Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

BBB-i najopakiji navijači u Europi

(Foto: Wikipedia)

Gledajući snimke s nadzornih kamera, na kojima vidno motivirane postrojbe Dinamovih najvjernijih navijača Bad Blue Boysa, noću marširaju ulicama Atene, naoružani štapovima, fantomkama i duksericama, asocijacija nas spontano odvlači u pradavna, pretkršćanska vremena, kada su prostorom Sredozemlja, Zapadne Azije i Sjeverne Europe, naoružane kopljima i mačevima, harale rimske centurije – osnovne postrojbe rimske vojske koje su brojile, koje li slučajnosti, 100 vojnika pješadinaca, upravo koliko je otprilike danas tih naših nesretnika po grčkim zatvorima.

Prevalivši put od preko 1.400 kilometara, zaobilazno, preko Albanije, došavši s raznih strana, osobnim automobilima, raštrkano, da zavaraju trag, ušavši u Grčku kao ”turisti”, došuljavši se gotovo neprimjetno do nogometnog stadiona, prevalivši taj dugi put iz jednog jedinog mogućeg razloga, jer na predstojeću utakmicu između Dinama i grčkog AEK-a, znali su, nitko od hrvatskih navijača nije smio ući, došuljavši se, stoga, veoma vješto i organizirano na zakazano mjesto, iz jednog jedinog razloga da se s navijačima AEK-a dobro namlate, izudaraju palicama, polome si međusobno kosti, sasijeku arkade i dokažu sebi, u nekoj opskurnoj, samo njima znanoj rang listi, da su ”BBB-i najopakiji navijači u Europi”.

Treba li ih žaliti? Ili možda odati priznanje da su poput srednjovjekovnih križara koji su krenuli na dug, krvavi put do svetog grada Jeruzalema da ga oslobode od muslimanske vlasti, izašli na megdan sa zloglasnim grčkim navijačima, dodavši svojoj avanturi određeni ”duhovni”, ”religiozno – nacionalni” karakter?

Naravno da ćemo se svi javno ograditi od takvih insinuacija suprotnih europskom duhu i europskoj tradiciji, ali će mnogi od nas, u sebi, u sigurnosti intime svoga domoljubnog mentalnog sklopa, pomisliti na onu relativiziranu, ali zapravo krucijalnu činjenicu, da su ti ”nesretni” Grci, koji drže po zatvorima naše nejake dečke, ako sve nebitno stavimo na stranu, prije svega, pravoslavci, pravoslavne vjeroispovijesti.

I tu se smjesta i iznenada cijela priča raskriljuje poput agavinog cvijeta usred ljetne kiše, i podiže se na jednu drugu, svima nama dobro znanu, sigurnu i utabanu stazu, gdje se sve pojednostavljuje u crno-bijelim tonovima, gdje su oni drugi uvijek u krivu, i gdje smo mi uvijek u pravu, dapače – u konstantnoj ulozi žrtve.

O tome se javno ne govori, ali se po internet portalima komentira, točnije poentira, na kraju dugih, iscrpljujućih analiza u kojima se bezuspješno pokušava opravdati taj očigledan autogol naših dečki, koji se ničim smislenim, nikakvim legitimnim razlogom, ne da opravdati.

I na kraju svih tih dugačkih analiza, prečesto se poentira tom krucijalnom činjenicom, da su zapravo svi ti nesretni, a zapravo lukavi, primitivni domaćini, koji se sada, nakon što je u tučnjavi smrtno stradao njihov navijač, a moglo je biti i obrnuto, ali nije, ponašaju osvetnički i nefer, suprotno tolerantnom duhu one iste Europe u koju se svi kunemo, da su zapravo oni, ti stanovnici te ”banana države s korumpiranim sudstvom i korumpiranim političarima” (sličnost s jednom drugom zemljom nama srcu dragom je više nego očita) na kraju krajeva, ipak samo ”trofazni”, ”lazari”, pravoslavci, čiji su zatvori, eto konačne poante, puni njihove braće Srba, koji jedva čekaju da se ižive nad našim jadnim dečkima koji čekaju u nemilosti, dok traje taj unaprijed režiran i nepošten sudski proces.

Prisjećam se jedne, ne tako davne, slike iz noćnog Zagreba, gdje su mladi navijači zagrebačkog nogometnog kluba Dinamo, ogrnuvši se duksericama, navečer dovukli nekakve reflektore, kao dobro organizirani zdrug izviđača, posloživši kante s plavom bojom, usred raskršća i semafora, zauzevši trotoar uzduž i poprijeko, krenuli po šabloni ispisivati poruke po betonskom zidu: ”Dinamo svetinja” ili ”Čuvari grada”…

Tu su izvježbanu predstavu mogli izvesti i usred dana, nitko ih ne bi zaustavio u toj društveno prihvatljivoj ”domoljubnoj gesti”, ali ipak su izabrali noć, da cijeloj predstavi dodaju tračak konspirativnog, autentičnog i radikalnog pothvata.

I premda su njihovi murali nezgrapni, iritantni, naivni i umjetnički bezvrijedni poput socrealističkih slika kojima su se u vrijeme bivše države oslikavale fasade kasarni, zidovi tvorničkih menzi ili barake na omladinskim radnim akcijama, njih se, upravo kao i one crteže iz doba bivše države, ne smije dirati, premazivati.

Oni su odista svetinja. Predimenzionirana hrvatska šahovnica, grb Dinama, crne siluete navijača s tamnoplavom pozadinom, koji dižu ruke u zrak kao u predstavi ”Gubec beg”, s kosama i vilama u zraku. I tako po svakoj trafostanici, betonskom zidu, na svakom javnom mjestu, agresija primitivizma i navijačkog jednoumlja.

Čuvena je izjava poznatog engleskog pisca Georgea Orwella da je ”nogomet nastavak rata drugim sredstvima”.

”Nogomet nema veze s fairplayom”, dodaje Orwell. ”On je povezan s mržnjom, ljubomorom, hvalisavošću, zanemarivanjem svih pravila i sadističkim užitkom u svjedočenju nasilju: drugim riječima, to je rat minus pucanje.”

A naši Bad Blue Boysi u dalekoj Grčkoj, dokazuju upravo te Orwellove misli, da su vrh nacionalnih vrijednosti i moralne vertikale, da su na neki način sljedbenici romantiziranog prikaza nastavka Domovinskog rata, njegova najčišća inkarnacija, ono što su u glavama navijača i naši nogometaši, koji za boje Domovine ostavljaju vlastito srce na terenu – a može li se išta više i bolje, za Domovinu, učiniti?

(autograf.hr/Radanko Vadanjel)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/bbb-i-najopakiji-navijaci-u-europi/

Facebook
E-mail