Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Ženomrzačko smo društvo jer se nasilje nad ženama ne osuđuje

(Foto: autograf.hr) Kristijan Grđan

Prije nekoliko dana regiju je zatresla vijest o stravičnim ubojstvima u Gradačcu u Bosni i Hercegovini, gdje je još jedna žena u nizu izgubila život od partnerove ruke, koji je potom ubio još dvoje ljudi, ozlijedio troje i na kraju počinio samoubojstvo.

I Hrvatska se posljednjih godina nagledala sličnih ubojstava cijelih obitelji, toliko ekstremnih da se više niti jedno obično ubojstvo ne čini toliko strašno, pa se i prati s manjom pozornošću u odnosu na strahote koje su se počele događati i naizgled su sve češće.

S druge strane niz je argumenata da statistike općeg kriminaliteta ne pokazuju porast ekstremnog nasilja i da se sve nešto radi o uobičajenim statističkim okvirima, jer eto ”ubojstava je uvijek bilo i bit će”, država poduzima sve što rade druge države i zapravo bismo svi trebali biti sretni kao djeca cvijeća.

Femicid – koji opisuje ubojstvo osobe ženskog spola, naročito počinjeno od strane muškaraca i u vezi sa žrtvinim spolom – po takvim argumentima nikako ne može biti zaseban društveni problem već promatran samo u okviru nasilja općenito, a treba priznati da ima i žena ubojica i muškaraca u strahu za svoje gole živote koje isto treba štititi i o njima se ne govori niti pišu mediji.

Doista, kada se promatraju opći statistički podaci samo za dovršena kaznena djela ubojstva, teškog ubojstva, tjelesne ozljede i teške tjelesne ozljede u proteklih pet godina (od 2017. do 2022.) od ukupno 10.383 žrtve, većina su muškarci s udjelom od 54,2 posto. Muškarci su većinom i počinitelji ovih kaznenih djela s udjelom od 85,5 posto.

Stoga sam za ovu kolumnu odlučio sagledati i te argumente pa sam analizirao dostupne statističke podatke Ministarstva unutarnjih poslova  s osvrtom na kaznena djela protiv života i tijela: dovršena ubojstva i teška ubojstva, kao i pokušaje tih djela te kaznena djela tjelesne ozljede i teške tjelesne ozljede.

Želio sam utvrditi koliki je omjer takvih kaznenih djela koji se odnosi na bliski odnos između žrtve i počinitelja te kakva je spolna zastupljenost počinitelja i žrtava za navedena kaznena djela.

U navedenom razdoblju prijavljeno je sveukupno 11.402 tih kaznenih djela protiv života i tijela, od čega 53,4 posto otpada na udio djela među bliskim osobama. Uzimajući u obzir samo podatke koji se tiču bliskih osoba, proizlazi da je sveukupno 2,25 puta bilo više žrtava žena nego muškaraca, a da je počinitelja muškaraca 6,9 puta više nego žena.

Istim pristupom, dobivaju se i podaci koji se tiču svakog kaznenog djela pojedinačno. Tako se od 96 prijavljenih ubojstava, 46,9 posto odnosilo na ubojstva među bliskim osobama, gdje je 1,5 puta bilo više žrtava žena i 6,5 puta bilo više počinitelja muškaraca.

Od prijavljenih 92 slučaja teškog ubojstva, 56,5 posto odnosilo se na ubojstva među bliskim osobama, s 1,9 puta više žrtava žena i 7,6 puta više počinitelja muškaraca.

Za razliku od dovršenih kaznenih djela ubojstava, ubojstvo (489) i teško ubojstvo (132) u pokušaju su puno češća kaznena djela, ali im je udio koji se odnosi na bliske osobe znatno manji nego kada je riječ o dovršenim kaznenim djelima.

Kod pokušaja ubojstva, žrtava muškaraca je 1,7 puta više nego žena, ali je i pretežit broj počinitelja muškaraca s 1,9 puta više nego žena. No kod pokušaja teškog ubojstva, opet je 2,5 puta više žrtava žena te 6,3 puta više počinitelja muškaraca.

Kaznena djela tjelesne ozljede (6.340) i teške tjelesne ozljede (4.253) dominiraju sveukupnom statistikom za sva promatrana kaznena djela, čiji se značajni porast u obje kategorije vidi od 2020. godine što koincidira s pojavom pandemije COVID-19.

Udio kaznenih djela tjelesne ozljede najviši je za bliske osobe sa 79,8 posto, pri čemu je 2,5 puta više žrtava žena i 7,2 puta više počinitelja muškaraca, dok se kod teške tjelesne ozljede radi o udjelu 17,04 posto, pri čemu je 1,4 puta više žrtava žena i 7,9 puta više počinitelja muškaraca.

Kada se zbroje kategorije dovršenih i pokušanih kaznenih djela ubojstva među bliskim osobama (182) te analizira njihov međuodnos, od svih takvih prijavljenih kaznenih djela udio dovršenih ubojstava bio je 24,7 posto. Od ukupnog broja muškaraca žrtava (105), ubijeno ih je 17,1 posto, dok je od ukupnog broja žena žrtava (77) ubijeno njih 35,1 posto.

Na isti način dovode se i kaznena djela dovršenih i pokušanih kaznenih djela teškog ubojstva među bliskim osobama (115). Od ukupnog broja muškaraca žrtava (36), ubijeno ih je 50 posto, dok je od ukupnog broja žena žrtava (79) ubijeno njih 75,6 posto. I dok je veći broj muškaraca napadnutih s ciljem da ih se ubije, manji broj napadnutih žena s tim ciljem više umire.

Pošteno je reći i da ovakve statističke analize imaju i određena metodološka ograničenja.

U prvom redu, riječ je o službenim podacima MUP-a koji ima nekoherentan način obrade i objave podataka pa se dostupne analitičke tablice ponešto razlikuju iz godine u godinu.

Primjerice, tako je u kategoriji osoba s bliskim odnosom dodana 2021. godine pod-kategorija osoba mlađih od 18 godina, no manji broj tih osoba kao žrtava i počinitelja kaznenih djela nije od bitnog utjecaja na prethodno navedenu analizu.

Iz pribavljenih podataka nije moguće niti utvrditi radi li se o kaznenim djelima koja su počinjena u partnerskim odnosima ili o nekom drugom specifičnom vidu nasilja koje je povezano s bliskim ili obiteljskim odnosima.

Zbog velikog obujma podataka, koje MUP umjesto u Excel tablicama objavljuje u PDF formatu pa ih svatko tko ih želi istražiti mora prepisivati i pronalaziti u nizu prikazanih tablica, moguće je i da se potkrade pokoja greška, pa tako ova kolumna ne predstavlja znanstveni ili stručni rad već okvirni prikaz problematike femicida na osnovi pregledanih statističkih podataka.

Bilo da je riječ o partnericama, suprugama, majkama, sestrama, kćerima, bakama, unukama, tetkama, nećakinjama, rođakinjama ili šogoricama, žrtve su žene.

A statistike ne samo da pokazuju više nego dvostruko veći broj žena žrtava kaznenih djela protiv života i tijela počinjenih od strane bliskih osoba, već i da se žene ubija s većim stupnjem kriminalne volje, kojom počinitelj želi ženu lišiti života i to čini svim raspoloživim silama.

Za razliku od ubojstava pokušanima na javnom mjestu kao, na primjer, na ulici, trgovačkom objektu, za vrijeme pljačke i gdje postoji više svjedoka te je moguće pravovremeno spriječiti smrt napadnute osobe pružanjem medicinske pomoći i alarmiranjem nadležnih službi, u obiteljskom domu i okruženju zatvorenom od javnosti, izvjesnije je da će počinitelj uspjeti u svojoj ubilačkoj namjeri.

Tamo gdje je godinama mogao pomno planirati na koji način će usmrtiti svoju partnericu, na koje se sve načine može izvući od kaznenog progona ili kome se sve može ”pohvaliti” svojim nedjelom.

Ustavom zaštićene kategorije doma i obiteljskog života koriste se za zatvaranje očiju države i društva ili još gore za opravdavanje nasilja pojavama ”iza četiri zida” i takav društveni kontekst ide izravno na ruku ubojicama.

Sklapanjem braka i stupanjem u bilo kakve intimne ili osobne odnose žena ne gubi pravo na svoju autonomiju. Da je hrvatsko društvo, kao i šire u regiji, za žene opasno po život ne pokazuju samo statistike kaznenih djela, nego se ta opasnost očituje i u društvenim kretanjima koja se protive pravima žena i zazivaju njihovu podređenost muškarcima.

Društvena atmosfera u kojoj jedna vjerska sekta može svake prve subote u mjesecu na glavnim gradskim trgovima zazivati podređenost žena autoritetu muškaraca i to joj je dopušteno u zakonskim okvirima koji bi, između ostalog, trebali štititi i prava žena, zorno pokazuje opasnosti za žene, ali se to očigledno ne tiče nikoga na bilo kojoj razini vlasti. Porukama koje ta sekta širi opravdava se dominacija muškaraca nad osobnosti žena, a ubojstvo je krajnji iskaz upravo odnosa te dominacije.

Propale su i moralne vrijednosti društva kao zajednice pojedinaca, kako pokazuje i tragičan slučaj iz Bosne i Hercegovine, kada je više od stotinu ljudi ”lajkalo” snuff – video uradak stvarnog ubojstva ljudskog bića – kao da je ubojstvo nešto što zaslužuje društvenu podršku i poticaj.

I na to svi oni koji su komentirali po društvenim mrežama kako im je ”žao žene, ali…”, kao da za takav zločin uopće može biti nekakvog opravdanja, pokazuje koliko je društvene truleži bez savjesti i morala.

Svi oni koji prešutno ili aktivno opravdavaju zločine, prikrivaju, opravdavaju ili umanjuju propuste javne uprave i pravosuđa, kao i oni kojih se to što se događa u društvu ne tiče ili ih ne zanima, misleći da se radi o pojavama uobičajenima za svako društvo, trebaju imati na umu i činjenicu da povećanje društvene tolerancije prema ekstremnom nasilju povećava vjerojatnost da se i oni sami jednoga dana nađu ispred nečijeg pištolja ili čakije po principu ”žao mi je, ali…”.

(autograf.hr/Kristijan Grđan)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/zenomrzacko-smo-drustvo-jer-se-nasilje-nad-zenama-ne-osuduje/

Facebook
E-mail