Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Braća Grimm u Kumrovcu

Kumrovec ostaje šlajfati u ilovači. Prije nekih desetljeće i pol, Dom je javno licitiran za nepunih 16 milijuna kuna, Škola za 17 milijuna. Sad mogu najprikladnije poslužiti za snimanje distopijskih filmova i ruin porn spotova ili uprizorenja bajki

(Foto: Sandro Lendler) Trijumf socijalističke arhitekture i memorijalno-infrastrukturnog planiranja

Zajedno sa Crvenkapicom – veselom djevojčicom i Pinokiom – nestašnim dječakom zaputit ćemo se kroz ovu šetnju kroz bajku u Kumrovcu…

Dok smo se na dolasku pred Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije osvrtali po bregu navrh kojeg čuči to grandiozno zdanje, nismo ni slutili kakve tajne krije okolni gaj. Ili pak otkriva. Gole su još krošnje bjelogorice, okićene tek zelenim pufnama imele. Malo kasnije ćemo shvatiti da uređena šumska staza po obroncima kotrlja neku svoju naraciju, tekstovima zašarafljenim na panjeve i drvenim skulpturama fantastičnih likova. Dospjeli su tu iz Collodija, Disneyja, braće Grimm, Brlić Mažuranić. Kumrovečki dom je odskora napušten i zabravljen, nitko više ne dolazi. Samo njih ima toliko, kao da su došli autobusima školske ekskurzije za koje ovdje postoji i odvojen parking, odavno već pust, ispucalog asfalta.

Objašnjenje pored kipa drvenog lutka s dugačkim nosom kaže da pripadajuća bajka između ostaloga govori o “sazrijevanju i putu od zla prema dobrome”. Nećemo olako suditi. No ljubazni stručni referent Ministarstva državne imovine stigao je iz Zagreba da nam otključa Dom i omogući šetnju interijerom, pa ga nemojmo puštati da čeka. Ulazimo u jedan od triju segmenata kompleksa što se zrakasto spušta niz padinu. Izgleda kao da je niknuo iz brdašca, jedva vidljiv izdaljeg.

O tome su nedavno kazivali i autori “Betonskih spavača” u trećoj sezoni te uzbudljive serije. Dom je zapravo trijumf onodobne arhitekture i memorijalno-infrastrukturnog planiranja u Jugoslaviji. Ipak, tad je sniman prije likvidacije poduzeća koje je upravljalo njime. S prvim danima ove godine, Trgovački sud je proveo odluku Centra za restrukturiranje i prodaju i konačno ugasio samu ustanovu. Nakon dugih godina bezuspješnog traženja strateškog partnera ili naprosto stranog investitora koji bi Dom preuzeo za doslovno bilo kakvu svrhu, država je digla ruke. A odustala je ona suštinski i prije toga, već ispočetka.

U seriji, Dom ostavlja dobar utisak svojim fizičkim stanjem, jer bio je tada još uvijek održavan, ali u međuvremenu se u nj zavukla studen, vlaga, lišće kroz poneki odškrinut prozor ili neispravna klizna vrata. Ulomci krovnih pločica sasipaju se uz vanjske zidove. Iz jednog kuta ispražnjenog unutarnjeg bazena, nekakva puzavica napreduje prema vanjskoj svjetlosti. Dom je služio muzejski, ali i kao znanstveno-studijski centar. Tu je kongresna dvorana, restoran, sobe s preko 130 kreveta. S kraja prošlog stoljeća bio je u posjedu Ministarstva znanosti i obrazovanja koje nije znalo što bi s njim, ili nije htjelo.

Naravno, taj objekt nije jedini takav u Kumrovcu. S tim da, kad velimo “takav”, misli se na “socijalistički”, i to u pogledu namjene. A glavni je ustvari bila obližnja Politička škola, nazvana imenom najslavnijeg ovdašnjeg političkog đaka. Danas je posve devastirana. Pa, teško da će i Domu trebati dugo, ne bi li dospio u njezino stanje. Tepisoni se već pomalo uvrću, stolarija pokazuje simptome zapuštenosti. U pomoćnim sobama, po isprevrtanim hrpama fascikala i dijapozitiva i prospekata i značaka razasuti su crni peleti mišjeg izmeta. Ostaci bivšeg sistema miješaju se s onima novog, spotičemo se o muzičke kasete obaju doba. I u Domu i u Školi boravili su devedesetih Vukovarci, čekajući da se vrate u svoj grad.

