Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Živ je rahmetli Sidran

(Foto: Wikipedia) Abdulah Sidran 1944. – 2024.

Do jučer najveći živući pjesnik Bosne otišao je s ovog svijeta, na kojem je zaradio besmrtnost. Kad bi svi njegovi likovi stali u jednu sliku, to ne bi mogao naslikati samo jedan slikar, nego bi to morao biti neko u kojem su spojeni Albrecht Dürer, Diego Velázquez, Gustav Klimt, Affan Ramić i njegov jaran Ibrahim Ljubović. Sidran je svojim likovima dao da piju iz svetog grala, zahvaljujući kojima je i sam okusio vodu iz tog kaleža, eliksir vječnosti za odabrane.

U pjesmi Kad mlidijah umrijeti, naslovljenoj po poemi Branka Radičevića, Abdulah Sidran u samoposluzi sreće pokojnog profesora Boru Pejovića i na kraju na kasi ne stiže prebrojati novac ni kusur, ali Bori čita pogled: ”Pa zar je živ pokojni sidran?” Do jučer najveći živući pjesnik Bosne otišao je s ovog svijeta, na kojem je zaradio besmrtnost. A kako se ona stiče, možda je najbolje u jednoj od legendarnih epizoda ”Hodoljublja” objasnio Zuko Džumhur. Tako Zuko u Madridu ispred Servantesovog spomenika i njegovih junaka, Don Kihota i jarana mu Sanče Pansa, kaže: ”Na prostranom španskom trgu sjedio je don Miguel na stolici… Ličio je na okamenjenog službenika koji je potpuno obijelio. Tako on sleđen sjedi i preko Rosinantine stražnjice i repa gleda u snježne vrhove Sierra de Guadarrame. Pred njim su dva kabalerosa, dva druga, dva dobra jarana – Don Kihot, hidalgo tužnog lika, i Sančo Pansa, srećnog lica kao na gravurama Gustavea Dorea. Jedan nadzemni i jedan prizemni čovjek. I jednog i drugog stvorio je pjesnik. Da ih je stvorio Bog, odavno bi bili mrtvi. Pošto ih je stvorio pjesnik, nikada neće umrijeti…” Kao što nikada neće umrijeti ni sam pjesnik, veliki Servantes.

Sidranovi likovi poput Servantesovih ne mogu umrijeti, od Mahe Zolja, uvjerenog marksiste koji sluša badženoga dok uz saz pjeva Teško meni u Sarajevu (kojeg igra fenomenalni Pavle Vuisić) i koji sina Dini savjetuje da se drži žena, Meše koji strada u ”Ocu na službenom putu” zbog benigne opservacije o karikaturi na kojoj Marks u svom kabinetu ima Staljinovu sliku na zidu (koju je nacrtao baš Zuko u Politici), njega samoga u željezničkoj uniformi kako komanduje Dovoru Janjiću u ”Kuduzu” kako da postavi zastave, šanera Avde iz ”Praznika u Sarajevu”, kojem u miliciji kažu ”je li to te neko na abdestu pokupio”, pjesnika iz ”Savršenog kruga”, koji se plaši da će skončati na užetu, pa sve do njegovih likova iz pjesama koji će poput Don Kihota ostati vječni. Kad bi svi njegovi likovi stali u jednu sliku, to ne bi mogao naslikati samo jedan slikar, nego bi to morao biti neko u kojem su spojeni Albrecht Dürer, Diego Velázquez, Gustav Klimt, Affan Ramić i njegov jaran Ibrahim Ljubović. Sidran je svojim likovima dao da piju iz svetog grala, zahvaljujući kojima je i sam okusio vodu iz tog kaleža, eliksir vječnosti za odabrane.

Tokom rata Sidran je postao jednom od ikona opsjednutog grada. Scena iz spota za pjesmu Pismo prijatelju – da ti roknu samo dvije, u kojem ga grli Kemal Moteno ispred FIS-a, ostala je vječna poput himne o borbi protiv barbarstva nad glavnim gradom. I nije Sidran bio samo veliki pjesnik i scenarista. Iz bošnjačke perspektive, imao je tu auru mislioca Bosne, najviše zbog jezika kojim je govorio i koji je bio razumljiv svakom dedi i nani od Šturlića do Gornje Bitunje. Jedno vrijeme nosio je francuzicu na glavi, a imao je i dikcijsku foru – govorio je sporije, s pauzama i tako zvučao pametnije, narodni filozof koji jezikom razoružava sve neprijatelje Bosne. Imao je dar da prepozna kako narod diše, osluškuje njegov damar i da to pretače u svoje misli, te uz burno vlastito iskustvo i posebnom tehnikom naracije kreira bezvremensku prozu i poeziju u kojima se smjenjuju i nadopunjuju tragedija, drama i specifični humor. Njegov senzibilitet bio je mek. U pjesmi ”Mezar sedmero braće” Sidran piše: Bogomolje bjehu utvrdama, minareta – puškarnice. Sada je ovo naša Fontana di Trevi. Sa sedam prozora, sa sedam otvora, gdje sve je rukom prostog majstora sačinjeno. Nešto sitnoga novca treba, nešto muke, nešto malo nadanja i vjere. I tih glas, ispod mušebaka suhih. Prema predaji, mezar je posvećen nevino ubijenim, a Fontana di Trevi znači – fontana nevinih…

U ”Šetnji sa Stevanom” piše: Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga tijela su i granice moga duha! Je li to kazna za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja za sobom ostavljam kost, ja ključnu za sobom ostavljam kost, i po njoj biće rekonstruisano biće ove nesreće! Dakako, radi se o šetnji s drugim velikim pjesnikom, Stevanom Tontićem, iz koje učimo o svijetu oko nas i onome šta će ostati iza nas… I kad je Stevan okončao svoju ovozemaljsku šetnju, ta pjesma završava stihom: Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom! Sidranova slojevita leksika svojim senzibilitetom na majstorski način kreirala je paralelizme među riječima i asocijativnim slikama, stvarajući vlastite vrijednosti i jedinstveni sklad. Riječi iz Sidranovog jezika himnične su, vječne. I nije bez pameti ona rečenica talijanskog književnika Uga Foscola, koji je rekao da pjesnici počinju živjeti tek onda kad umru, jer je rahmetli Avdo Sidran živ! Mora biti živ! U panteonu odabranih.

(tacno.net/Amer Obradović)

Poveznica na članak: https://tacno.net/ziv-je-rahmetli-sidran/

Facebook
E-mail