Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

BLAŽENIJE JE DAVATI NEGO PRIMATI

Nedavni izbor 35-godišnjeg ljevičara hrvatskih korijena Gabriela Borića za Predsjednika Čilea, čiji se djed sa otoka Ugljana uputio u tu daleku južnoameričku zemlju, ponukao je gospođu Pavicu  da mi „ispripovjedi“ neobični čileansku priču o našem čovjeku.

„Veliki je to čovjek bio, moj Vedrane. Sve nas je uzdizao, hrabrio i pomagao. Ne samo nas, svoju rodbinu, već i sve na Kalamoti i u Dubrovniku. Gradio nam je ceste, škole i obale. Darivao je i drugim gradovima, Metkoviću, Splitu i Zagrebu, a u našem Dubrovniku je obnovio zvonik na Stradunu. Dobrotvor je bio naš Pasko, a geslo mu je bilo –  Blaženije je davati nego primati“, priča mi vitalna 90-godišnjakinja majkina rođaka gospođa Pavica Baburica Turina, Dubrovkinja  sa 40-godišnjim životnim stažom u Rijeci. Njen pokojni suprug, čuveni kapetan duge plovidbe Tonći Turina kapetanio je brodovima riječke „Jugolinije“ , a s njim je često na vijađe kretala i gospođa Pavica – „Cijeli sam svijet obišla, ali niđe nijesam niti srela, niti čula, niti viđela da je postojao  takav dobrotvor kao naš Pasko“.

Kao 17-godišnji mladić 1892. godine Pasko Baburica (1875.-1941.) se sa bratom Vickom iskrcao u luci Iquique na sjeveru Čilea. Iseljavanje prati naš narod kroz cijelu povijest, a dramatično je kao nikada u prošlosti prisutno i danas. Još od 15. stoljeća mi smo u stalnim migracijama, bilo u zemlje Europe, bilo u prekomorske zemlje Sjeverne i Južne Amerike, Australije ili Novog Zelanda. Naše su ljude u tuđini obično čekali najteži poslovi poput ribarenja u Sjevernoj Americi i rada u čeličanama Pittsburgha ili ugljenokopima Belgije, te kopača kauri gume na Novom Zelandu.

Gospođa Pavica mi priča kako se došavši u Čile Pasko zaposlio kao pomoćni trgovac, koju  školu je naukovao u Trebinju kao trinaestogodišnjak. Potičući iz siromašne ribarske obitelji sa  Kalamote, kako u dubrovačkom kraju nazivaju otok Koločep, prihvaćao se svakog posla ne videći u tome poniženje i tlaku, već mogućnost i izazov. Radišan kakav je bio, brzo je napredovao, a  zahvaljujući štedljivošću ubrzo se i osamostalio, tako da Pasko već nakon 3 godine otvara vlastitu trgovinu.

Promućuran sa razvijenim smislom za poslovanje, povezan sa našom brojnom iseljeničkom zajednicom i na jugu i na sjeveru Čilea, brzo je shvatio da Hrvati na jugu Čilea u Punta Arenasu i Ognjenoj zemlji koji se bave ovčarstvom te imaju viškove mesa i kože, čega kronično nedostaje za prehranu brojnih rudara, uglavnom naših iseljenika u rudnicima salitre u 4 tisuće kilometara udaljenoj Antofagasti na sjeveru Čilea. Svu zaradu od tako uspostavljene trgovine mesom ulaže u rudnike salitre te ubrzo od 16 tvornica čilske salitre, 11 će ih biti u Paskovom posjedu sa preko 30.000 zaposlenih rudara koji su bili uglavnom našega porijekla.

Osjetivši na vrijeme krizu koja dolazi i na tržište salitre, napušta taj posao i ulaže u brodarstvo i bankarstvo. Sa partnerima osniva Jugoslavensko-Amerikansku Plovidbu, Jugoslavenski Lloyd, suvlasnik je najvećeg čileanskog dnevnog lista La Nacion, dioničar i osnivač Banko Yugoslavo, a sa 51 % dionica upravlja i nacionalnom bankom Čilea Banco Nacional de Chile. U to vrijeme Chicago tribune o njemu piše „Pasko Baburica je danas najjača sila iza scene u čileanskoj Vladi!“

Prožet idejama Strossmayerova jugoslavenstva glavni je financijer Jugoslavenskog odbora, želeći dati svoj doprinos stvaranju Jugoslavije, te će tako omogućiti Anti Trumbiću i Franu Supilu aktivnu ulogu u procesu stvaranja Kraljevine SHS. Danas se u gradovima Dubrovniku, Metkoviću, Zagrebu i Santiago de Chileu imenima ulica Paske Baburice čuva uspomena na ovog velikog dobrotvora i graditelja.

Nažalost, mi u Hrvatskoj gotovo da i nemamo značajnijih darovatelja i zadužbinara, nekoga poput Paske Baburice, onih koji vraćaju zajednici dio onoga što su ekonomskom aktivnošću u društvu stekli. Mnogi od naših bogataša i kapitalista nemaju razvijen taj osjećaj uzajamnosti života u zajednici. Kao pozitivan primjer možemo istaći zadužbinu grupacije iz Rovinja koja preko svoje zakade godinama podupire razvoj kulture, znanosti i drugih područja života shvačajući da tako ambijent u kojem djeluju čine snošljivijim i bar donekle pravednijim.

No, hrvatska kapitalistička elita uglavnom stasala u ratu i u politički namještenoj privatizaciji, nema razvijen taj osjećaj odgovornosti prema društvu što je vjerojatno i povezano s načinom stjecanja njihova bogatstva koje oni nisu stvorili svojim radom, već su ga dobili političkim odabirom. Svojim će radnicima isplačivati minimalne nadnice sa ugovorima na određeno vrijeme držeći ih tako u ovisničkoj potčinjenosti. Svoj će društveni status graditi na dobrim odnosima sa Crkvom koja je u Hrvatskoj značajan autoritet. Iako ližu oltare do njih ne dopiru Božične poruke pape Franje da je služenje drugima važnije od statusnih simbola, te da „oni koji su ravnodušni prema sirotinji vrijeđaju Boga“.

Hrvatska danas ne prepoznaje dobrotvore, nema više onih graditelja cesta škola i obala poput Paska Baburice koji ostavljaju svoj trag dobročinstvima u kulturi, prosvjeti, znanosti ili ekonomiji.

U ovo blagdansko vrijeme zajedništva i darivanja važno je prisjetiti se velikog dobročinitelja Paske Baburice i njegovog životnog opredjeljenja

„Blaženije je davati nego primati!“

Vedran Sršen

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave