Europa se nalazi na rubu nove i dramatične prekretnice u ratu u Ukrajini. Ondje gdje smo do prije kratkog vremena govorili o vojnoj pomoći, streljivu i ekonomskim paketima, sada nekoliko europskih čelnika otvoreno govori o slanju vlastitih vojnika. To više nije daleka mogućnost – to je stvarni scenarij. Kad se NATO pokrene, znamo što to znači: Norveška će slijediti.

Ono što se danas čini kao riječi i prijetnje, sutra može postati politička odluka. A u praksi to znači da će naše mlade žene i muškarci, sinovi i kćeri, braća i sestre, biti poslani na frontu u krvavi rat velikih sila koji nitko ne može dobiti.

Ovo pišem kao veteran. I sam sam stajao u uniformi, služio u inozemstvu i radio kao povjerenik za veterane iz mnogih nacija i konfliktnih područja. Vidio sam što rat čini ljudima. Vidio sam pogled onih koji su se vratili s noćnim morama kojih se nikada nisu oslobodili. Susreo sam obitelji koje su ostale u tišini, same s teretima, dok im se država okrenula leđima.

Nažalost, to je norveška veteranska povijest.

Slali smo vojnike u Libanon, na Balkan, u Afganistan i na mnoga druga mjesta. Svaki put uz velike riječi o solidarnosti, demokraciji i sigurnosti. Svaki put uz svečana obećanja da će se veterani zbrinuti. I svaki put dogodilo se isto: kada bi se prašina slegla, kada bi mediji pronašli novu temu, kada bi političari završili svoje govore – veterani su ostajali sami.

Iz Libanona su se vojnici vraćali s PTSP-om dugo prije nego što je taj pojam uopće bio poznat u Norveškoj. Dočekani su šutnjom, stigmom i ravnodušnošću. Na Balkanu su norveški vojnici svjedočili masakrima, genocidu i brutalnosti te su to ponijeli kući u društvo koje nije imalo ni znanja ni sustava da to razumije. Iz Afganistana su se mladi ljudi vraćali s uništenim tijelima i glavama punim rata. Neki su pronašli put dalje. Previše njih nije.

To nisu pojedinačne priče. To je strukturalni problem. Norveška nikada nije imala sustav koji se doista brine za svoje veterane. Zdravstveni sustav je nespreman. NAV ( norveška Državna uprava za rad i socijalnu skrb) je labirint. Podrška obiteljima je slučajna i nedovoljna. Rezultat su samoubojstva, raspadnute obitelji, ljudi koji se izoliraju i djeca koja odrastaju u sjeni rata u kojem nikada nisu sudjelovala, ali im je obilježio cijelo djetinjstvo.

Kao društvo, ono što smo učinili jest – zaboravili. Vijorimo zastave kada odlaze. Plješćemo kada se vraćaju. Ali ne slušamo kada vape za pomoći.

Sada smo na rubu da to učinimo ponovno. Samo gore.

Jer poslati norveške vojnike u Ukrajinu nije isto što i sudjelovati u UN-ovoj operaciji ili misiji stabilizacije. To znači baciti mlade ljude u rat punog opsega između NATO-a i Rusije. To znači stati na prvu crtu u onome što se može pretvoriti u Treći svjetski rat. To znači žrtvovati generaciju – i za što?

Političari će reći da se radi o solidarnosti, o stajanju uz saveznike, o obrani slobode. Ali istina je da se radi o politici velikih sila. Norveška mladost treba biti žrtvovana na oltaru drugih. A znamo kako će to završiti: s tijelima u lijesovima, s veteranima u redovima pred NAV-om, s djecom koja gube roditelje i supružnicima koji se u tišini slamaju.

Zato sada moramo stati.

Ne može biti tako da nekolicina ministara i generala odluči da ćemo poslati norveške vojnike u Ukrajinu. To se ne smije odlučivati iza zatvorenih vrata. To mora biti demokratski proces. Narod mora imati pravo glasa. Ako ćemo doista žrtvovati živote za rat koji ne kontroliramo, to se mora dogoditi kroz otvorenu raspravu i stvarno narodno utemeljenje. Sve drugo je izdaja.

Vidjeli smo koliko brzo stvari mogu krenuti po zlu. Rat u Afganistanu prodan je kao nužna misija za borbu protiv terorizma. Rečeno nam je da gradimo demokraciju i slobodu. Dva desetljeća kasnije, Taliban je ponovno bio na vlasti, dok je Norveška potrošila milijarde i poslala kući stotine veterana s ožiljcima na tijelu i duši. Bombardiranje Libije usvojeno je rekordnom brzinom, bez javne rasprave. Rezultat je bio kaos, građanski rat i uspon IS-a. Svaki put su političari obećavali da je “ovaj put drukčije”. Svaki put je to bila laž.

I sada smo opet ovdje.

Kao veteran odbijam prihvatiti da šaljemo novu generaciju u rat bez da postavimo temeljna pitanja. Odbijam prihvatiti da Norveška ponovno bude prikolica Washingtona i Bruxellesa, bez vlastitog razmišljanja. Odbijam prihvatiti da se mladi žene i muškarci koriste kao pijuni u igri velikih sila, u kojoj se cijena plaća njihovim životima i budućnošću.

Moramo se podsjetiti što je na kocki. Ne radi se samo o vojnicima. Radi se o njihovim obiteljima. O supružnicima koji će živjeti s noćnim morama koje dolaze kući. O djeci koja će odrastati s odsutnim roditeljima ili roditeljima koji se nikada ne vrate sami sebi. Radi se o zdravstvenom sustavu koji je već prenapregnut, a nema resurse za stotine novih veterana s psihičkim i fizičkim ozljedama. Radi se o društvu koje ne može podnijeti još jednu generaciju uništenih života.

I radi se o tome kakva zemlja želimo biti. Norveška ima povijest mirotvorne nacije. Bili smo posrednici, graditelji mostova. Koristili smo diplomaciju, a ne oružje, kao naše najjače sredstvo. Zar ćemo doista odbaciti tu baštinu kako bismo stali u red među ratnim profiterima i vojnim jastrebovima?

Ne trebamo više veterana iz Ukrajine. Ne trebamo više uništenih tijela, slomljenih umova, obitelji u žalosti. Trebaju nam političari koji se usuđuju reći ne. Treba nam narod koji zahtijeva otvorenost, raspravu i stvarnu suodlučivost. Treba nam obnova Norveške kao mirotvorne, a ne ratne nacije.

Kao veteran zato tražim samo jedno: Zaustavimo se prije nego što bude prekasno. Imamo li hrabrosti reći ne, čak i kada Washington i Bruxelles zahtijevaju da kažemo da. Izaberimo mir, a ne rat. Jer cijena koju ćemo platiti ako izaberemo pogrešno neće biti državni proračun ni diplomatski odnosi. Cijena će biti životi naše vlastite djece. I to nikada ne smijemo prihvatiti.

Dan-Viggo Bergtun

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr