu i preorijentacija na druge dobavljače bit će proces u kojemu će rasti cijene života u cijeloj Europi, inflacija i ekonomska nestabilnost. Iz koje se može svašta izroditi.

Što je po vašem mišljenju uzrok posljednjih događaja, i kako smo došli gotovo na sam rub rata?

Kriza je rezultat cijele serije lančanih reakcija još od 2014. i zbacivanja Viktora Janukoviča s vlasti. Zapad i EU odigrali su čitav niz krivih poteza, kojima su istovremeno omogućili Putinu da eskalira sve do aktualne opasne situacije i ratnih igara. Sporazumi iz Minska nisu poštovani od samog početka, odnosno 2015. Ukrajina nije provela ustavnu reformu i pronašla formulu kojom će biti zadovoljni i Rusija, i separatisti, a koju će moći prihvatiti i njena vlastita javnost. Nije lansiran ni mehanizam Organizacije za europsku sigurnost i suradnju koji bi provedbu sporazuma nadzirao. Zajedno s tim trebao je ići i takozvani Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Europi iz 1990. koji su potpisale Rusija i zapadne sile, i takozvani “Dokument iz Beča”, revidiran 2011., koji predviđa uspostavu mjera povjerenja kao što su uzajamna kontrola naoružanja i sudjelovanje na vojnim manevrima druge strane. No 2016. je na vlast došao Donald Trump koji je prešao preko svih multilateralnih obaveza i prepustio problem Ukrajine Europljanima. Umjesto da naprave pritisak na Ukrajinu, zapadne zemlje i EU pustile su da sukob ispod površine klija i sada je kulminirao. Politički lideri i na zapadu i na istoku nisu dorasli situaciji – izgledaju kao političari pred Prvi svjetski rat za koje je povjesničar Christopher Clark rekao da su srljali kao mjesečari. I dok Putina možemo shvatiti, jer je riječ o autoritarnom vođi koji želi proširiti svoju vlast, lideri demokratskih zemalja djeluju nesvjesni realnosti izbijanja novog velikog sukoba katastrofalnih razmjera, ne samo za Europu i Ukrajinu nego za cijeli svijet.

Sukob je akutno kulminirao zahvaljujući ruskim prijetnjama i gomilanju vojske, a od ovog tjedna i službeno formuliranoj politici komadanja Ukrajine, koja je žrtva sada otvorene agresije?

Putin takvom politikom rješava i svoje unutarnjopolitičke probleme. Ne treba imati nikakvih iluzija, to je autoritarni nedemokratski sustav. Rusija svoju snagu i poziciju kao snabdjevača Europe energijom koristi za ucjene i za vođenje politike koje je zapravo nastavak imperijalne politike Sovjetskog saveza i, prije toga, Ruskog carstva.

Moskva je prekršila niz međunarodnih sporazuma – od Sporazuma iz Helsinkija, temeljnog akta suvremene europske sigurnosne arhitekture, do Budimpeštanskog memoranduma, koji je garantirao teritorijalni integritet Ukrajine. Kako dalje razgovarati s Rusijom?

Rusija igra prljavo i jest prekršila niz sporazuma, ali druga strana joj je to dopustila jer nije aktivirala multilateralne mehanizme. Sve strane snose odgovornost za razvoj događaja od 2014. nadalje, pri čemu je prekretnica bila ruska vojna intervencija. Apsolutno je nužno da i jedna i druga strana promijene način postupanja. Naravno, to će biti najteže za Rusiju i Putina, ali mnogo toga zavisi i od toga kako se postave NATO, Amerika i EU. Do rješenja ne može dovesti nikakav bilateralni sporazum Putina i Bidena, nego moraju biti uključeni EU i OESS koji ima 57 članica i obuhvaća daleko veći broj zemalja nego NATO i EU. Pogotovo je EU kao cjelina gotovo nevidljiva, jer nije razvila zajedničku vanjsku i obrambenu politiku. Svakako, potrebno je ponovno pregovorima uspostaviti međunarodni poredak koji vodi miru, što je jedina alternativa ratnom rješenju. Ovaj je konflikt vrlo opasan jer se sve strane služe informacijskim i propagandnim ratom. U uvjetima tehnološke revolucije u toj je spirali podmetanja vrlo teško otkriti što je točno, a što nije, ali na taj način svi potpomažu eskalaciju sukoba.

Istovremeno je istina da su i neki ključni američki stratezi, primjerice George Kennan koji je dizajnirao čitavu američku politiku prema SSSR-u tijekom hladnog rata, još 1990-ih smatrali da je širenje NATO-a greška i da će dovesti do agresivne reakcije Rusije?

Ne samo Kennan, nego je isti stav još 2014. zastupao i Henry Kissinger. Početkom 2000-ih, dok je funkcioniralo zajedničko Vijeće NATO-a i Rusije bilo je mnogo optimizma oko suradnje, ali proširenje NATO-a na Ukrajinu se nije spominjalo. Do toga je došlo nakon revolucije 2014. i ruske intervencije u Ukrajini, nakon koje su želje Kijeva za članstvom eskalirale. Činjenica jest da bi neulazak Ukrajine u NATO vjerojatno pomogao da se sadašnji sukob zaledi. Međutim, trebalo bi u okviru UN-a što prije pokrenuti široku konferenciju o Ukrajini i o odnosima zapada s Ukrajinom, Rusijom i svim ostalim igračima.

Proaktivna politika

Postoji mišljenje i da dio odgovornosti snose Ukrajina i predsjednik Volodimir Zelenski. Naime, da je Kijev sam odustao od članstva u NATO-u, zapad bi to mogao prihvatiti bez gubitka obraza zbog kapitulacije pred Rusijom, i tako bi se pronašao izlaz iz krize. Međutim, koliko je to otežano Putinovim potezima, koji su dramatično antagonizirali Ukrajinu?

Odustanak Kijeva od članstva bio bi realistični potez koji bi zapad pozdravio i moguće da će na kraju upravo to očekivati. Tako bi se stvorio nekakav modus vivendi za narednih deset-dvadeset godina, pod uvjetom da je to zaista glavni cilj Rusije. Ukrajina je imala šansu da se, u drugačijim okolnostima, afirmira kao most između zapada i Rusije i da slijedi put ostalih zemalja koje jesu članice EU, ali ne i NATO-a, poput Finske, Švedske i Austrije. Istovremeno, to ne znači pasivnu neutralnost, nego uz vojnu neutralnost pretpostavlja i aktivan angažman. Istina je da je Rusija izuzetno antagonizirala ukrajinsku javnost i da je tako nešto sada teško očekivati, ali treba razgovarati čak i u situacijama u kojima rješenja izgledaju nerealno. Ponavljam, pregovori nemaju alternative.

Koliko je i Bidenov tvrdi stav uvjetovan američkom unutarnjopolitičkom situacijom, o čemu je govorio i predsjednik Zoran Milanović?

Bidenu prijeti udarac na takozvanim midterm elections, odnosno izborima za Kongres u sredini mandata. Rejting mu prema ispitivanjima javnog mnijenja pada, a osim toga republikanci nisu odbacili Trumpa i njegove političke metode, što predstavlja opasnost na narednim predsjedničkim izborima. Ovaj sukob dobro mu je došao da se pokaže kao energični lider koji će ponovno dovesti Ameriku na mjesto prve svjetske sile, u drugačijem kontekstu nego Trump. Svakako, Biden je napravio niz pozitivnih poteza. Uključio je SAD u međunarodne organizacije koje je Trump napustio i izrazio želju da surađuje s Europom na stvaranju poretka mira, koji je sada ugrožen. Mislim da i znatan angažman Emmanuela Macrona treba promatrati ne samo u kontekstu želje za afirmacijom Francuske kao svjetskog igrača, nego i u svjetlu skorašnjih predsjedničkih izbora prije kojih se želi dokazati kao sposoban državnik.

Ukrajina je bila povod i za još jednu rundu sukoba između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, koji su svoje netrpeljivosti prenijeli i na vanjsku politiku. Kako ocjenjujete vanjsku politiku Hrvatske i kakav bi naša zemlja stav prema ovoj krizi trebala zauzeti?

Hrvatska je disfunkcionalna država i na vanjskom, ali i na unutarnjem planu. Spomenuti sukob državnih čelnika svakako djeluje negativno, ali općenito nije jasno kakvi su hrvatski vanjskopolitički stavovi, nego je zemlja uglavnom pasivna. Nema vlastitu politiku, nego slijedi politiku EU-a, naročito njenih jačih aktera, i SAD-a te očekuje da zahvaljujući tome bude miljenik zapada. Za Hrvatsku bi bilo najbolje da surađuje sa zemljama kao što su Finska, Švedska ili Austrija i da zajedno s njima pokuša elaborirati prijedlog izlaska iz krize, uz jače sudjelovanje EU-a i OESS-a. Međutim, za to je potrebna proaktivna politika i diplomacija koje trenutačno nema, zahvaljujući i pomanjkanju kompetentnih ljudi na čelu Ministarstva vanjskih poslova i države te općenito kadrovskih i financijskih kapaciteta.

Hrvatska je toliko disfunkcionalna da već mjesecima nema veleposlanike u nizu važnih zemalja, što svakako utječe na artikulaciju i komunikaciju njenih vanjskopolitičkih stavova.

Ne samo da ti ambasadori nisu imenovani, nego je cijeli sistem selekcije prilično proizvoljan. Osim toga, čitav sustav MVEP-a je anakron i zapravo prikladan za zemlju mnogo većih financijskih i kadrovskih kapaciteta. Mreža predstavništava je preširoka, veća no što imaju bitno veće zemlje od naše kao što su Poljska ili Mađarska. Umjesto da se usredotočimo na prioritetne zemlje i zastupamo izgradnju vanjskopolitičke službe EU, dolazi do raspršivanja pa nije ni moguće voditi proaktivnu politiku. Takav sustav pogoduje zatvorenoj diplomatskoj kasti koja leluja od jedne do druge ambasade, a vanjska politika nije politika cijele nacije, nego jednog ogranka javne uprave. U drugim zemljama su vanjskopolitički akteri uključeni u rasprave, pa i u sukreiranje vanjske politike, dok kod nas uglavnom djeluju samo u okvirima akademske zajednice ili medija. Primjerice, imamo nekoliko sjajnih eksperata za Rusiju i Ukrajinu, kao što su Božo Kovačević, Branko Caratan, Branimir Vidmarović ili Jelena Jurišić.

Italija je “naš najveći i najmoćniji susjed”, glasi naslov knjige Drage Kraljevića, Kakvi su zadnjih godina hrvatsko-talijanski odnosi?

Nakon što su neko vrijeme bili zaleđeni, hrvatsko-talijanski odnosi ipak su krenuli na bolje. Došlo je do sastanka Koordinacijskog odbora hrvatskih i talijanskih ministara, a ovo proljeće održat će se veliki gospodarski skup. Bilo bi vrijeme da se ti odnosi opet dignu na razinu na kojoj su bili za vrijeme predsjednikâ Ive Josipovića i Giorgia Napolitana. Italija je dugo vremena bila naš prvi vanjskotrgovinski partner. Talijanske investicije daleko zaostaju za potencijalom, a premda se Italija prema Hrvatskoj u međunarodnim forumima uvijek odnosila korektno, to bi partnerstvo moglo biti još čvršće, naročito u područjima u kojima imamo interesa, od obnovljivih izvora energije i novih tehnologija do turizma.

(Novosti/Jerko Bakotin)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave