Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

ANTISEMITIZAM NAŠ SVAGDAŠNJI

(Foto: Wikipedia) Ilustracija

Datum 27. siječnja obilježava se kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust ili šoa, što znači „spaljen“, odnosno  „katastrofa“, kojim se želi podsjetiti na sve žrtve genocida europskih Židova koji je nacistička Njemačka provodila između 1941. i 1945. godine tijekom Drugog svjetskog rata. Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj.

Tog se datuma ovaj Dan sjećanja na holokaust obilježava i u Republici Hrvatskoj na čijem je području u vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata stradalo na tisuće Židova u progonu koji je intenzivno provodio ustaški režim. Dio Židova bio je likvidiran u Jasenovcu i drugim logorima, a dio je bio izručen nacističkoj Njemačkoj na likvidaciju. Podaci o broju Židova u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata i oni poslije završetka rata zorno govore sami za sebe i otkrivaju stravične razmjere stradanja Židova i u Hrvatskoj. 

Nemilosrdno istrebljenje

Kako donosi američka povjesničarka židovskog porijekla Esther Gitman, od 39.500 Židova na području Hrvatske i BiH, samo njih oko 9.500 je preživjelo holokaust.

Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine u Hrvatskoj je živjelo 16.678 Židova, dok je u tom popisu u Zagrebu bilo 8702 stanovnika koji su se izjasnili kao Židovi, a prema neslužbenim podacima godine 1941. u Zagrebu je živjelo oko 11 tisuća Židova.

U svojoj opsežnoj knjizi „Židovstvo u Hrvatskoj“ Melita Švob navodi kako se, u registraciji preživjelih Židova i njihova povratka, koja je sačinjena 1946. godine, u Zagreb od spomenutog broja vratilo najprije samo 1335, a kasnije još 879 Židova. U Osijek se od 2445, koliko je Židova bilo prema popisu iz 1931., vratilo njih 304, dok se u Varaždin od 485 vratilo samo 54 preživjelih Židova. U Splitu je oko 1940. bilo 284 Židova, a holokaust je preživjelo njih oko stopedeset. Švob u svojoj knjizi navodi kako nisu nabrojana sva mjesta u koja su se vratili Židovi, jer se u neka nažalost vratilo nekoliko preživjelih, a neke su zajednice potpuno nestale.

Pavelićev režim, kako bi se dodvorio onima koji su mu omogućili vlast, odmah je po preuzimanju vlasti započeo brzo i nesmiljeno provođenje rasističke politike protiv Židova i Roma. U samo nekoliko mjeseci preneseni su rasistički zakoni (Nürnberški zakoni) i postupci iz nacističke Njemačke, a neki od njih primijenjeni su također i na Srbe. Koncentracijski logori, prvenstveno Jasenovac, također su ubrzo osnovani po nacističkom uzoru, a u njima su kasnije zatvarani, istrebljivani zbog nehumanih uvjeta zatočenja ili sustavno likvidirani Židovi, Romi, Srbi i Hrvati, koji su bili politički protivnici režima. Masovna zatvaranja Židova u koncentracijski logor Jasenovac započela su već u srpnju 1941. godine. Vlasti NDH su u tome poslušno udovoljavale zahtjevima Njemačke, makar je u redovima ustaša bilo onih židovskog porijekla, tako primjerice Ivo Korsky i Vlado Singer, te je bilo među njima dosta brakova i drugih dobrih socijalnih veza sa Židovima.

Do jeseni 1942. većina Židova i Roma s područja NDH bila je likvidirana, smještena u Jasenovac ili odvedena u nacističke logore, gdje će umrijeti ili biti ubijeni sljedećih godina. Pretežni dio njih se spasio domogavši se Mađarske, koju Nijemci nisu bili okupirali, nego se prema njoj odnosili kao prema savezniku ili Italije – talijanska vojna zapovjedništva u područjima NDH bliže Jadranu su se do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine odupirala zahtjevima Nijemaca da surađuju u progonima Židova, a njihov odlazak u talijansku okupacijsku zonu su ponekad dopuštali dužnosnici NDH; napose je to bilo omogućeno Židovima koji su bili konvertiti na kršćanstvo i Židovima koji su bili u braku s kršćanima.

Dio Židova se spasio pridruživši se partizanima, nakon skrivanja ili nakon što ih je kao ključne stručnjake ustaški režim privremeno poštedio. Manji broj je preživio zahvaljujući rodbinskim vezama s ustaškim dužnosnicima, a dio ih se sakrivao do kraja rata. Esther Gitman navodi da je u Hrvatskoj bio doista veliki broj Hrvata koji su spašavali Židove, te osobito ukazuje na hrabrost ljudi koji su potpisivali peticije državnim vlastima, zauzimajući se za Židove.

Raširenost antisemitizma

Kako navodi Neven Budak u uvodu knjižice „Antijudaizam, antisemitizam i Holokaust“ koja je nastala za potrebe Šoa akademije, obrazovnog projekta Židovske općine Zagreb i predstavnika židovske nacionalne manjine Grada Zagreba, kako bi se razumio masovni zločin poznat kao Holokaust potrebno je upoznati se i s njegovim korijenima koji sežu u daleku prošlost.

 – Jednako tako moraju se razumjeti i korijeni antisemitizma, ili točnije antijudaizma, koji su omogućili provođenje Holokausta na području NDH. Nedavno istraživanje provedeno na velikom broju ispitanika u Europi pokazalo je da je antisemitizam raširena i vrlo živa pojava. Neki su ispitanici vjerovali da Židovi čine 20 posto svjetske populacije, drugi su bili uvjereni da  ih ima malo, ali da zato imaju neizmjeran utjecaj na svjetske financije. Dok mnogi, pogotovo mladi, nemaju pojma što je to Holokaust i što se Židovima dogodilo pod nacizmom i njemu bliskim režimima, drugi misle da Židovi Holokaust iskorištavaju da bi ojačali svoj utjecaj, a treći su uvjereni da su Židovi sigurno nešto skrivili jer im se Holokaust inače ne bi bio dogodio. Kao što je ustvrdio Manfred Gerstenfeld, antisemitizam je ukorijenjen u europskoj kulturi, što ne znači da ga podržava većina ili svi Europljani. Ni balet, kaže Gerstenfeld, ne vole svi, pa je usprkos tomu dio europske kulture. Ipak, može se pretpostaviti da antisemita ima više nego ljubitelja baleta, a i tradicija antisemitizma mnogo je starija, navodi Budak dodajući kako zbog osjećaja straha ili barem nelagode neki Židovi upravo napuštaju slobodarsku Francusku i sele se u Izrael, a nesigurnost osjećaju i u nekim drugim državama.

– Svatko tko se pokuša racionalno zapitati zašto su Židovi i danas, nakon nevjerojatnih strahota koje su doživjeli u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća i dalje meta animoziteta ili čak mržnje, neće odgovor moći naći u današnjici. Morat će ga potražiti u dalekoj prošlosti pa će ga put polako voditi sve bliže našem vremenu. Pritom uzroke neće gotovo nikad moći naći u stvarnim događajima, nego u vjerskom nauku, pseudoznanosti i kolektivnoj psihologiji, tako duboko usađenoj u svijest današnjeg čovjeka, bio on vjernik ili ne. da zbog toga što su nam svjetonazori zasnovani na stereotipima samo rijetki mogu mimo njih razaznati stvarnost. Kako bismo i mi to uspjeli, moramo se, dakle, zaputiti u prošlost, dvije tisuće godina unatrag. Na početku tog traganja treba ustanoviti razliku u značenju dvaju pojmova koji se oba odnose na negativan stav prema Židovima. Pojmom antijudaizam koristimo se kada govorimo o neprijateljstvu prema Židovima kao vjerskoj ili kulturnoj zajednici, različitoj od štovatelja različitih pretkršćanskih božanstava, od kršćana ili od sljedbenika islama. Antisemitizam se zasniva na rasnoj ili etničkoj netrpeljivosti. Iako je ova dva oblika negativnog odnosa prema Židovima ponekad teško razlikovati, jer se identitet Židova uvelike zasnivao na vjeri, ipak možemo antijudaizam lakše pripisati starijim povijesnim razdobljima, a antisemitizam modernom i suvremenom dobu u kojem sve veću važnost dobivaju nacije, a onda i rasne teorije, navodi Budak i podsjeća da se sam pojam antisemitizam pojavio u Njemačkoj u kasnom 19. st. On, dakako, uključuje i vjersku netrpeljivost, ali pogađa i one Židove koji su se u potpunosti asimilirali, sekularizirali, koji su nereligiozni ili su čak prešli na neki oblik kršćanstva.

„Strano tijelo“ u društvu

Pišući o antisemitizmu na području Hrvatske Budak se posebno osvrće na nesretno razdoblje koje će dovesti do Holokausta hrvatskih Židova. Korijen je dakako u rasnoj ideologiji ustaškog pokreta, koja će dovesti do Holokausta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a razvila se iz međuratnoga antijugoslavenskog etnolingvističkog i rasnog diskursa uz utjecaje njemačke i posebice nacionalsocijalističke rasne teorije koja je svoj trag ostavila posvuda po srednjoj i istočnoj Europi.

– Za ustaše, Hrvati su bili određeni krvlju i podrijetlom. „Strana tijela” u Hrvatskoj bili su balkansko-azijski Srbo-Vlasi i Židovi. Čistoću nacije i narodni duh trebalo je očuvati od stranih elemenata. U očima ideologa bliskih ustaškom pokretu, otrov ilirstva, panslavizma, jugoslavenstva i marksizma, kojima su poništavane hrvatske duhovne vrijednosti, širili su komunisti i stranci poput Srba, Židova, Slovenaca i Čeha. Radikalizacija ustaških stavova prema Židovima u predratnom razdoblju razvijala se postupno. Politika ustaškog pokreta bila je usmjerena ponajprije protiv beogradskog režima, a negativan stav prema Židovima kao kapitalističkim izrabljivačima i suradnicima tog režima dolazio je jače do izražaja kako se približavao rat i kako je jačao utjecaj njemačkog nacionalsocijalizma. Na hrvatskoj predratnoj političkoj i javnoj sceni djelovali su, međutim, i činitelji koji nisu zastupali antisemitske stavove nego su ih, štoviše, osuđivali. Tadašnji vodeći hrvatski političar, Vladko Maček, bio je jedan od njih. Nekoliko dnevnih novina zauzimalo je jednake stavove. Nadbiskup Alojzije Stepinac u propovijedima je osuđivao rasizam, iako je privatno imao loše mišljenje o Židovima i u njima vidio opasnost po svjetski poredak. Hrvati se kroz povijest u svojem odnosu prema Židovima nisu bitno razlikovali od drugih europskih naroda, kazuje Budak i navodi kako prije početka 19. st. u hrvatskim zemljama gotovo da i nije bilo Židova, osim u Dalmaciji i Dubrovačkoj Republici, pa se tako nisu se ni mogli događati progoni do kakvih je dolazilo posvuda na starom kontinentu.

– Utjecaj Crkve, međutim, stoljećima je poticao i održavao na životu antijudaizam. Pozitivne promjene koje su donijeli prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija, omogućavajući Židovima naseljavanje u Hrvatskoj, koincidirale su s odvijanjem nacionalno-integracijskih procesa i sa stvaranjem moderne hrvatske nacije. Na antijudaizam koji je i dalje živio u hrvatskom puku nadovezao se moderni antisemitizam kojem su pogodovale i rasne teorije s njihovim utjecajem na razumijevanje podrijetla i biti nacije. Usprkos liberalnim stavovima dijela hrvatske inteligencije i političke elite te uglavnom mirnom suživotu Židova i većinski katoličkih susjeda, antisemitizam na podlozi antijudaizma dovest će do katastrofe koja će gotovo u potpunosti izbrisati židovsku zajednicu u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, zaključuje Budak.

(forum.tm/Ivica Buljan)

Facebook
E-mail