Davno je pokojni Kreg govorio da se institucije ne urušavaju slučajno. Znanost i visoko obrazovanje postali su intelektualni podstanar na tržištu kvadrata
„Već sam dugo tu a neke stvari vidim po prvi put
A vidim koliko je tog iza mene bilo alʼuzalud
I koliko je oko mene straha, laži
Život koji to nije, vidim život koji život traži
Vidim život koji život traži“
Goran Bare
Prošloga tjedna u kolumni sam se osvrnuo na iliberalne strukture koje su zarobile znanstvenu scenu i institucije u Mađarskoj. Orbanizam ne trpi kritiku, ne dopušta čak ni mogućnost znanstvenog i stručnog, činjeničnog, obzira za državu i društvo. No strah od akademske čestitosti i sloboda, znanstvene istinoljubivosti i stručne utemeljenosti nije osobit samo za Mađarsku. Ne, sve je to veoma blisko i nama, iako možda ponešto manje politički uvjetovano, posljedično je na sličan način politično.
Dakle, postoje prizori koji simbolički razotkriju stanje institucije ili sustava. Prošloga tjedna jedna je vijest obznanila upravo to – Sveučilište u Zagrebu, matica svih svojih fakulteta, odlučilo je baš tim fakultetima naplaćivati korištenje prostora koje sami koriste. U zgradi na Kajzerici, u koju je Sveučilište izmješteno „u goste“ jer je zgrada na središnjem sveučilišnom trgu ozbiljno oštećena potresom, rektorat se prema svojim sastavnicama počeo ponašati kao najmodavac, kirijaš. Uveden je javno-visoko-obrazovni booking, znanstveni airbnb. Znanost i visoko obrazovanje, još uvijek akademski slobodni i samosvojni, postali su intelektualni podstanar na tržištu kvadrata. Time nije samo kvadratura javnog prostora dobila cijenu koja nije transparentno postavljena, već su akademska autonomija i slobode dobili svoju „kapitalističku inačicu“ – cijenu po kvadratu.
Iako bi novootkrivenoj sceni hrvatskih liberala i libertarijanaca to moglo izgledati kao fiskalna racionalizacija, stvarnost je bitno drugačija. Radi se o simboličkom činu kojim Sveučilište, stvoreno kao zajednica ravnopravnih sastavnica, postaje akademski feudalac centralizirane rente, sveučilišne unitarističke podložnosti i birokratskog paternalizma. Rektor je gospodar prostora, ali i više od toga, „kralj“ vitezovima rektoratskog okruglog stola, dok su dekani svedeni na vazale koji upravljaju fakultetskim „kmetovima“, u prostoru korisnici s ograničenim pravom boravka, a u sadržajnom smislu „bezemljaši“ koji nipošto ne mogu utjecati na Sveučilište na kojem, navodno, kroz Senat sudjeluju u upravljanju. U zemlji u kojoj sveučilište, i to ne bilo koje već upravo Sveučilište u Zagrebu, stoljećima simbolizira slobodu duha, to je više od administrativnog apsurda, to je ustavna hereza.
Dopustite da podsjetim. Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti iz 2022. propisuje kako sastavnice Sveučilišta imaju pravnu osobnost i autonomiju. Fakulteti su, dakle, javne ustanove koje ne „borave” na Sveučilištu, već ga stvaraju. One nisu ispostave Rektorata, nego njegov temelj. Kad, međutim, vrh odluči da taj temelj treba plaćati najam – tada piramida postaje kula od pijeska.
Ovaj je slučaj simbolična ilustracija, nipošto izolirana. Logično se nastavlja na niz epizoda istog refleksa centralizacije, nadzora i nagrađivanja lojalnosti. Od imenovanja dekana mimo volje vijeća, kao u slučaju Hrvatskih studija, preko „privatnih“ večera „za odabrane” dekane na kojima se odlučuje tko je dao „najveći doprinos“ Sveučilištu, do pokušaja da se statutom šire ovlasti Rektora. Sve je to mozaik upravljačke kulture u kojoj procedura vrijedi dok je politički korisna, a autonomija dok ne smeta.
Simbolika fešte na koju šest dekana nije pozvano, sustava „unutarnjeg kruga”, nije bezazlena. Nipošto. U akademskom svijetu u kojem se sloboda mišljenja njeguje kao conditio sine qua non, ta selektivnost ne stvara zajedništvo, ono što latinski universitas jest, već uvodi strah. „Nažalost, nije poželjna praksa imati i iznositi kritičko mišljenje”, rekao je nedavno dekan FER-a Vedran Bilas, izvanredna osoba progresivnih ideja, o sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Dodao je još kako „vodstvo Sveučilišta dijeli dekane i fakultete umjesto da ih okuplja”, a kad dekan uspješnog fakulteta to izgovori javno, jasno je da sustav ne pati od manjka discipline, već viška poslušnosti.
Davno je pokojni Kreg ponavljao kako se institucije u Hrvatskoj ne urušavaju slučajno, nego po obrascu. Prvo se personaliziraju, potom privatiziraju, na kraju banaliziraju. Sveučilište ne propada zato što nema novca, nego zato što gubi smisao. Nije stvar budžeta ni kvadrata, već moralne ravnoteže. Onog trena kad se zajednica znanja pretvori u sustav moći, sveučilište prestaje biti javna ustanova i postaje dvor sa svojom kamarilom. A znanost i obrazovanje se trivijaliziraju i komercijaliziraju.
„Chilling efekt“ po akademiju ne nastaje dekretom, već društvenom klimom. Kad rektor nagrađuje lojalnost, a ne izvrsnost, kad se odluke senata pretvaraju u formalnosti, prorektori množe kao podanici, a ne partneri u upravljanju, tad fakulteti gube ono što ih čini sveučilištem. Sposobnost da misle različito! Tako nastaje „lojalna znanost“. Tiha, sterilna, ustrašena – savršeno prilagođena vlasti.
Novi instrument moći jest model financiranja programskim ugovorima. Ideja četverogodišnjih ugovora je zdrava: predvidljivost i odgovornost. U praksi, međutim, najveće sveučilište – zbog razvedenosti – pregovore vodi preko Rektorata. Kad se ciljevi i indikatori, osnovna, razvojna, izvedbena komponenta, centralno sklapaju, sastavnice nisu akteri nego „stavke“. Odatle kašnjenja i otpori. Ne treba odbaciti model već ga spustiti na razinu fakulteta, uz javnu metodologiju i transparentnu raspodjelu. Jer „ugovor o slobodi“ prestaje biti sloboda kad ga netko drugi potpisuje u tvoje ime.
Posljedice su itekako stvarne. Sudovi su već osporili rektorovo samoinicijativno imenovanje dekana i postavili granicu ingerencija rektorata i fakultetskih vijeća. Ako to ipak čini, nastaje pravna nesigurnost. Odluke nemaju valjanost, ugovori se dovode u pitanje, a šteta ne ide rektoratu već studentima, znanstvenicima i projektima koji se odgađaju. U konačnici, radi se o povredi autonomije i akademskih sloboda iz Ustava.
Sveučilište koje fakultetima iznajmljuje prostor i nagrađuje poslušnost ne brani svoju autonomiju. Razgrađuje ju iznutra. Takvo sveučilište ne treba vanjskog neprijatelja ni politički nadzor, ono samo reproducira logiku podložništva. A znanost kojoj je smisao propitivanje autoriteta, ne može se razvijati u hijerarhiji koja oponaša državnu upravu.
Naravno, to nije samo sveučilišni problem, već simptom društva koje ne razlikuje znanje od poslušnosti. Primjećujete sličnost s Mađarskom? Nije popularno, ali je tim više opasno. Jer ne radi se o urušavanju morala, već nestanku kriterija. Sveučilište koje mjerilo izvrsnosti nadomjesti mjerilom lojalnosti više nije sveučilište, tek birokratski servis vlasti.
Zapravo, nije najgore kad sveučilištem vlada politika, već kad zavlada strah. Šutnja. Birokratski autoritarizam opasniji je od političkog jer ne dolazi izvana već iznutra. Čini se da nema cenzure znanja, ali birokratska cenzura duha ima isti učinak. Ili i gori. Institucija postoji samo dok se njene granice poštuju. A kad ih vlastita hijerarhija prestane poštovati, tada nestaju i institucije. Birokratska „vertikalizacija“ bez odgovornosti, proces u kojem se odluke dižu k vrhu, a odgovornost ne vraća natrag, vodi najsnažnijoj prijetnji autonomiji. To nije autoritet izvana, već konformizam iznutra.
Rektor je po zakonu prvi među jednakima, primus inter pares, ne dominus super omnes! Kad taj odnos okrenemo, ne govorimo o sveučilištu, već manufakturi feudalne rente. Umjesto zajednice slobodnih akademaca imamo sastav hijerarhijskih činovnika, umjesto dijaloga – cirkularne dopise, umjesto znanstvene izvrsnosti, birokratski mir.
Ova kolumna nije napad na osobu, već obrana institucije. Sveučilište u Zagrebu starije je od države koja ga financira. Ono ne smije postati ničiji privatni „posjed“ ili PR-platforma. Ono je, bar bi trebalo biti, res publica scientiae: javno dobro znanja. A ako dekani šute jer se boje, ako profesori biraju autocenzuru da ne bi stradali, tad nije ugrožena reputacija rektora, nego bit akademske slobode.
Vrijeme je da akademska zajednica, osobito oni koji još vjeruju u sveučilište kao javno dobro, progovore. Vrate instituciji dostojanstvo koje ne proizlazi iz kvadrata i funkcija, nego znanja i savjesti. Šutnja u akademiji nije znak mudrosti, nego simptom straha. A od straha se ne gradi znanost.
Ponavljam, vidite kako je Mađarska odmah tu, preko granice. Nažalost, možda i bliže. S ove strane.
(Viktor Gotovac/Nacional.hr)
