Tzv. ljudi nahvao (dum Marin) su globalno došli na svoje, a milijuni i milijarde na Kugli dobrih tzv. ljudi nazbilj (ne)strpljivo čekaju Godota? Na izmaku prve četvrtine 21. stoljeća više je no očito što se valjalo iza brda prividna tričetvrtstoljetna europskog mira i suradnje nakon što je svijet došao k sebi od nacifašističkih užasa u Drugomu svjetskom ratu: doba života u negativu. Negativu u svakom smislu. Modni krik je reciklirana stara mržnja, neprijateljstva, nepovjerenje, objede bez pokrića, podvale, podjele i novi oružani izazovi, s prizivom opet nekakvoga tzv. konačnog rješenja. Sada: tzv. demokracije zapadnog tipa po krojnom arku America First! na konačno ruševinama tzv. autokracije istočne, je li, rusko-kineske provenijencije. Čak neskrivenim zagovaranjem u Europskoj komisiji, Europskom vijeću i Europarlamentu povijesno propalih savezništava u novoj europskoj i globalnoj geopolitičkoj/geostrateškoj ambalaži, gdje se kobna naci-doktrina tzv. Lebensrauma prepoznaje u celofan tzv. novoga svjetskog poretka. U kojemu, recimo, nema mjesta Ruskoj Federaciji ni ikomu u globalu tko misli ili se ponaša – „proruski“. I „prokineski“?

Plima idiotizma te vrsti je trenutno na najvišoj razini u Poljskoj, gdje je rigidan predsjednički nesposobnjaković Andrzej Duda potpisao zakonske paragrafe o tzv. suzbijanju ruskog utjecaja (sic transit), što je diglo na noge gro poljske intelektualne i pravničke pameti, ali i američki State Department i Europsku komisiju. Duda je poljsku ionako nikakvu tzv. demokraciju s navodno zapadnim vrijednostima gurnuo u negativ, još dublje i mutnije no što je to učinio zakonskom zabranom pobačaja u svim uvjetima, čime srednjovjekovno reinkarnirana Poljska strši u Europi. Na svoj je poticaj, zakrabuljen u „prijedlogu vladajuće stranke“, ozakonio  istražno povjerenstvo „koje će utvrditi jesu li oporbene stranke dopustile da Poljska padne pod ruski utjecaj“, čime praktično može bez sudske odluke zabraniti konkurentima za vlast obnašanje javnih dužnosti. Ta vrst autokracije još je gora od one koju Zapad, a papagajski i sâm Duda, je li, spočitavaju ruskom lideru Vladimiru Vladimiroviču Putinu i njegovom režimu. Na provali kritika i osuda svog čina, Duda obećava da će zakon, „poslati na razmatranje Ustavnom sudu čim stupi na snagu“. Sic transit.

Okljaštreni torzo

Međutim, doba mutnog negativa što se na razne načine širi Europom i Kuglom poput korova pirike, dijeli ljude, narode i države na „njihove“ i „naše“, suprotstavlja jedne drugima čak i građane unutar istih zemalja (npr. CRO premijera Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića, sic transit), na neki se degeneričan, povijesno neodrživ način pravi gluho i slijepo nad neporecivom činjenicom kako bez Rusije nema Europe, bez ruske povijesti, kulture, umjetnosti, znanosti, gospodarstva, sporta, svekolikog ruskog doprinosa/baštine…, nema europske povijesti, kulture, umjetnosti, znanosti, gospodarstva, sporta, svekolika europskog doprinosa/baštine budućnosti čovječanstva. Stotine godina stvaralaštva i međuzavisnosti, prožimanja ruskog i europskog duha u zajedničkoj tzv. povijesnoj kuli babilonskoj pozitiv je kakav ne može – bez svođenja na okljaštreni torzo! – zamijeniti nikakav mutni negativ novokomponirane geopolitičke/geostrateške zbilje međusobno suprotstavljenih zapadne tzv. demokracije i rusko-kineske tzv. autokracije. Uopće se tu ne radi ni o demokraciji niti o autokraciji u osnovnom ili ciljano proklamiranom smislu, nego o tomu je li civilizacijski habitus (ne)potpun, pa takav (ne) može biti pouzdan zalog budućnosti svih što će i dalje živjeti u istomu „globalnom selu“ (H. M. McLuhan). Ne postoji europska/svjetska književnost bez Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, glazba bez Petra Iljiča Čajkovskog, slikarstvo bez Vasilija Vasiljeviča Kandinskog, znanost bez ruskih genija u matematici, fizici, izradi algoritama, istraživanju prirodnih resursa, nuklearnoj energetici…

Nema osvajanja Svemira bez Jurija Aleksejeviča Gagarina i psića Lajke, povijesti Europe i svijeta bez nezaobilazne uloge Petra Velikog, Katarine Velike, Vladimira Iljiča Lenjina… Baš kao što globalno nisu vrijedna sva priznanja za suvremene domete/doprinose u kulturi, umjetnosti, znanosti, sportu i raznim drugim područjima rada/stvaralaštva iz kojih su političkom odlukom SAD/EU/NATO-a i međunarodnih organizacija/asocijacija pod njihovom kontrolom isključeni ruski akteri „zato što podržavaju Putina“, sic transit. Dok su iz konkurencije/usporedbe vrijednosti, stvaralaštva i razmjene isključeni Rusi, ipak je na najvećoj šteti ostatak međunarodne zajednice, a podijeljena priznanja, nagrade, pehari, medalje… nemaju – autentičan zlatan sjaj. Političkom voljom tzv. ljudi nahvao, je li, nisu imali priliku ogledati se i „nadsjajiti“ rusku konkurenciju, pa… Mora da se Putin mjesecima lupao od jada šakom po čelu, očajan zato što je intendantica zagrebačkog HNK – zbog „ničim izazvane ruske invazije na Ukrajinu“, sic transit, zamotane u „otežane okolnosti putovanja“ – nekulturno uskratila kulturnoj publici svjetsku opernu poslasticu „Evgenija Onjegina“ Petra Iljiča Čajkovskog i Aleksandra Sergejeviča Puškina u režiji narodnog umjetnika Rusije Jurija Grigorijeviča Lapateva i pod ravnanjem maestra Mihaila Sinkeviča. Zapad će jako „nauditi“ Putinu/Rusiji i time što neće dopustiti gostovanje čuvenoga moskovskog Boljšoj teatra ili globalno proslavljene nasljednice legendarne ruske balerine Ane Pavlove!?

Glupost na entu. Glupost i politička neinteligencija što sada ekstremno determiniraju ovo doba mutnog negativa u kojemu se nitko ne osjeća ni ugodno niti sigurno – beskrajne su. O nečemu pozitivnom, ljudskom i valjda budućnosnom za čovječanstvo – referirajući se na pojedine krizne ekstreme tipa čovjek je čovjeku vuk – još jedino ne prestaje govoriti dobri papa Franjo. Nesreća je, međutim, što ga ne sluša ni Onaj u čije ime, je li, obdržava stolac sv. Petra niti globalni gospodari života i smrti, rata i mira, kojima se ne prestaje obraćati. Traži obustavu neprijateljstava u Ukrajini i pregovore o miru, kumio je i molio sukobljene strane u Siriji, apelirao na humani tretman milijuna prognanika, izbjeglica, migranata iz dijelova svijeta u kojima nema kruha, vode, lijekova… I ništa. Mutno doba negativa kamo god pogledaš. Onako boležljiv i slabašne snage, u poznoj dobi, dao se Papa i na put u inozemstvo, nije štedio truda i riječi izravno se susretati s državnicima i slušati tzv. obične/male ljude do kojih ne drži nijedna vlast, osim kao do broja izbornih žetona, pa opet od toga mutna negativa nikako jasnijeg/bistrijeg pozitiva, barem kontakt-kopije iz koje se ipak dade učiniti štogod ohrabrujućega…

