U Lijepoj Našoj, gdje je posebni savjetnik premijera Andreja Plenkovića za društvena pitanja i šef njegovoga (jednog od devet, sic transit) tzv. povjerenstva za „bolju prošlost“ nuklearni medicinar akademik Zvonko Kusić progurao službeno-uporabno stajalište kako je genocidan ustaški poklič „Za dom spremni“ formalno zabranjen, ali dopušten u svečanim prigodama i umjetničkom izričaju – pa se to zlouporabljava do apsurda, a „pravna država“ (sic transit) ni trc niti mrc – malo (pre)prepotentno zvuči navodna nakana HDZ-Plenkovićeve vlade da strožim sankcioniranjem (i do 4000 eura!?) prekršaja protiv javnog reda i mira, je li, napokon ukloni globalno sramoćenje zemlje raspamećenim nacifašizmom. Ideologijom programiranoga genocida, zločina, nečovještva i najcrnjom u povijesti ljudskog roda, koje je nacionalno veleizdajništvo ustaške copy paste zle inačice sastavni dio. Političko kameleonstvo HDZ-ovih vladara u kompi s tvrdom, proustaškom tzv. desnicom za Domovinskog rata i nakon njega praktično je polit-ideološki, društveno, moralno i vjerski bilo poendehazilo zemlju do te mjere da je luzersko ustaštvo revizionistički uzvišeno u javnom prostoru kao „hrvatska povijesna/slobodarska vrijednost“ (sic transit), a međunarodno priznat pobjednički antinacifašizam pak gurnut u povijesni naftalin kao „komunistički zločin nad hrvatskim narodom koji je samo želio biti slobodan u vlastitoj slobodnoj državi“. 

„Stari hrvatski pozdrav“ (sic transit) – kakvim genocidno ustaštvo „Za dom spremni“ smatra povijesno neuka bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, a slobodno pak propagira i pjevač Marko Perković-Thompson („Bojna Čavoglave“, npr.) na koncertima pred desecima tisuća mladeži – HOS je, HSP-ova stranačka vojska priključena 1992. godine regularnim postrojbama Hrvatske vojske, svjesno/ciljano uzeo za svoj zaštitni znak na amblemu i crnoj zastavi. „Za dom spremni“, ustaštvo iz inata, nikakvo domoljublje kakvim se taj inat posipa pepelom i u HOS-u i izvan njega, a premijer Plenković i njegov savjetnik akademik Kusić – kvazilogikom „ne diraj u osinjak“ – kukavički se prave grbavima. HOS je, je li, dao doprinos hrvatskoj pobjedi u Domovinskom ratu, pa… Notorni ustašluk u svečanim prigodama (sic transit) obilježavanja obljetnica događaja iz Domovinskog rata, pojedinih postrojbâ!? Ili kao „umjetničko djelo“ (sic transit), kakvim dio hrvatskih sudaca – za razliku od slovenskih i sudova u većem dijelu civilizirane Europe – oslobađajuće kvalificiraju redoviti Thompsonov urlik iz „Bojne Čavoglave“, kojom počinje koncerte i znakovito uzdignutom rukom mjeri visinu kukuruza: „Za dom…!“, a zapaljena masa: …spremni!“

„Tuđmanu ne pakirati“

Valjda ni sâm partizan Desetoga (zagrebačkog) korpusa Titove vojske, „partizanski general“, prvi personalac JNA, publicistički apologet tzv. jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma (1960-ih godina) i miljenik „kumrovečkog Jože“ Franjo Tuđman (kojemu se ni 1970-ih godina nije smjelo „pakirati“ na sudovima Milke Planinc) nije znao, ili jest (?), zašto žmiri na neformalno pravo građanstva ustaškoga genocidnog pokliča „Za dom spremni“, a žalio se da HOS-ov ustašluk čini veliku međunarodnu štetu tek priznatoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj: „Ovi momci nas sramote i ruše ugled RH u svijetu“. Da nije računao na financijsku potporu i (pro)ustaške emigracije Domovinskom ratu te svojoj ambiciji Titova alter ega u RH (makar u manjem formatu; vidi ga uniformiranog na vojnoj paradi svibnja 1995. u džipu s Gojkom Šuškom na Jarunu), mogao je, a nije, bio je dužan i moralno i politički definitivno ukloniti „Za dom spremni“ i sva ina (pro)ustaška proseravanja iz javnog prostora. To je mogao i SDP premijera Zorana Milanovića s koalicijom (2011.-2015.), pa se sada ne bi morao baviti ćoravim poslom „europejski“ (sic transit) šef tzv. light HDZ-a Andrej Plenković, jer – neće uspjeti.

Ustašluk je preduboko pustio korijenje u polit-ideološki kontaminiranom hrvatskom tlu. Na nogometnim se stadionima nekažnjeno urla „Za dom spremni“ i „Ubij, ubij, ubij Srbina“, taj isti nacifašizam „ne čuju“ ni Kolinda Grabar-Kitarović niti HTV-ov reporter onomad u osječkomu Gradskom vrtu na prijateljskoj utakmici „vatrenih“ i nogometaša Izraela, a izraelski se veleposlanik valjda iz „pristojnosti“ ili nepoznavanja jezika pravi tošo. Ustaško ušato U i nacistička svastika masovna su javna sramota širom Lijepe Naše na fasadama, podvožnjacima, nadvožnjacima, prometnim znakovima, nogostupima… Komunalcima vrlo rijetko padne na pamet intervenirati brže, češće i učinkovitije od uklanjanja mrlja od ispljunutih na tlo žvakačih guma, npr. na Peristilu u Splitu, Šibeniku oko katedrale, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu… (Pro)ustaška proseravanja pak tzv. komemoracijama ustaškom ratnom i zločincu protiv čovječnosti Anti Paveliću – redovito svake godine u bazilici Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici te u Splitu – „demokratska“ su slika i prilika hrvatskog povijesnog revizionizma s blagoslovom državne vlasti.

Tu je cijela paleta višedesetljetnog (pro)nacifašističkog sramoćenja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, ali i gluhoslijepe „europejske“ HDZ-Plenkovićeve vlasti pred civilizirani svijetom za što nema opravdanja, jer RH – kakav jest da jest, a ni približno nije kakvim se u inozemstvu gradi da jest! – danas RH ne bi postojao niti bi Domovinski rat bio moguć. Da nije bilo slavne partizanske epopeje, priznate savezničke vojne sile pod pobjedničkim vodstvom Ljubičice Bijele i Plave na čelu Komunističke partije, je li, najvećega i najorganiziranijeg pokreta otpora nacifašizmu u okupiranoj Europi, koji je iznjedrio državotvorne odluke za oslobođenu zemlju (AVNOJ/ZAVNOH) u svojim granicama, međunarodna zajednica (na osnovi graničnih zaključaka tzv. Badinterove komisije) ne bi 1992. godine priznala RH upravo u avnojskim granicama, a Franjo Tuđman dao zapisati već u Izvorišnim osnovama tzv. Božićnog ustava RH (22. prosinca 1990.) „uspostavu temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)“. Nikakva ustašijada i reinkarnacija tzv. NDH, kvislinškoge i međunarodno nepriznate paradržave koja je (sic transit) bila proglasila rat čak i SAD-u, što nikad nije anulirano.

Führer-Duceova smiješna marioneta Pavelić se popišao uz vjetar, pa… Njegovim apologetima, teškim ratnim luzerima i ideološkim amebama u globalnom značenju, arijevsko-rasistička nostalgija ni dan-danas ne dâ mira, pa i dalje – već mokri preko pupka, sic transit – pišaju uz vjetar. A premijeru Plenkoviću, odgojenom u intelektualnoj obitelji poklonika tzv. socijalističkog mraka i jednopartijskog sustava naslonjena na partizansku tradiciju časti, ponosa i slave, što sada ne bi priznao ni pred streljačkim strojem, palo je na pamet trenirati strogoću paragrafima o prekršajima javnog reda i mira kao da se žilava nervatura (pro)ustaške pirike dade počupati tek nabildanim novčanim kaznama, pa makar i višima od predviđenih 4000 eura. Sic transit. Ni astronomske kazne za prometne prekršaje ne djeluju na podrezivanje krila podmaliganjenoj i drogiranoj ne-svijesti u sitne noćne sate tek punoljetnih hrvatskih „Verstappena“ i „Hamiltona“, pa neće ni Plenkovićevo: „No-no, dečki i cure, budimo pametni, striček Božinović pazi što radite!“ (Pro)ustašijada je daleko i preduboko zaorala u društvenu ledinu da bi nekakve prekršajne kazne u eurima tek tako ohladile glave usijane povijesnim neznanjem o tomu tko su bili ustaše, što su, komu i zašto činili, što je uistinu bio Jasenovac i četrdesetak inih ustaških gubilišta 1941.-1945.To ih ne uče u školama, jer kvazirehabilitacijski javni diskurs hvali „hrvatski nacionalni idealizam“.

Adio s Bleiburškog polja

Recimo, tipa osuđenoga na 32 godine robije u SAD-u međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika, ali i „dokumentirane ustaške istine“ (sic transit), npr. revizionističkim filmom Jakova Sedlara „Jasenovac – istina“ (2016.) ili krivotvornom knjigom Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“ (2018.), koju je povijesn obmanu sufinanciralo i Ministarstvo hrvatskih branitelja (sic transit) s 30.000 tadašnjih kuna svih poreznih obveznika, pa i potomaka/rodbine žrtava toga najstrašnijeg nacifašističkog stratišta u jugoistočnoj Europi. A kako će hrvatska tzv. pravna država opandrčiti, i hoće li uopće, s 4000 eura također osuđenoga ratnog zločinca Branimira Glavaša, ako mu opet padne na um fotkati se ispod ogromne slike Ante Pavelića, uz bocu vina s Hitler-naljepnicom ili postrojavati ucrnjenu gardu u osječkoj sportskoj dvorani? Kako će, i hoće li uopće, sankcionirati vrle „domoljube“ u svibnju – npr. iz Maceljske šume – koji, prigodno odjeveni i opremljeni (pro)endehazijskim znakovljem i zastavama, govorancijama u duhu „Za dom spremni“, itsl. više ne smiju ustašovati na Bleiburškom polju? Austrija zabranila taj višedesetljeni dernek što su ga akteri i tzv. Crkva u Hrvata nazivali – „komemoracijom nedužnim hrvatskim žrtvama komunističkoga/jugoslavenskog zločina“ te uklonila ustaški grb i tekst s one granitne gromade u funkciji spomenika.

Pa će – jamačno opet s Plenkovićevim HDZ-ovcem s dna stranačke ZNA SE kace Vladimirom Šeksom na čelu kolone, agilnim šefom Počasnoga bleiburškog voda – na domaćim destinacijama potrošiti tih 500.000 bivših kuna što im tzv. Visoki dom godišnje dodjeljuje (za Jasenovac nula kuna ili eura!) iz džepa svih poreznih obveznika. (Pro)ustaške komemoracije i događaji imaju pravo prvokupa, prednosti na državnim jaslama u odnosu na slavnu narodnooslobodilačku epopeju koja je hrabro i s mnogo žrtava iznjedrila Hrvatsku i Hrvate na tzv. pravu stranu povijesti. Recimo, Dan antifašističke borbe 22. lipnja jest priznat kao državni praznik, partizanski ustanak kao prvi organizirani oružani otpor nacifašističkom okupatoru i ustaškim podguznim muhama u tzv. NDH, ali na tradicionalno slavlje u šumi Brezovici nedaleko od Siska, gdje je, je li, začeta antinacifašistička pobjeda slobode nad genocidnim mrakom, HDZ-ova državna vlast šalje trećerazredne izaslanike koje nazočni isfućkaju, baš kao i tzv. Crkva u Hrvata što na komemoracije proboja logoraša iz te tvornice smrti šalje katoličke „pastire“ nižeg ranga. I jednii drugi time šalju istu lošu poruku: (pro)ustaško hrvatstvo naprijed, to je domoljubno, a partizansko stoj, tek reda radi zbog antinacifašističkog svijeta, jer partizanija nije – hrvatska. Što je također notorna neistina: Hrvat je bio i Josip Broz Tito i Hrvati su bili većina u odnosu na druge etničke skupine u višenacionalnom ustroju Titove, partizanske vojske.

No, to nije bilo važno ni samomu tzv. prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, također Hrvatu visoko pozicioniranom u partizanskoj vojsci, pa u vrhu bivšeg JNA, da se nova vlast Lijepe Naše osvetnički obori na partizanske i umirovljenike s radnim stažem u bivšoj JNA te ih neljudski ponizi drastičnim  smanjivanjem mirovina. Istodobno, „alibijem“ izmišljenih „nacionalnih zasluga“, znatno su veće mirovine, pa dijelom i sasvim neopravdane/nezaslužene priznate mnogim emigrantima, bivšim ustašama i suradnicima genocidnog režima tzv. NDH, kriminalcima što su kukavički prepravljeni u političke zatvorenike/prognanike „zločinačkog komunističkog režima“, podijeljen im je ogroman javni novac kao odšteta za svaki dan zatvora, a pljačka tzv. društvene/“ničije“ imovine pod velom „zakonskog prava“ ili ratnog plijena („Zauzeto, Hrvat“ na srpskim kućama i stanovima 1991.-1996. i kasnije) nikad nije sankcionirana. Sâm se, je li,   Franjo Tuđman pobrinuo obiteljski lijepo potkožiti netom prije stupanja na snagu zabrane privatizacije rezidencijalnih objekata, pa za kikiriki od cca 200.000 DEM došao u posjed reprezentativne vile s okućnicom površine cca 1400 četvornih metara u Nazorovoj ulici u elitnom dijelu Zagreba.

E sad, odakle mu novac, kao i one silne devize na privatnom računu zbog kojih je gadno nadrapala obitelj bankovne „zviždačice“ Ankice Lepej – fućka se. No, ne fućka se na činjenicu da je HDZ-ov ministar financija Borislav Škegro kasnije vratio novac obitelji osnivača svoje stranke. Čiji novac je Škegro vratio Tuđmanima? Glupo pitanje, pa poreznih obveznika. ZNA SE. Ni vlada niti ministar nemaju svoj novac. U svom tom mutežu, ratnom košmaru u kojemu su se mnogi otvoreno nazivali ustašama – nisu to trebali činiti četnici s druge strane, koji su se također ponosili kokardama i bradama Čiča Draže – kada je hrvatstvo i katoličanstvo u kritičnim trenucima spašavalo golu glavu, radno mjesto i imovinu, u Slunju se podizalo spomenik zapovjedniku ustaške Crne legije Juri Francetiću, na Velebiti Pavelićevu ministru bogoštovlja Mili Budaku („Trećinu Srba pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu prognati u Srbiju“, sic transit), ustaška je zmija (Ivo Josipović) armirala gnijezdo u proendehazijskom ideološkom, društvenom i nemoralnom ozračju. Je li se Franjo Tuđman u partizanima borio za tzv. NDH-2 kad je dopustio već prvih dana još međunarodno nepriznatoga RH poskidati/porazbijati veći dio ploča s popisima žrtava nacifašističkog terora širom zemlje, cca 3000 partizanskih spomenika, očistiti knjižnice i galerije od djêla o NOB-u i Titu, srpskih i inih autora nehrvatske krvi, školske programe i udžbenike od gradiva o najslavnijem dijelu novije hrvatske prošlosti, etc.?

Gdje je Tuđmanu bila pamet kad je dopustio inženjercima HV-a danas umirovljenoga generala Miljenka Crnjca kulturocid: danima su minirali i konačno razorili veličanstveni Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj nedaleko od Požege, neprolazno umjetničko djelo velikoga Vojina Bakića!? Pa devastaciju njegovoga monumentalnog Spomenika ustaknu naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori te obližnje Centralne partizanske bolnice, najveće te vrsti u okupiranoj Europi, gdje se liječilo više od 5000 ranjenih partizana i civila iz okolice, a ustaše i njemački okupator nikad nisu otkrili tu bolnicu niti ju je itko izdao. Lijepa Naša, koja se tri desetljeća srami svoje slave, sad se prijeti sankcioniranjem (pro)ustaštva!? Ma dajte – najte…

Demokracija u crnoj odori

Na zagrebačkom je Črnomercu tek dolaskom tzv. lijevo-zelene vlasti u metropolu sazrela svijest o tomu da ne mogu četiri ulice u toj gradskoj četvrti nositi imena istaknutih ustaških likova iz tzv. NDH, pa će sramotu te vrsti zamijeniti imenima zaslužnih hrvatskih umjetnica. Nikomu, je li, nije palo na um vratiti ime Josipa Broza Tita na najljepši zagrebački trg, koje je pokojni gradonačelnik Milan Bandić – s Titovim bedžem na reveru, sic transit – kukavički maknuo, ucijenjen od tzv. proendehazijskog fana Zlatka Hasanbegovića, otvorenog mrzitelja partizana, antinacifašizma, Tita i svega što s tim neupitnim moralnim i povijesnim vrijednostima ima ikakve veze. U zemlji u kojoj Božinovićevi plavi tzv. čuvari reda i mira ni malim nožnim prstom ne žele pomaknuti kada inatljiv (pro)ustaški folklor „viteški“ jaše javnim prostorom „europejske“ Lijepe Naše – nezamislivo danas u Njemačkoj, Austriji ili Italiji, bivšim leglima nacizma i fašizma – a vični su izbatinati podmaliganjene tzv. navijače, „Za dom spremni“ će Dražen Keleminec (Autohtoni HSP) s Bozanićevom dopusnicom za, je li, „demokratsko izražavanje mišljenja“ opet postrojavati svoje „crnce“ u srcu hrvatske metropole? „Za dom spremni“ ucrnjeni „vitezovi“ notornoga hitlerbrčić Marka Skeje u Splitu će u počast palim bojovnicima HOS-ove postrojbe „Rafael vitez Boban“ složno kliktati genocidnu „spremnost“ u isti inat istima na vlasti, kao u Kninu za obljetnica VRA Oluje?

A onaj lik iz Okučana (proslava VRA Bljeska), što je razdrljenih grudi iza premijera Andreja Plenkovića, protokolarno pozvan, paradirao pred tv-kamerama i natjerao predsjednika Zorana Milanovića očitati premijeru bukvicu zbog takvog ustašluka te napusti državnu svečanost, moći će to nekažnjeno činiti i ubuduće? Em je „svečana prigoda“, em je lik ponosni pripadnik HOS-a, em mrzi antinacifašizam i njegove pobornike, em živi u „hrvatskoj državi u kojoj su svi ostali gosti“ (Ruža Tomašić rođ. Budimir, bivša kanadska „zvijezda“ pamflet-medija Nezavisna Država Hrvatska Pavelićeva zeta Srećka Pšeničnika, koja tvrdi novinaru tjdnika Novosti da se ni „danas ne odriče ustaškog pokreta“, sic transit), em… U zemlji u kojoj kukavičluk, licemjerje i povijesni revizionizam imaju veći probitak od povijesne istine i istinskih moralnih/demokratskih vrijednosti, a ideološko crnilo i vjersko srednjevjekovlje dobivaju imaju pravo građanstva, kazne za (pro)ustašluk u javnom prostoru jamačno će se pokazati slamnatim strašilom u vinogradu, koje čvorcima služi za odmor nakon prejedanja?    

A pitanje je ne samo to što će iznjedriti tzv. javno savjetovanje – ili, kako se nekad jezično sasvim ispravno govorilo: javna rasprava – već i to koja će stajališta uvažiti predlagač strožeg sankcioniranja prekršaja protiv javnog reda i mira, odnosno koliko je HDZ-Plenkovićeva vlast uistinu odlijepiti se od sramote najcrnjeg dijela novije nacionalne povijesti i posvemašnjeg toleriranja nemoguće prakse revizionističkog lakiranja te prošlosti što zaudara i daleko izvan egzosfere. Ili je opet, ne bi bilo prvi niti će biti zadnji put, politikantski trik vladajućih budući da je već itekako na djelu kampanja za parlamentarn izbore dogodine, pa… Živi bili… „Policija želi visokim kaznama za prekršaje javnog reda i mira, uključivo ustaški poklič ‘Za dom spremni’, znakovlje i sve što podsjeća na propalu ideologiju, smanjiti broj tih prekršaja“, ustvrdio je medijima pomoćnik načelnika Uprave za javni red i sigurnost Ravnateljstva policije Tomislav Gulan. „Bilo koja sankcija ima u prvom redu odvraćajući učinak, da ljudi ne čine prekršaje, pa MUP predlaže kazne od 700 do 4000 eura za širenje mržnje. Tu smo sankciju propisali za članak 5., st. 1., a praktično preuzeli iz postojećeg Zakona o suzbijanju diskriminacije. Radi se o nekom diskriminatornom ponašanju, da se proziva osobu zbog njezine nacionalne, vjerske, rodne ili bilo koje druge pripadnosti.“

Nije sporno da se jamačno mora štošta mijenjati u aktualnim paragrafima – donesenim još u bivšoj državi (1977.) kada nikomu, čak ni osobno polit-ideološki vrlo zadrtom, nije padalo na pamet viknuti „Za dom spremni“ na utakmici, crnim sprejem ispisati ustaško ušato U ili nacističku svastiku na javnomu mjestu. Proveo bi se gore no bos po trnju. Da se i ne govori o tomu kako bi se proveo neki tadašnji „Thompson“ da je zapjevao grozno vampirsku „Jasenovac i Gradiška Stara“ o „mesarima“ Vjekoslava Maksa Luburića. Među kojima je „majstorski“ i na grlima nedužne srpske djece u Potkozarju i na jasenovačkom stratištu mesario hercegovački zlotvor fra Tomislav Filipović te zaslužio u kapoa konc-logora Luburića nadimak – Majstorović. Tog idiota u fratarskom habitu se tzv. Crkva u Hrvata nikad nije odrekla, kao što se odrekla mons. dr. Svetozara Rittiga zato što se u doba ustaške strahovlade priključio Narodnooslobodilačkom pokretu. Bio je na čelu središnje Župe sv. Marka u Zagrebu, vrlo obrazovan i široka duha, okupljao je intelektualce i umjetnike, a zbog iznimnih zasluga za Crkvu imenovan papinskim tajnim komornikom i opatom sv. Helene od Podborja. U NOB-u je surađivao s najvišim hrvatskim vođama Pokreta (Andrija Hebrang, dr. Ivan Ribar, etc.), govorio na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom 12. listopada 1943. i bio hrvatski političar nakon Drugoga svjetskog rata.

Kazna, uvijek i svagdje

Mons. dr. Rittig je zagovarao Titovu izjavu iz Jajca (1943.): „NOP nije ostvarenje komunističkih, nego vjekovnih narodnih i političkih ideala južnih slavenskih naroda. Nova demokratska i federativna Jugoslavija po temeljnim načelima svojega Ustava nije komunistička država“. Tzv. Crkvi u Hrvata, koja je skrivala na kaptolu sanduke ustaškog zlata opljačkanog žrtvama Jasenovca i inih konc-logora. Ericha Lisaka i omogućila bijeg u inozemstvo „štakorskom stazom“ od ruke pravde ergeli svećenika što su ogrezli u ratnim i zločinima protiv čovječnosti, a tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac o svemu „nije ništa znao“, partizan mons. dr. Svetozar Rittig  ne ide pod kapu. I to je indikativna poruka o društvu u kojemu aktualna vlast navodno želi sankcionirati (pro)ustaštvo. Na muljevitom tlu što vonja truleži ne grade se nikakve kuće, kamoli u modernom europskom stilu.

Kako je izvijestila režimski pristrana tzv. javna kuća HRT, poznata je  odvjetnica Vesna Alaburić pozdravila predloženo povećanje novčanih sankcija prekršiteljima javnog reda i mira, ali smatra da bi „upravo u navedenom dijelu trebalo mijenjati sâm zakon“. Odvjetnica drži da se „korištenjem ustaškog znakovlja, simbola, uzvikivanjem ‘Za dom spremni’ potiče na nasilje i mržnju“ te da „treba sankcionirati bilo kakvo korištenje tih pozdrava, pjesama i sličnog u bilo kakvim okolnostima i bez obzira na to dolazi li do remećenja javnog reda i mira“. Zasad je MUP-ov prijedlog podržao tek IDS te zahtijeva da se strože sankcije najoštrije primjenjuju u praksi. Hoće li? Neće. A zašto neće? Pa nismo tako naivni. „Braniteljska“ šatra sa zagrebačke Savske ceste 66, je li, navodno umirovljena negdje u dvorištu vukovarskog muzeja (zlu ne trebalo!?), temeljito impregnirana najrigidnijim pjevanim i deklamiranim ustašlukom bez da je policija ikog pitala za „junaštvo endehazijsko“, može brzopotezno osvanuti na istomu mjestu, ali i nasred Markova trga pod istom egidom: „obrana hrvatskog ponosa i slave od zločinačkog antinacifašizma“. Sic transit.

Hajde da se vojno „anemičan“ Plenković usudi dirnuti u Marka hitlerbrčić Skeju kad svršava na „Za dom spremni“ i na čelu svojih „crnaca“ mjeri visinu kukuruza! A, da je Marko sâm tako „nacionalno svjestan i predan“, puna šaka brade. Ali nije. A hrvatski suci, „proslavljeni“ oslobađajućim rješenjima za različita očita kršenja javnog reda i mira, pogotovo notornim ustašlukom, nikad se neće usuglasiti vrijedi li izvikivanje „Za dom spremni“ užasa 700 ili 4000 eura kazne. Ili, vrijedi li uopće ikakve kazne!? Bez obzira što HDZ-Plenkovićev MUP zapisao u zakonu. Nije li tzv. treći stup vlasti virgo intaktan, neovisan o svakom političkom utjecaju? Jest. Pa?

Marijan Vogrinec