S jedne strane upravne zgrade kompleksa leži nekadašnji šumski amfiteatar, načičkan batrljkastim ostacima drvenih klupa. Pomalo već gubi formu, sve se vraća bregu iz kojeg je poniklo. Prema njemu prati nas mačka – ista siva iz serije, za one koji su gledali. Jedina nije napustila Dom. Reklo bi se da je dobrog zdravlja, a i netko joj donosi hranu, zaključujemo po mjestimično nakupljenoj ambalaži mačjih specijaliteta. Po središnjem platou hrska led ispod đonova. Od amfiteatra, opet nas uzima zabavno-poučna staza. Maleni pano s tekstom u žanru bajke upućuje na revijalno brisanje granica između različitih pripovijesti. Zacijelo i novijih mitova kakvi poput šumske izmaglice okružuju kumrovečki ambijent. Sve se otvara brojnim različitim interpretacijama, ako treba i proturječnim.

Šetajući tako prekasnom šumom Dubrava, podno “Spomen Doma”, Crvenkapica i Pinokio susreli su neobičnog mačka – Mačka u Čizmama. Veselo društvo krenulo je u istraživanje ove šume koja je bila sve samo ne obična…

Tišina magično naliježe po bregu, iz doline čuje se samo tiho lupkanje nekog alata. Kroz drveće nazire se Sutla, do nje prva slovenska brda, hrđava željeznička pruga, Šempeter. Na mobitele nam stiže pozdrav Telekoma Slovenije, da se opustimo, da trgujemo. Odatle se ne vidi žilet-žica uz obalu rječice. Znamo da je ima, pratila nas je na dolasku od Klanjca, tamo gdje su pruga i cesta i rijeka stisnuti između šumovitih visova. Samo da Crvenkapa i Pinokio ne zabasaju onuda.

Natpisi uz stazu koja okružuje kompleks tumače da usput možemo naići na zebu, kosa, sjenicu, škanjca i svraku, kao i visibabu, kukurijek, plućnjak, jaglac. Ništa od toga, s izuzetkom poneke visibabe u gustom šušnju između svježih krtičnjaka. Atrakciju nazvanu Šetnja kroz bajku “šuma Dubrava”, baš tako, postavila je valjda lokalna uprava, plus turistička zajednica, uz pomoć EU-fondova. Istaknut je i slogan “Kumrovec – najpoznatije selo na svijetu”. Sve neodoljivo podsjeća na manifestaciju čije smo plakate vidjeli na putu od Zaboka. Na drugom kraju Hrvatskog zagorja slavi se Seljačka buna, ali u biti se gura turistima u vidu kostimiranog igrokaza. Popraćen je na javnoj radioteleviziji doskočicama tipa “ako ni ovaj put ne pobijede seljaci” itd.

E pa odavde je svojedobno krenula bila jedna takva velika pobjeda. Kad se ono Krleža divi misiji i viziji kumrovečkog seljačića koji iz zagorskog gliba prepoznaje svjetsku perspektivu jasnije nego da je gleda na televizoru, još ne zna kakvu će taj muku ostaviti zemljacima u naslijeđe. Tolike zgradurine s kojima ne znaju što bi, a u zemlji koja postaje vodeće kontinentalno slobodno lovište nekretninskih mešetara. Sad od toga funkcionira jedino Etno selo. U njemu posluje najbolje Rodna kuća, eventualno suvenirnica.

I lokalne i državne vlasti znale su po što dolazi onih 100 tisuća posjetitelja Kumrovca godišnje, dok su nastojali prodati Dom i Školu. No sve su najave išle u smjeru razvoja “zdravstvenog i konferencijskog turizma”. Usput su otkriveni i izvori termalne vode. Nije pomoglo, nisu se iskazali stanoviti njemački kandidati ni ona kineska interesentica bajkovitog prezimena Yu. S još manje prođe ispraćeni su prijedlozi stavljanja kapaciteta u socijalnu funkciju. Kumrovec ostaje šlajfati u ilovači. Prije nekih desetljeće i pol, Dom je javno licitiran za nepunih 16 milijuna kuna, Škola za 17 milijuna. Sad mogu najprikladnije poslužiti za snimanje distopijskih filmova i ruin porn spotova ili uprizorenja bajki.

Iznenada iz kućice izlazi djevojka, legenda kaže da je to bila Cesargradska vještica. “Dođite draga djeco i okrijepite se”, rekne vještica.

I uđosmo tako u drugi objekt kompleksa Spomen-doma, gotovi da nasjednemo preostalim kušnjama. Interijer je uređen jednako pomno, s fino izvedenom lamperijom, razvedenim prostorom, golemim prozorskim plohama, zidnim tapiserijama i stropnom rasvjetom. Šank je sprijeda obložen svijetlosmeđom goveđom kožom, dlake očuvane kao da je netom dovučena s ispaše. Bilijarski stol leži odbačen uz jedan zid. U zavučenim spremišnim izbama oko kuhinje i kotlovnice još počivaju zalihe jugodizajnerske blagovaonske keramike. U jednoj sobi čuju se kaplje vode koje padaju u već prelivenu kantu. Pazimo da ne uđe mačka, da ju ne zaključamo na odlasku.

Živih ljudi nema u ovoj priči. Vratićemo se doma s reportažom kojom defiliraju isključivo književna stvorenja, napuštene životinje, mitska bića, historijski divovi. U šumi koja je sve, ali samo ne obična, nailaze uto i neki šetači. No drže se donjih, svjetovnih staza, zaobilazeći Omladinske stube koje iz podnožja brega izbijaju na vrh. Godine polagano drobe kamene ploče kojima su obložene. Građevinski kompleks nije ovdje dominantan problem, ne dok je u igri kolektivno-psihološki.

Ili možda politički, kako je komu drago, s obzirom na to da je slična kob zadesila ogromnu većinu ostalih mjesta sjećanja na socijalizam, Narodnooslobodilačku borbu, Jugoslaviju. Ovo je pritom tek jedno maleno selo, makar najpoznatije na svijetu. Koncentracija značajnih građevina u njemu je izuzetna, tako i zvanična nevoljkost da ih se nanovo upogoni za išta praktično. Ta hrvatske vlade današnjice ne žele valjano iskoristiti ni velebnu Kockicu na zagrebačkoj obali Save, nego se radije guraju u onom kućerku na Markovu trgu ili uzurpiraju Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku. Proganjaju ih utvare jugokomunizma. Opasnije su nego Cesargradska vještica, zli vuk i Manđafoko zajedno.

Tretman kumrovečke Političke škole bio je sasvim indikativan. Nje su se najizričitije odrekli prvo oni koji su ju nekoć pohađali, a zatim su ju odbacili i dobitnici nove epohe. Smještanje prognanih Vukovaraca bilo je u tom konktekstu donekle cinično. Ne njima samima, oni su tu živjeli godinama, podjednako u svakodnevnoj tugi i veselju. No to je bila posljednja suvisla upotreba ovog prostora, barem kao pukog materijalnog dobra. Oni su mu produžili rok trajanja, grijali ga i čistili i prozračivali, da bi nakon svega bio prepušten atmosferilijama, miševima i lupežima.

Novi sistem zauzvrat nije izgradio ništa usporedivo. Razgradio je usput i znanost i školstvo i privredu i zdravstvo, baštinjene vrijednosti demonstrativno proglašavajući neželjenima. Građevinska mjera novog sistema jesu apartmani. No, da ne bude zabune, veličina prostora ne određuje njegovu kvalitetu. Presudna je i ovdje bila politika upotrebe. Kao u Ćopića, na kojeg smo također naišli. A zna se tko je u njega bio Ježurka Ježić, ili se mislilo da se zna, dok šuma nije ponuđena investitoru.

“Stigoše oni do proplanka i ugledaše Ježevu kućicu…” Ježeva kućica – zapravo nosi vrlo jednostavnu, jasnu i nadasve pozitivnu poruku, a ona podrazumijeva da treba voljeti svoj dom i svoju zemlju bez obzira da li nam se netko ruga ili ne.

(Novosti/Igor Lasić)

Facebook
E-mail