Globalno stanje

Ne može biti da je isključivo ukrajinski rat – čiji će se uzroci i posljedice tek  naći na obdukcijskom stolu tzv. povijesne distance – determinanta posvemašnjeg crnila što se širi svijetom, negative, lošeg (pred)osjećaja ljudi glede&unatoč obiteljske budućnosti, nezadovoljstva životom što ga truju zle politike, etc. Ukrajinski rat ne može biti alibi za negativu i nered unutar pojedinih zemalja i u međusobnim odnosima velesila, što izravno producira globalni nered u kojemu nitko nikomu ne vjeruje i svatko zazire od svakoga. Recimo, neki je dan – indikativno za mutan globalni negativ – američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. javno podigao rep svom gostu u Bijeloj Kući, je li, britanskom premijeru Rishiju Sunaku, izjavom: „Velika Britanija je naš saveznik od najvećeg povjerenja“. Nije rekao prisluškuje li ga tajna služba SAD-a kao što prisluškuje – a zašto bi, ako im vjeruje? – sve ostale tzv. saveznike/partnere, što je prije par godina skandalozno izbilo u javnost zbog višegodišnjeg tajnog praćenja telefona/komunikacija njemačke kancelarke Angele Merkel. Nitko nikomu ne vjeruje i svatko zazire od svakoga: Rusi ne vjeruju Amerima, ovi pak Rusima; i jedni i drugi ne vjeruju Kinezima baš kao što Kinezi ne vjeruju ni Amerima niti Rusima na globalnoj razini.

S obzirom na globalno stanje mutnog negativa na Kugli i unutar pojedinih zemalja – čak i neutralnih poput Švicarske ili razvijenih skandinavskih tzv. demokracija, koje primjetno ruinira pohod rigidne desnice na vlast (od 751 zastupnika u Europarlamentu, 162 ih ne smatra nacifašizam zlom,  nemaju ništa protiv rasizma, ksenofobije, bjelačke supremacije u Uniji, itsl – ne vjeruje se ni trenutno vladajućim kastama niti pak međunarodnim birokracijama u EU, UN-u, OECD-u, WTO, WHO-u, UNESCO-u… To je nepovjerenje posebno nabildala prošlih godina pandemija virusa SARS-CoV-2 nepoštenim odnosom prema državama, a unutar njih društvenim skupinama u podjeli cjepiva. Ionako vrlo nepouzdanog, što se otkrilo tek  kasnije, ali i selektivno dostupnog u odnosu na proizvođačke destinacije. Zapad je, uključivo proameričke zemlje članice EU-a, praktično zabranio protuvirusna cjepiva iz Rusije, Kine, Indije, injsl. te tržišno monopolizirao američka i britanska. Time je i besprimjerno neprijateljski bila ograničena sloboda kretanje ljudi u svijetu, protivno međunarodnim deklaracijama o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, što je mutno stanje negativa na Kugli dodatno zamutilo. Rat SAD/EU/NATO-a i tzv. saveznika/partnera protiv Ruske Federacije do posljednjeg Ukrajinca u njihovoj domovini bio je točka na i, poslije koje više nikad i ništa neće biti isto kak(v)o je bilo.

Svijet se radikalno mijenja: SAD više nije i ne treba biti tzv. gazda Kugle, koji odlučuje o brzini njezina koturanja u budućnost i kojeg se mora pitati o tomu gdje jest i kako izgleda ta budućnost. Na međunarodnoj su sceni i novi glumci – Kina, Rusija, Indija, Brazil, Iran, zemlje ASEAN-a, etc. – od kojih Uncle Sam neke najdarovitije ne može vidjeti ni nacrtane, ali ih globalni razvojni redatelj niti može niti smije isključiti iz predstave. Crnilo u svijetu aktualno proizvode politički negativci na pozicijama vlasti, moći i utjecaja, a tzv. mainstream mediji im podilaze iz marketinških i razloga bildanja profita na ljudskoj znatiželji i strahu od neizvjesnog. Ugledni pak hrvatski/bosanskohercegovački filozof, pisac i esejist Predrag Finci s londonskim prebivalištem tvrdi da se negativna osobnost „naročito bučno oglašava u teška vremena, premda ni u najbolja takva ne utihne“. A ova vremena izrazito mutnog negativa, osmuđena i strašnim ratom u Europi, indikativan su dokaz koji – budući da se povijest, protivno latinskoj tvrdnji,  pokazala lošom majkom mudrosti – neće biti poukom novim naraštajima.

Aksiom za opasnost

„Kada bih sastavljao neki rječnik ‘negativnih riječi’ u njemu bi bili pojmovi kao što su antisemitizam, dogmatizam, fanatizam, fašizam, homofobija, ksenofobija, kritizeri ‘svih vrijednosti’, mizantropija, mizoginija, mržnja kao osobno stanje, nacizam, rasizam, šovinizam, zlo…“, zapisao je Predrag Finci u eseju „O negativnoj osobi“ (In Medias Res, časopis filozofije medija, vol. 11., br. 21, 2022.). „Bio bi to opširan rječnik. Bio bi to rječnik u kome ne bi bilo milosti prema onima kojima je pakost i zavist duhovni sadržaj, prema svim zastupnicima nihilizma i ništavila, prema glasnicima nebića, prema svim onim ‘mudracima’ koji ovakvim pojmovima mogu biti obuhvaćeni, onima koji nas podučavaju da ništa i nitko ne valja, pa nas učestalo upozoravaju da ne budemo naivni, znaju oni o čemu se radi i sa strašću nam dokazuju da je dobro usvojiti sve klišeje i svu mržnju koju oni gaje i naokolo siju. Ovakvi moralni nikogovići i intelektualne ništice vjeruju da je dobro mrziti i zato uglas, a i svaki za sebe odlučno ponavljaju sve što odlikuje zajednicu duhovnih nakaza, onih koji se hrane svojom vlastitom izopačenošću, one za koje je Drugi opasnost, negativnost, smrt, onih opakih kreatura koje na kraju njihova vlastita zloća izjede.“ Na (pro)američkom Zapadu takvima sada bez konkurencije kotiraju „ruski car“ Vladimir Putin i Rusi, „isključivi krivci“ za sve što se zlo događa na Kugli, i ta se konstrukcija medijski selekcionirano – jer, strogo je ograničen na Zapadu javni pristup ruskim medijima i činjenicama druge sukobljene strane – predstavlja urbi et orbi. Na njoj se svijet dijeli na tzv. pravu i pogrešnu stranu povijesti, ljude na pozitivce i negativce, što je kretenizam na entu.

Negiranjem bilo kakvog pozitiva i vrijednosti Drugoga, prokazivanjem Drugoga kao aksioma za smrtnu opasnost „ za nas i naše vrijednosti“ (sic transit), što bi kazao i filozof Finci, tim se stajalištem i djelovanjem omalovažava i negira i sebe samoga kao moralno i djelatno biće. Tzv. povijena distanca će presuditi jesu li to Ameri sa saveznicima ili Rusi sa saveznicima, odnosno koliko i jedni i drugi. Što će reći, tzv. ljudi nahvao trenutno na pozicijama moći i utjecaja guraju Drugoga i cijele narode – time i svoje! – u neprihvatljivu poziciju bezvrijednih suživota u globalnoj zajednici. Je li realno očekivati doskora da će kritična količina razuma, svijesti, znanja i sposobnosti u aktualnom odnosu političkih, ekonomskih i vojnih snaga preraditi taj mutan negativ svjetske zbílje – ali i unutarnje u ključnim zemljama što determiniraju pulsiranje, je li, životnog krvotoka čovječanstva – u pozitiv?

Očito, nije realno budući da se još nije ni približno iživio zlom narastajući idiotizam profi-političkih hejtera i moralnih ništica, čija su nemirotvorna, mrzilačka, ratnohuškačka djela i opasne namjere tragično zataočili i samu nadu u suživot u svijetu po ljudskoj mjeri.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr