Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Zidovi srama

Mihajlo Hrastov dobio je u Karlovcu mural čije je “službeno otvorenje” zakazano za 21. rujna, točno na 30. obljetnicu zločina zbog kojeg je pravomoćno osuđen. Zašto murali s likovima osuđenih ratnih zločinaca niču po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji kao gljive poslije kiše za Novosti govore Danijela Vukoša, Vjeran Pavlaković i Nikica Torbica

Mural Mihajlu Hrastovu oslikali su karlovački Bad Blue Boysi (foto Kristina Štedul Fabac/PIXSELL)

Mural s likom bivšeg policijskog specijalca Mihajla Hrastova uz grbove dviju njegovih ratnih postrojbi, koji su oslikali karlovački Bad Blue Boysi ispod tamošnjeg ruzinavog nadvožnjaka, pati od jednog bitnog nedostatka: imena i prezimena 13 zarobljenih rezervista JNA koje je 21. rujna 1991., baš poviše nadvožnjaka na Koranskom mostu, Hrastov ubio pucajući iz automatske puške. Dvojicu je pritom još ranio, a za ta djela odlukom Vrhovnog suda iz 2015. godine, u maratonskom procesu koji je trajao gotovo četvrt stoljeća, pravomoćno je osuđen na četiri godine zatvora, da bi nakon odslužene dvije godine i 10 mjeseci bio pušten na uvjetni otpust.

Pitam se da li inicijatori i autori murala poput tog vojnika sve rade zbog podilaženja masama ili se masa koristi muralima kako bi održavala nacionalizam. Ne samo da vlast prelazi preko takvih pojava, već ih s vremena na vrijeme podržava – kaže Danijela Vukoša

Otkrivanje ovog “umjetničkog djela”, kao na kakvoj izložbi, najavljeno je za utorak, preciznije na dan i sat pokolja rezervista, a da bi razlog muralizacije lika i djela osuđenog ratnog zločinca bio jasniji, ali nipošto shvatljiviji, štoviše još mračniji i zlokobniji, ostaje nam pričekati tko će ga službeno otvoriti. Gradonačelnik, netko drugi iz gradske vlasti, specijalna policija, branitelji ili netko treći? Kandidata nesumnjivo ima, čak i među onim uvaženim građanima koji neskriveno glorificiraju Hrastovljev lik i djelo. Među njima, podsjetimo se prigodničarskog 10. travnja, dvije su navijačke grupe – karlovački Gademz! i opet Bad Blue Boysi – uz nazočnost zainteresiranih građana organizirali bakljadu u znak potpore Hrastovu kojeg se nastojalo prikazati kao žrtvu od koje država traži višemilijunski povrat novca, točnije novih 2,5 milijuna kuna, koliko je uz prijašnjih 2,75 milijuna temeljem sudskih tužbi kao naknadu štete isplatila obiteljima ubijenih rezervista. Početkom ove godine obraz je Hrastovu oprala i Hrvatska radiotelevizija emitiranjem dokumentarnog filma “Heroine Domovinskog rata, pobjednice” redateljice Irene Ščurić: u njemu jedna od protagonistica pozira uz našeg junaka nazivajući ga legendom obrane grada, no nigdje, naravno, nije spomenuta presuda za ratni zločin. Ne treba zaboraviti ni lokalne portale koji nerijetko sekundiraju u divljenju Hrastovu, oslovljavajući ga nadimkom Mišo.

Riječ je o kvazilegalnom obliku izražavanja, koji nastaje u sivoj zoni, ondje gdje se susreću subverzivni navijački i dio braniteljske populacije – ističe Vjeran Pavlaković

Sumiramo li činjenice, treba zaključiti da se u Hrvatskoj domoljublje i nadalje mjeri kao mitološko, herojsko, junačko, ikoničko, augmentativno. Zbog toga iscrtavanje murala s tematikom ratova 1990-ih i, što je najgore, posvetama ratnim zločincima, koji doživljavaju svoju ekspanziju po javnim površinama, sve više nalikuje društvenoj patologiji, i to ne samo u Hrvatskoj nego i šire, posebno u susjednoj Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Nedugo nakon što je u studenome 2017., za izricanja pravomoćne haške presude kojom je proglašen krivim za ratne zločine počinjene tijekom rata u BiH, general i nekadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak pred kamerama počinio samoubojstvo ispivši bočicu s otrovom, mural s njegovim likom iscrtan je na ulazu u Bilice kraj Šibenika. Načelnik te prigradske općine Josip Ćaleta Car izjavio je tada kako je ponosan na sve ono što malomišćanska mladost radi, bez njegovih zabrana ili odobrenja. Bilice su, usput budi rečeno, poznate i po mulu koji nosi ime ustaškog zločinca Mile Budaka.

Valentin Inzko ispred murala Ratku Mladiću u Foči (Foto: Twitter)
Valentin Inzko ispred murala Ratku Mladiću u Foči (Foto: Twitter)

A na križanju dviju vrlo prometnih ulica, na pročelju jedne zgrade na zadarskom Bulevaru već nekoliko godina stoji mural neimenovanog ustaškog vojnika pod crnim šljemom na kojemu se ističe šahovnica s prvim bijelim poljem. Uz poruku da “naša Oluja ne prestaje”, na muralu je i potpis navijačke skupine Tornado. Gradska vijećnica SDP-a Danijela Vukoša upozoravala je zadarskog gradonačelnika Branka Dukića u nekoliko navrata na problematičan mural kako bi inicirao njegovo uklanjanje, ali bezuspješno. Po takvoj logici funkcioniranja pravne države, Zadrane i dalje na putu prema poslu, kako nam je kazala vijećnica, pozdravlja mural crnog vojnika. Ne treba pritom ni podsjećati da je naše društvo, nažalost, izraslo (ne i odraslo) iz zadnjeg rata, pa su takve pojave njegov logični nastavak. Vijećnica smatra da i dalje vladaju mitovi i da smo se propustili suočiti s činjenicama iz prošlosti, jer u tom slučaju ne bismo svjedočili muralima problematičnog sadržaja.

– Pitam se samo da li inicijatori i autori murala poput tog vojnika sve rade zbog podilaženja masama ili se masa koristi muralima kako bi održavala nacionalizam. I ne samo da vlast prelazi preko takvih pojava, već ih s vremena na vrijeme podržava. Isticanje zločinačke tematike na muralima trebalo bi apsolutno kriminalizirati. Ali što reći kada je Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću svojedobno izreklo preporuku da se ustaški pozdrav “Za dom spremni” može koristiti u nekim prigodama – rekla nam je vijećnica Vukoša.

Lik ustaškog vojnika na zadarskom Bulevaru
Lik ustaškog vojnika na zadarskom Bulevaru

Čini se da u sklopu trenda militarizacije zemlje murali, te velebne zidne slike, istiskuju dosad prevladavajuće grafite kako bi radikalnije mitologizirali Domovinski rat. Muralisti za svoj rad očito imaju prešutno odobrenje gradova i općina, jer je s obzirom na tehničke detalje i zahtjevnost njihove izrade teško povjerovati da kontroverzni murali nastaju u gluhim noćima, pa čak i bez svjedoka. Da bi iscrtavanje ratnih zločinaca na javnim površinama trebalo posebno zakonski regulirati jer to promiče govor mržnje, smatra i Vjeran Pavlaković, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci koji se bavi kulturom sjećanjaIstiče da je tragično da mlađe generacije glorificiraju i mistificiraju posljednji rat. Ispada da je rat bio nešto željeno, neka super akcija, dok baš oni koji oslikavaju murale s problematičnim motivima nisu bili ni rođeni u vrijeme rata.

– Kako pratim spomeničku baštinu mogu kazati da je u zadnjih nekoliko godina njihova izgradnja regulirana, dakle trebate se prijaviti na natječaje. Što se tiče murala, riječ je o nekakvom alternativnom načinu koji je, za razliku od spomeničkih kriterija, sklon prikazu nacionalističkih stavova koji ne podliježu službenoj kontroli. Riječ je o kvazilegalnom obliku izražavanja, koji nastaje u sivoj zoni, ondje gdje se susreću subverzivni navijački i dio braniteljske populacije – govori za Novosti Pavlaković.

Danijela Vukoša (Foto: Antena Zadar)
Danijela Vukoša (Foto: Antena Zadar)

Brojni su murali na taj način inducirani, nisu spontani, štoviše njegovi su autori plaćeni za taj rad. Pavlaković ističe da navijačke skupine nerijetko plaćaju umjetnike s Akademije da sudjeluju u izradi grafita, ali i kontroverznih murala. Uvjerio se i osobno, naišavši na jednog koji je oslikavao (po)nešto za Bad Blue Boyse. Taj mu je kazao da je plaćen da radi za tu navijačku skupinu. Samo, što se želi poručiti oslikavanjem ratnih zločinaca? Kulturolog nam kaže da je riječ općenito o položaju ratnih zločina u društvu. U tom smislu, ako je ratni zločinac “naš”, to je opravdano, a ako je “njihov”, onda je on doista zločinac pa čak i ako među njima ima i službeno neosuđenih. “Naši” su nevini, “njihovi” su uvijek krivi.

– Dakle, težnja nekog Hrvata u Hercegovini je nešto prirodno, a Srbina u Hrvatskoj odmah je velikosrpska težnja, i to je bit nacionalizma, primjenjuje se moraliziranje vlastite strane protiv njihove. Zašto se ne slave neke mirovne pojave? Može se napraviti mural u svrhu nekog sjećanja, ali njegova poruka može biti pozitivna i usmjerena prema miru i toleranciji, poput onoga što već godinama rade u sklopu festivala VukovART u Vukovaru – podsjeća naš sugovornik.

Vjeran Pavlaković (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Vjeran Pavlaković (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

Muralizacija u državama nastalim iz bivše Jugoslavije dobrodošao je umjetnički eksces za nacionalističke stranke koje već tri desetljeća opstaju na vlasti. Nisu to njihova posla, kazat će. Što one imaju s uličnom umjetnošću? Uoči lipanjske pravomoćne presude Ratku Mladiću, general-pukovniku i ratnom komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, koji je osuđen na doživotni zatvor za počinjenje genocida u Srebrenici te za ratne zločine protiv Bošnjaka i Hrvata u Sarajevu i u drugim dijelovima BiH, bosanskohercegovački su gradovi eruptirali. Murali s Mladićevim likom osvanuli su u njegovom rodnom Kalinoviku, Nevesinju, Bosanskoj Gradiški, Gackom i Foči – u dužini od čak 25 metara, a u međuvremenu je prefarban. Pa ipak, učinjen je neviđeni skandal, takav da je i bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko ljetos obišao sva inkriminirana mjesta na kojima je, osupnut vlastitom nemoći, najavio slanje SOS-a širom civiliziranog svijeta. Pored mjesta silovanja i ubijanja bošnjačkih civila u Foči, u neposrednoj blizini policijske stanice na jednoj ubogoj zgradi oslikan je mural Dragoljuba Draže Mihailovića, komandanta četničkih jedinica u Drugom svjetskom ratu osuđenog zbog ratnih zločina i suradnje s okupatorom.

Bivši visoki predstavnik Inzko donio je krajem srpnja odluku o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH kojima je u toj zemlji konačno zabranjeno negiranje genocida i drugih ratnih zločina te veličanje ratnih zločinaca. U protivnom, kazne su od pet mjeseci do šest godina; rekli bi neki, puno premalo. Za kaznenim okvirom posegnula je i Crna Gora, čija je Skupština ljetos zakonski zabranila negiranje ili umanjenje genocida u Srebrenici. U Hrvatskoj sličnog zakona još nema, mada ne bi bio naodmet. I Srbija je liberalna po pitanju slobode izražavanja koja se bez zadrške može dovesti u vezu sa širenjem nacionalne i druge mržnje: murali s likom Ratka Mladića, ali i Radovana Karadžića, mogu se pronaći u gradovima poput Beograda ili Sremske Mitrovice; naknadne subverzivne intervencije u vidu krvavih otisaka na tim muralima pokazuju o kakvim se zlotvorima radi.

Nikica Torbica
Nikica Torbica

Historijske činjenice za ovdašnja društva malo znače. Kako o tome razmišlja Nikica Torbica iz osječke organizacije za društveni razvoj DKolektiv, koji se bavi metodikom nastave povijesti za nastavnike i mlade od 1990-ih nadalje i koji je prošlog ljeta sudjelovao u akciji brisanja grafita s govorom mržnje sa zidova osječkih zgrada? Je li čudno što se toliko godina od okončanja rata na javnim površinama pojavljuju murali s likovima ratnih zločinaca? U čitavoj regiji, kaže Torbica, nastava povijesti se izvodi jednoperspektivno. Ona je izrazito nacionalno obojena, a prema drugima gleda s oprezom. Stoga ga ne čudi narativ koji viđamo 26 godina od okončanja rata.

– Naravno da to nije dobro. Suvremena bi povijest trebala biti multiperspektivna, preispitivati dominantne narative, stvarati od učenika istraživače koji kritički razmišljaju o onome što nam se plasira. A ne da postanu tek puki konzumenti i da perpetuiraju takav narativ. Onda to možemo vidjeti u pojavi gdje murali postaju još jedno sredstvo, budimo otvoreni, nacionalne propagande – ističe za Novosti Torbica.

Navijačke skupine posebno njeguju ratne reference, dodaje. Navodi primjere održavanja militarističkog narativa: u blizini stadiona stoji natpis “Osijek nepokoreni grad”, koji već i grad održava i gdje su popisane brigade koje su sudjelovale u obrani grada. Ondje je doskora osvanuo i jedan novi HOS-ov mural s nezaobilaznim zločinačkim ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, o čijoj se upotrebi u javnosti bez smisla i kraja raspravlja.

(Portal Novosti / Dragan Grozdanić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave