Maleni, uski i trošni čamac klizio je rijekom Kupom u prosincu 1942. godine prevozeći 66-godišnjeg pjesnika s jedne obale na drugu sa “svim kamenjem njegovih briga”, ali isto tako i sa svim njegovim “nadama, čežnjama i zanosima”, jer široko i duboko korito te rijeke Kupe dijeli “od Dobra Zlo”.
Stupivši na drugu obalu rijeke Kupe, na svojevrsni “otok spasenja”, taj stari pjesnik u 7 deceniji života odlučan je krenuti tim “teškim ali svetim putem poštenja i slobode”, pjesnik Vladimir Nazor prešavši Kupu postao je partizan. Već prvog dana tu na oslobođenom području pod kontrolom patriotskih partizanskih snaga Josipa Broza Tita i Andrije Hebranga, napisati će pjesmu “Čamac na Kupi”.
U ozračju slobode na partizanskoj obali stvaraju njegove kolege književnici i likovni umjetnici Vanja Radauš, Vladimir Becić, Antun Augustinčić, Zlatko Prica, Edo Murtić, Marin Franičević, Joža Horvat, Jure Kaštelan i brojni drugi. Ivan Goran Kovačić će skupa sa Nazorom prijeći Kupu, ali se na žalost neće snjim i vratiti u oslobođeni Zagreb. Ivana Gorana Kovačića će poslije bitke na Sutjesci zaklati četnici u Istočnoj Hercegovini. Tu na slobodnom teritoriju je i jedan od najvećih katoličkih intelektualaca tog vremena, župnik Crkve Sv. Marka u Zagrebu Svetozar Rittig. Gotovo sva intelektualna, umjetnička i kulturna Hrvatska je sa Josipom Brozom Titom i Vladimirom Nazorom na putu slobode i poštenja. Kada jedan pokret dobije tako plebisticarnu podršku kulturnih radnika iz svog naroda, tada se zna da će Dobro koje promiču pobjediti.
Na onoj drugoj obali rijeke Kupe ostali su Ante Pavelić, Mile Budak, Maks Luburić, Dinko Šakić, Rafael vitez Boban, rasni zakoni i više od 40 logora smrti počevši od Jasenovca i Gradiške Stare o kojima se danas pjesme pjevaju.
O svom odlasku u partizane Vladimir Nazor će u esejističkoj poruci “Prodičimo hrvatstvo koje su izdajice i mlitavci ukaljali” svojim Dalmatincima poručiti:
“Pobjegao sam iz ropstva i sramote NDH, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva.”
Ovo je važno da se čuje zbog naših mladih koji su podvrgnuti duhovnom nasilju pa 45% naših srednjoškolaca smatra opravdanim i poželjnim pozdrav ZDS, a 51% ih drži da je Hrvatska 45. izgubila rat.
Svemu tome značajno doprinosi stranka HDZ koja je iz svog izvornog programa kojeg je napisao Franjo Tuđman, na koga se inače često pozivaju, izbrisala “Pozitivne stečevine hrvatske ljevice” i tako širom otvorila vrata ustašizaciji Hrvatske.
U skladu sa takvim opredjeljenjima nastupaju sramoteći našu domovinu Hrvatsku predsjednik Vlade Plenković i predsjednik Sabora Jandroković. Oni šalju izaslanstvo Vlade na obilježavanje 10. travnja Dana NDH i 15.5. na dan predaje vojske NDH na Bleiburgu, umjesto da su dočekali starog pjesnika Vladimira Nazora koji je sa pobjedničkom vojskom stigao u Zagreb 8.5.
Ne, ne, Plenković i Jandroković nisu prešli rijeku Kupu u “malom, trošnom i uskom čamcu”, niti su krenuli s Vladimirom Nazorom “teškim ali svetim putem poštenja i slobode”. Oni su ostali u društvu Skeje slaveći snjim 10.travanj podno spomenika Rafaelu vitezu Bobanu. Koja sramota za našu Hrvatsku.
Predsjedniče Vlade, predsjedniče Sabora, pročitajte poruku starog pjesnika
“Prodičimo hrvatstvo koje su izdajice i mlitavci ukaljali”, kako i Vi sami nebi mlitavcima postali.
Budite sigurni i znajte da će ljubav, dobro i dostojanstvo opet pobjediti!
(Vedran Sršen)
Poveznica na članak: https://www.facebook.com/story.php?story_fbid=1480847219990501&id=100041957103884&rdid=hAgZzFYR1nO6tRY3#
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
