Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

BiH je oteta, zarobljena, zloupotrebljena i sistemski gušena

Profesor Žarko Puhovski je krajem jula ove godine, u razgovoru za bosanskohercegovačke medije, izgovorio jednu neugodnu rečenicu, nalik na preciznu liječničku dijagnozu, kojom je dao slikovit i upozoravajući opis Bosne i Hercegovine i stanja duha u njoj: ”Bosna i Hercegovina se nažalost ponaša nepunoljetno kao cjelina”.

Ocjena je porazna, ali spada u one ocjene koje je bolje prihvatiti i zamisliti se nad njom, nego odbaciti bez razmišljanja.

Ne bi me čudilo da je Puhovski imao u podsvijesti Kantov tekst ”Šta je prosvjetiteljstvo?” u kojem Kant pod društvenim nepunoljetstvom (Unmündigkeit) podrazumijeva ”nemoć čovjeka da vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog”.

Po Kantovom mišljenju, nepunoljetstvo nastaje vlastitom krivicom, a njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja.

Kantova definicija nepunoljetstva zapravo je opis današnje Bosne i Hercegovine i njenih stanovnika koji uglavnom ne misle svojom već tuđom glavom, uz to pogrešnom. Ujedno, poput stada, slijepo i vjerno slijede nacionalne lidere.

U dobronamjernost Žarka Puhovskog prema Bosni i Hercegovini ne treba nikad i nimalo sumnjati. Pravi prijatelj će svom prijatelju prvo ukazati na mane.

Da, Bosna i Hercegovina je nepunoljetna, ali ne zato što je takva po prirodi, dapače. Ona je nezrela, opustošena, nesrećna, kulturološki obogaljena… jer je oteta, zarobljena, zloupotrebljena te sistemski gušena od strane onih koji lažno tvrde da je najviše vole

Bosna i Hercegovina nema mnogo takvih prijatelja, ali zato ima armiju lažnih prijatelja koji preko medija ne prestaju izgovarati rečenice koje gode bosanskom nepunoljetnom uhu i destruktivnoj politici koja obožava čuti kako se za sve što je loše kritikuje samo jedan narod, a vlastiti apsolutno amnestira. Nije bitno koji narod je u pitanju jer fenomen je isti.

Ujedno, veoma je poželjno da kritičar bude pripadnik naroda koji se kritikuje. Pa se onda takve ocjene ponove hiljadu puta da bi se učvrstilo gradivo i produbile međunacionalne tenzije. To je i osnovni razlog zašto lažni prijatelji zauzimaju veliki prostor u medijima.

Objektivnim kritičarima koji zajedničku krivicu i odgovornost nalaze kod svih, ostavljen je samo mali medijski prostor, prostor praćen proračunatim napadima nacionalnih botova koji svojom zastrašujućom brojnošću pokušavaju da iskasape kritički um.

Mnogi naši samozvani ”prijatelji” su ili plaćeni ili izvlače ličnu korist od medijske i svake druge pažnje koja je zapravo lažna kao i oni sami. Rezultat višegodišnje aktivnosti ovih miljenika medija nije, međutim, lažan nego bolno stvaran. U biti, oni proizvode i podstiču mržnju budući da sve zlo neobjektivno usmjeravaju prema jednom narodu.

Umjesto što šire jaz među ljudima, takvi ”kritičari” mogli bi učiniti spasonosna čuda samo kad bi umjesto tačke stavili zarez, odnosno kad bi poslije razumljive i poželjne samokritike prešli na kritiku onoga što nije dobro kod drugih naroda.

Svojom kritikom vlastitog naroda oni u principu stiču snažan moralni kredibilitet jer je jako važno biti samokritičan i ukazivati najprije na greške iz svog naroda pa s te strane oni zaslužuju poštovanje i zahvalnost.

Međutim, umjesto da sa dosegnutim kredibilitetom nastave kritiku drugih, jer je to toliko potrebno i spasonosno, oni naglo zanijeme. Vjerovatno u strahu da će izgubiti apanažu ili u strahu da neće imati novu priliku da se slikaju. Šta god da je u pitanju ne zaslužuju nikakvo poštovanje. Dapače!

Puhovski nema tu vrstu straha, on se nikom ne dodvorava. Uvijek govori ono što misli i zato je važno pažljivo slušati šta govori. Navedenu rečenicu o nepunoljetstvu izgovorio je u kontekstu dolaska novog visokog predstavnika u Bosnu i Hercegovinu.

Čudi se, naime, zašto političari koji drže do suverenosti zemlje ne zahtijevaju od moćnika naše planete da nas puste živjeti samostalno i punoljetno. I dodaje da bi svaki prijatelj Bosne i Hercegovine podržao rusko-kinesku rezoluciju, kad ne bi poznavao kontekst stvari.

I zaista, kako osim nepunoljetstvom objasniti ponašanje jedne nezavisne zemlje koja, u tridesetoj godini postojanja države, sa ushićenjem dočekuje novog stranog protektora, ne mareći što postojanje institucije visokog predstavnika znači negaciju suverenosti zemlje.

Opravdanje za ostanak visokog predstavnika iznenada je nađeno nekoliko dana uoči njegovog odlaska. Valentin Inzko, sada bivši visoki predstavnik, nametnuo je uz pomoć bonskih ovlaštenja ”Odluku kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine”. Ovim zakonom od sad će se kažnjavati negiranje svake vrste zločina, uključujući i genocid.

Zakon koji predviđa sankcije za negiranje zločina i veličanje ratnih zločinaca potreban je svakoj zemlji, a posebno Bosni i Hercegovini. Previše se igramo sa bolima i traumama ljudi i to treba vrlo oštro i primjerno kažnjavati. Dosad to nije bilo moguće.

I kad se zakon koji to omogućava konačno pojavi, politika se potrudi da se napravi usijana atmosfera i haos. U Federaciji se zakon namjerno naziva pogrešnim imenom: ”Zakon o sprečavanju negiranja genocida”, a u Republici Srpskoj se ovaj netačan naziv koristi da bi se ukazalo da je zakon antisrpski, pa je time ujedinio i vlast i opoziciju. Jadno je to jedinstvo.

Kantova definicija nepunoljetstva zapravo je opis današnje Bosne i Hercegovine i njenih stanovnika koji uglavnom ne misle svojom već tuđom glavom, uz to pogrešnom. Ujedno, poput stada, slijepo i vjerno slijede nacionalne lidere

U suštini, u borbi za glasove, niko ne čuje tuđe boli niti o njima iko iskreno razmišlja. Ljudske boli i traume kod nas odavno služe za političke manipulacije i cilj svakog pominjanja boli nikad nije njeno umirenje ili nestanak, već samo produbljenje i pretvaranje te boli u političko oružje.

Tužno je i porazno posmatrati kako se kod nas donošenje jednog običnog zakona koji makar malo umanjuje bol i vraća nadu pretvara u prvorazrednu državnu krizu, novu u brojnom nizu naših vještačkih kriza koje se smjenjuju vrtoglavom brzinom.

Tako malo treba u Bosni i Hercegovini da bez razloga počne ličiti na vulkan uoči aktiviranja i izbacivanja užarene lave. I to je znak nepunoljetstva o kojem govorimo.

Jedan od glavnih bacača vatre i otrova, Milorad Dodik, u posljednje vrijeme sve češće i grublje netaktično i neukusno vrijeđa Bošnjake i povlači poteze koje ni u snu ne bi pravio racionalan čovjek, a kamoli državnik. Vodi očajno lošu i pogrešnu diplomatiju i radi sve suprotno od onog što treba raditi.

Dosad je povlačio poteze koji su išli u njegovu korist a na štetu naroda, a sad to radi na dvostruku štetu, i svoju i narodnu. Narod je uvijek na gubitku. Pravi državnici žrtvuju sebe za dobro naroda, a ne obratno.

Dodik ne priznaje Christiana Schmidta kao visokog predstavnika i ne želi ni susret ni saradnju s njim. To je beskrajno glupo i suludo, a ignorisati nekoga ko je stoput moćniji od vas mnogo je više odraz ličnog straha i panike nego državničke razboritosti i vođenja narodne politike. Tako rade ljudi koji politiku shvataju sebično i koji iz politike izvlače samo ličnu korist.

Odavno, doduše, Milorad Dodik liči na pušku koja je prazna, a njegove riječi i histerični ispadi samo dodatno svjedoče o uplašenom čovjeku koji je sam sebe obesmislio i čiji je kraj političke karijere, čini se, vrlo blizu.

Dok Dodik ignoriše Christiana Schmidta, neki drugi pišu mu pisma i daju savjete. Sadržaji tih pisama nisu nimalo bitni za istoriju niti se njima treba mnogo baviti jer će ih primalac baciti u koš.

Jedno pismo, međutim, pomenuću u ovom tekstu ne zbog njegove ”vrijednosti” već stoga što predstavlja savršenu sliku našeg nepunoljetstva, ali i prokletstva i neperspektivnosti koji nas čine podijeljenim, zlim i nesrećnim.

Nekadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Mustafa ef. Cerić pisao je novom visokom predstavniku Christianu Schmidtu, na dan njegovog ustoličenja, 1. avgusta ove godine. Cerić se ponaša poput đaka osnovca koji potkazuje drugog učenika, tražeći od učiteljice da ga pristojno kazni, samo da bi on lično bio zadovoljan i srećan.

Poželjevši Schmidtu dobrošlicu, Cerić negativno i zlobno govori o Rusiji (”ruska politika u Bosni je antibosanska i anticivilizacijska”) i ruskim saveznicima Srbima. Upozorava da ”srpska politika u Bosni ne priznaje silu argumenta na istini, već priznaje argument sile na bonskim ovlastima i odlučnoj akciji visokog predstavnika”.

Vješto je izbjegao da umjesto ”srpska politika” kaže ”Srbi”, ali to ništa ne umanjuje u ovom mrzilačkom pismu u kojem teledirigovano navodi novog visokog predstavnika na Srbe.

Iskreno mi je žao što su ovo riječi nekadašnjeg narodnog duhovnog vođe koji prenosi Božiju riječ! Umjesto što traži silu, priličnije je bilo moliti Schmidta da uradi sve što može na obnovi duhovnog i kulturnog dijaloga među narodima unutar zemlje.

Zna Cerić dobro da je njegovo pismo neprimjereno i da međunarodnoj diplomatiji – koja ne voli ovakvu vrstu potkazivanja i huškanja – ne trebaju savjeti ove vrste, ali on je svoj zadatak ispunio jer Cerić nije više duhovni vođa već političar u pokušaju. I to ona vrsta političara koji bolesno proizvode međureligijska trvenja.

Zakon koji predviđa sankcije za negiranje zločina i veličanje ratnih zločinaca potreban je svakoj zemlji, a posebno Bosni i Hercegovini. Previše se igramo sa bolima i traumama ljudi i to treba vrlo oštro i primjerno kažnjavati. Dosad to nije bilo moguće

Nikakav Dodik, ni onaj umjereni od prije nekoliko godina ni ovaj današnji, zabludjeli i pobješnjeli, ne može lako i jednostavno homogenizirati srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini kao Cerić. Valjalo bi to znati i upamtiti.

I tako godinama razni Cerići žele ukinuti Republiku Srpsku, a Dodik i slični je ”rodoljubno” brane. Istrošismo i vrijeme i razum na ono o čemu ne odlučujemo. O tome se odlučuje daleko od Sarajeva i Banja Luke. Uzalud je tražiti ukidanje ako je to nemoguće, a jeste. Kao što je uzalud braniti je jer bi Republika Srpska bila ukinuta u roku od 48 sati ako se tako odluči, a neće.

Još godinama ćemo se svađati oko stvari o kojima ne odlučujemo, kao i o raznim marginalnim a spornim pitanjima. Time ćemo samo praviti sve veći politički razdor, nacionalnu netrpeljivost i ekonomsku pustoš. Ko zna kad ćemo se probuditi i odrasti, odnosno početi se baviti životnim pitanjima.

Bosna i Hercegovina inače je zemlja čiji narodi slatko sanjaju različite snove, a svak misli da je njegov san najljepši. A kada se ti snovi ukrste na javi, pretvaraju se u košmar za svakog.

Nesreća Bosne i Hercegovine ogleda se u tome što narodi ne prestaju sebično sanjati, a košmar od koga bježe ne žele odagnati nekim zajedničkim snom sa nekoliko osnovnih polazišta koja su dobra za svakoga. Međutim, ono što je dobro za ljude nije dobro za lidere pa ćemo izgleda još dugo živjeti u košmaru nepunoljetstva.

Bosanskohercegovačko nepunoljetstvo se najznakovitije ogleda u apsolutnom odbijanju triju nacionalnih grupa da se približe i racionalno razgovaraju o zajedničkim interesima, odnosno ogleda se u autističkom njegovanju politike udaljavanja i izbjegavanja traženja bilo čega zajedničkog. Treba dokazati da nas sve razdvaja.

Da, Bosna i Hercegovina je nepunoljetna, ali ne zato što je takva po prirodi, dapače. Ona je nezrela, opustošena, nesrećna, kulturološki obogaljena… jer je oteta, zarobljena, zloupotrebljena te sistemski gušena od strane onih koji lažno tvrde da je najviše vole.

Moramo što prije početi rasti i odrasti jer ”sve što raste htelo bi da raste”. Neka raste i treba da raste!

(Autograf/Slobodan Šoja)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »