PROFIT i VLASNIŠTVO

Revolucionari su pokušavali mijenjati svijet, dok se radilo o tome da ga je trebalo pokušati shvatiti.

Profit

Općenito uzevši, profit je dobitak, zarada – pro fectus, višak vrijednosti ili modernijim rječnikom: pozitivna razlika između poslovnog input-a i output-a. Negativna razlika je deficit, gubitak, šteta.

Korak unatrag

Raspravljajući o profitu, radu i srodnim svarima, u prethodnim radovima, polazio sam od pretpostavke da je svekoliki ljudski rad oduvijek bio usmjeren na stvaranje umjetnog bića. Povijest je bila ontogenički ili tehneontogenički proces, proces stvaranja i razvijanja tog, umjetnog bića. Proizvodnja roba, usluga raznih dobara, znanosti, umjetnosti i slično, oduvijek je bila samo je sredstvo za nastavak i dovršavanje njegovog razvoja.

Oni čitatelji koji su čitali moje prethodne rasprave znadu kako ja mislim da je to umjetno biće zapravo KAPITAL, a da je kapital bićevito sredstvo ili neophodno bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja ljudski opstanak ne bi imao smisla. Kapital je stvoren radi toga da radi umjesto čovjeka i za čovjeka; da ga oslobađa, hrani, čuva, vodi, brani, itd.

Nisam ja prvi čovjek koji tako misli. G. W. F. Hegel, jedan od nekolicine najznačajnijih mislilaca što ih je dao ljudski rod, u svojoj knjizi Enciklopedija filozofskih znanosti, vrlo lucidno napominje da cilj ljudske djelatnosti nije proizvodnja raznih dobara, nego stvaranje i usavršavanje oruđa. I Benjamin Francklin je mislio to isto kad je rekao da je čovjek „a tool making animal“ – životinja koja pravi alate, oruđa.

No ovi mislioci nisu znali da je to, ključno, čovjekovo oruđe puno, bitno drugačije od onih koje su oni poznavali, tj. da je bićevito; da je to nešto što ima dušu – umjetnu dušu koju je stvorio čovjek.

To, bićevito oruđe, odnosno umjetno biće, o kojem govorim, kapital je najveće, istinsko i neprolazno, čak štoviše, jedino dobro kojeg je čovjek stvorio od početka svog postojanja.

Ovdje valja reći i to, a i naglasiti; da su razni poduzetnici i bankari, profitom kojeg su ostvarivali, dali neusporedivo veći i vredniji doprinos ostvarenju ciljeva ljudske vrste nego filozofi, reformisti, moralisti ili revolucionari, koji su, svojim teorijama utemeljenim na nerazumijevanju stvari, ozloglasili kapital i prikazali ga kao neko radikalno zlo, otuđenje i raščovječenje.

A sada još jedna, ona ključna tvrdnja koja će velikoj većini čitatelja zaparati uši kao neko užasno svetogrđe.

Evo te tvrdnje:

Neposredni opći cilj ljudskog rada doista nije, niti treba biti stvaranje raznih potrošnih dobara, nego stvaranje profita. To je neposredni opći cilj. Stvaranje onih dobara – slično onome što smo gore rekli o kapitalu – zaista je, i zaista treba biti, samo sredstvo za stvaranje profita, viška vrijednosti, suficita, dobiti ili kako već hoćete.

Dalje. Ljudski rad ima smisla jedino ako stvara taj višak vrijednosti, dobit, suficit ili profit.

Zašto?

Zato što pravi cilj ljudske vrste, koja je ključni akter ekonomske aktivnosti, nije goli biološki opstanak, nego je to ostvarenje nekih transempirijskih ciljeva koje je moguće ostvariti isključivo pomoću zgotovljenog umjetnog bića, kapitala, oruđa koje je bićevito.

A sam višak vrijednosti, pak, ili profit, gotovina je jedino zgotovljeno i jedino svrsishodno materijalno sredstvo pomoću kojeg je moguće ostvariti napredak u razvoju i zgotavljanju tog umjetnog bića i stvara se upravo radi toga da bi se upotrebilo za njegovo usavršavanje, kako bi se osposobilo za ostvarivanje onih ultimativnih, nadbioloških ciljeva ljudske vrste.

Goli biološki opstanak može se ostvariti, bez ikakvog viška vrijednosti, i bez rada.

Životinje i biljke ne moraju ništa raditi da bi opstale.

Još korak dalje.

Višak vrijednosti mora se transformirati u novac, jer je novac, pored ostalog i čista kvantiteta, pa je, kao takav, pogodan da bude mjerilo koje može poslužiti kao sredstvo za mjerenje, vrijednosti, i veličine bogatstva.

A to, u kojoj su mjeri ciljevi vrste zaista ostvareni, vidi se po veličini slobodnog vremena s kojim ljudi raspolažu. „…cilj rada i opće ekonomske aktivnosti je slobodno vrijeme…“, govorili su učitelji ljudskog roda: Aristotel i Marx.

No, da se vratimo novcu.

Jedino nam ona čista kvantiteta, novac – N’ – može pokazati jesmo li ostvarili kakav višak vrijednosti, ili pak manjak; je li naš rad bio koristan i plodan ili jalov, uzaludan. Rad, muka i napor od kojeg ne postajemo bogatiji i koji je takav da smo nakon njega jednako bogati ili siromašni kao i prije njega, takav je rad nepotreban i besmislen.

No to nije sve.

Sa stajališta interesa i ciljeva ljudske vrste, koja je – kako smo već rekli – ključni subjekt ekonomske aktivnosti, besmislen je i onaj rad kojim neki subjekti za sebe stvaraju bogatstvo, ali tako da nekim drugim subjektima čine štetu, jer takav rad ne stvara nikakav višak vrijednosti. To je kao ono pretakanje vina ili vode iz jedne posude u drugu. Prostim pretakanjem, količina tekućine se ne povećava, nego samo mijenja mjesto.

Mi živimo u vremenima u kojima nas, nesposobnjakovići koji vode ljudsku vrstu, stimuliraju da, poput njih samih, svoju dobrobit ostvarujemo čineći štetu koju će morati popravljati mnoge buduće generacije ljudi, a trebali bi smo svoju dobrobit ostvarivati na NAČIN kojim bi istovremeno ostvarivali i ciljeve društva u kojem živimo i ciljeve cijele ljudske vrste. Budućim generacijama trebali bi smo isporučivati suficit, a ne štetu i sve veći novčani deficit kojeg im stvarno isporučujemo.

Kao što smo već natuknuli, osnovni, fundamentalni subjekt ekonomske aktivnosti, nisu individue, klase ili nacije, kao što se mislilo do sada, nego je to ljudska vrsta, koja se održava smjenom generacija. Stoga bi se svaka generacija trebala odreći uživanja jednog dijela svog proizvoda kako bi ga, kao višak vrijednosti svoga rada, mogla ostaviti slijedećoj generaciji. Onaj fundamentalni opći profit, profit kojeg stvar ljudska vrsta , ne nastaje samo iz dobro organiziranog rada, – kako je govorio otac ekonomske znanosti, A. Smith – nego i iz štednje i žrtve koju bi svaka generacija trebala činiti u korist slijedeće.

A sad jedan afirmativni moment.

Posljednji i najdublji korijen iz kojeg nastaje profit ili višak vrijednosti je umijeće, dar za stvaranje nečeg vrijednog, dobrog, nečega što je svrsishodno za usavršavanje umjetnog bića i ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Profit, dakle, nastaje – iz kreativnosti i znanja – i to ne samo živućeg znanja, nego i iz onog koje je nastalo prije mnogo milenija. Pismo, npr., umijeće računanja, kotač, razni strojevi ili neke druge tehničke naprave otkriveni su već odavno, ali i danas služe živućem znanju ili živom duhu kao sredstva za stvaranje novih vrijednosti i onog profita ili viška vrijednosti o kojem cijelo vrijeme govorimo.

Stoga nikako ne može biti istinita ona predrasuda što tvrdi da profit proizlazi iz pohlepe, jer pohlepa proždire sve čega se dočepa, i ne stvara nikakav višak vrijednosti, nego manjak.

Istina je ono što smo gore rekli: da višak vrijednosti ili profit proizlazi iz specifične stvaralačke moći, i nezasitne strasti za stvaranjem, koja se gasi tek onda kad se gasi život nekog stvaralačkog subjekta. Pravi cilj nije imati više, nego stvoriti više, a sve veća imovina ili imanje je samo potvrda ili priznanje djelotvornosti one stvaralačke strasti. No povećavanje tog imanja, posjeda ili vlasništva, – ponavljamo i naglašavamo – nije posljedica djelovanja samo te stvaralačke moći, nego i one, već spomenute žrtve, odricanja.

To su glavni razlozi zbog kojih se profit nikako ne može shvatiti kao produkt sebičnosti i pohlepe i ne bi ga trebalo proklinjati i ozloglašavati, nego blagosiljati i podjarivati, stvaralačku strast koja ga stvara, a toj strasti i sposobnosti samožrtvovanja koja sudjeluje u njegovom stvaranju trebalo bi odavati počast.

Dobit, „profit“ jednog partikularnog subjekata može biti manifestacija pohlepe samo u slučaju da nastaje iz bezobzirnosti i činjenja štete drugim subjektima. Stoga bi podsticaje za stvaranje profita trebali pratiti strogi zakoni koji bi sprečavali činjenje štete svim živim, bilo ljudskim, bilo ne-ljudskim subjektima.

Ima još nešto važno.

Stvarni, istinski profit ili višak vrijednosti, koji se ne bi upotrijebio kao sredstvo za usavršavanje umjetnog bića, nego kao sredstvo za ostvarivanje luksuza, sredstvo za naoružavanje, ili bi ga pak birokracija prigrabila sebi, da bi mogla udobno parazitirati na društvu, takva ga upotreba negira, devastira i pretvara u zlo i štetu, a pri tom stvara i golem broj siromašnih ljudi, što usporava razvoj i napredak civilizacije ili ju čak unazađuje i obesmišljava život onih ljudi koji rade i onih koji ne rade – bogatih i siromašnih.

Kad se profit razumno upotrebljava kao sredstvo razvoja umjetnog bića, onda on ne stvara luksuz, nego lijepe, dobre i korisne proizvode – stvari koje produhovljavaju čovjeka, povećavaju njegovo slobodno vrijeme, shole i slobodu uopće, što je, uz znanje i duhovnost, najveće bogatstvo koje čovjek može imati, a povećavaju, naravno i udobnost, lakoću, bogatstvo i sigurnost življenja.

Iz prethodnog teksta jasno je da jedan od ciljeva poslovanja i rada treba biti stvaranje što većeg profita.

Veliko je dobro ostvarivati veliki profit.

No, još je veće dobro ostvarivati veliku ili visoku profitnu stopu, jer se visoka profitna stopa temelji na sposobnosti, daru za takvo organiziranje ljudskih djelatnosti i stvaranje takvih organizacija koje s malo rada stvaraju puno doabra. To znači da se ostvarivanje visoke profitne stope temelji na puno kreativnog i umnog, a malo fizičkog rada; na puno rada umjetnog bića a malo čovjekovog živog ili tekućeg rada.

Iz toga je sasvim razvidno i to da vrlo velik dio profita, možda čak najveći, treba i ulagati ili investirati u školstvo i znanost tj. njihov napredak i razvoj. (Pogledaj moj „Zakon o kontroli efikasnosti školstva“.

Dalje.

Ostvareni višak vrijednosti (nakon što se transformira u nužni novčani oblik – N’), treba se dijeliti između svih subjekata koji su učestvovali u njegovom stvaranju. Tu je, prije svega, umjetno biće, kapital, zatim zaposlenici, onda vlasnik kapitala, dobavljači energije i sirovina itd.

Pored njih tu je i država koja organizira tržište, omogućuje, nadgleda i osigurava zakonito djelovanje ljudi i umjetnog bića (pravnih i fizičkih osoba). Svaka od tih osoba treba dobiti srazmjeran i zasluženi dio ostvarenih rezultata rada.

Pravedno bi bilo da svaki subjekt bude nagrađen ili plaćen srazmjerno veličini i vrijednosti svog doprinosa ostvarenju ciljeva društva i ciljeva cijele vrste. Zadatak je onih zakona koje sam sačinio; da egzaktnom, znanstvenom metodom osiguraju upravo takvo nagrađivanje ili plaćanje rada.

Mi bi smo rado da se pod profitom ne podrazumijeva dohodak od vlasništva nad kapitalom (dohodak kapitaliste), kao što se najčešće podrazumijeva, nego samo onaj dio ukupnog viška vrijednosti koji pripada samom kapitalu (umjetnom biću), i koji služi za njegovo uvećavanje ili usavršavanje.

Eto toliko.

Nadam se da ovo što je do sada rečeno dosta jasno pokazuje da je stvaranje viška vrijednosti, odnosno profita jedan od načina na koji se manifestira ljudska kreativnost i da je uvjet razvitka ljudskog svijeta i uvjet ostvarivanja onih vitalnih i ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva čije ostvarivanje daje smisao čovjekovom djelovanju i opstanku, a nadam se i tome da vam je to mišljenje prihvatljivo.

Ako netko želi šire ući u ovu problematiku, koja, između ostalog govori i o umjetnom vlasniku – kapitalu kao vlasniku sebe samog – pravednom i motivacijskom plaćanju rada, o kontroli efikasnosti vlasti i srodnim, stvarima, neka pogleda onaj link na kraju članka.

Vlasništvo

U nekima od prethodnih radova u kojima sam govorio o vlasništvu ustvrdio sam da možemo razlikovati tri stupnja u razvoju institucije vlasništva.

1. Neolitsko, zajedničko, plemensko ili društveno vlasništvo.

2. Privatno,

3. Umjetno ili virtualno vlasništvo.

Ovo, zadnje nije još nigdje uspostavljeno. Ali s obzirom na to kako je koncipirano, može se očekivati da bi ono moglo biti znatno ili bitno funkcionalnije od prethodnih oblika i da će zbog toga biti uspostavljeno.

***

Kod neolitskog vlasništva, izvorni „vlasnik“ je priroda. No ona nije samo vlasnik nego i „radnik“ odnosno „proizvođać“ svega što je potrebno za opstanak ljudskih zajednica i ostalih životinjskih vrsta. Ona stvara, a ljudi, prema potrebama plemena, dijele ono što je ona stvorila i tom diobom osiguravanju opstanak pripadnika plemenskih zajednica.

No priroda je nesvjesni „usnuli duh“, kako je rekao Hegel, i, kao takva je loš, nefunkcionalan, hirovit i nepouzdan „proizvođač“ i „vlasnik“. No kako je ljudsko umijeće proizvođenja još bilo na nuli, bilo potrebno da, barem funkciju vlasnika, preuzme svjesni duh, ljudsko pleme. Vlasništvo plemenske zajednice, međutim, svodilo se samo na ius fruendi – pravo svih pripadnika plemena da odlučuju o što funkcionalnijoj raspodjeli i uživanju prirodnih dobara u svrhu opstanka – ako je, i kada je bilo nečega što se moglo dijeliti. Pleme je donosilo odluke, a poglavice su nadzirale njihovo izvršavanje.

Važno je napomenuti da je ovaj oblik vlasništva funkcionalan i održiv samo tamo gdje čovjek ne mora brinuti o proizvodnji stvari koje mu omogućuju opstanak. To je uvidio već Aristotel i, u kritici Platonove ideje društvenog vlasništva, rekao da bi društveno vlasništvo brzo propalo, jer se nitko ne bi htio brinuti o proizvodnji i raditi.

Mi smo iskusili društveno vlasništvo i  ustanovili smo da je ono kao nekakva “krava koju bi svi muzli, a nitko ju ne bi hranio”.

Toliko o prethistorijskom, plemenskom, zajedničkom ili društvenom vlasništvu.

***

Privatno vlasništvo. Kad su predmeti pomoću kojih se čovjek održavao u životu počeli nastajati iz ljudskog rada. Došlo je do velike promjene u društvenim odnosima, jer su ti predmeti (predmeti vlasništva) bili zapravo ljudski duh, ljudski život i ljudska životna snaga izvan ljudske kože.

Privatnovlasnički izraz: „ovo je moje“ znači: „to sam ja izvan svoje kože.“ Moja se volja proteže i na sve predmete koje sam ja napravio ili prisvojio na neki zakonit i pošten način. To vlasničko pravo nekada je uključivalo i ljude (robove) nad kojima je (robo)vlasnik imao exsousia despotike, ili, lat. dominike potestas – moć, ovlaštenje ili pravo gospodarenja.

Zakon kojim se uspostavlja i čuva privatno vlasništvo zapravo čuva i favorizira vrijedne i darovite ljude koji, svojim i tuđim radom mogu nešto napraviti ili stvoriti nešto s čime se ostvaruju ciljevi društva ili ciljevi cijele vrste.

U takvoj situaciji, u kojoj se opstanak zasniva na produktima ljudskog rada, vlasnik i gazda postaje jedna individua koja se pokazala darovita, odnosno pokazala da ima sposobnost ili  umijeće – tehne – upravo za vlasnikovanje – stvaranje i održavanje domaćinstva i bogaćenje – tehne oikonomike i hrematistike.

Sama vlasnička sposobnost, a to je jako važno imati na umu, bila je zapravo sposobnost da se sa što manje organiziranog rada stvori što je moguće više dobara, i, ono što je najvažnije: što je moguće veći i što svrsishodniji višak vrijednosti.

Sve ostale ljude (osim vlasnika) pravo (zakon) lišava (privat) ovlaštenja da upravljaju ili gazduju onim komadom vlasništva koje već ima svog privatnog vlasnika i prisiljava ih da ga slušaju, i pokoravaju mu se, jer je on pokazao da vlasnikuje bitno bolje od tih, drugih ljudi.

Vlasnik posjeduje sva bitna vlasnička ovlaštenja: ius utendi, ius fruendi i ius abutendi – pravo upotrebe, plodouživanja i uništavanja. To je ono neograničeno pravo raspolaganja predmetom vlasništva.

Pravno-svjetonazorska osnova koja privatno vlasništvo čini funkcionalnijim od onog plemenskog ili društvenog, izražena je riječima: Fati dominii sui dominus sequitur – Vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasništva. Evo što to znači: ako, uslijed nerada, lošeg gospodarenja ili vlasnikovanja propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik. A ako vlasnik dobro gospodari, i vlasništvo napreduje, napreduje i on, vlasnik, a i drugi ljudi koje on zapošljava i kojima komanduje.

Strah od propasti i želja za dobrim životom bili su onaj nevidljivi motor koji je privatno vlasništvo, kroz tisuće godina, učinio propulzivnim i svrsishodnim društvenim ,odnosom, institucijom, sredstvom za ostvarivanje ciljeva cijele ljudske vrste.

***

Sada dolazimo do jedne tamne, amnestičke rupe u ljudskom znanju ili slijepe mrlje. Čovjek, naime, ne zna što je povijest i zašto se ona zbivala. Veliki mislioci koji se mogu smatrati učiteljima ljudskog roda, a koji su pokušali odgovoriti na to pitanje uglavnom su mislili da je povijest bila nekakav razvoj samog čovjeka kojemu je cilj bio čovjeka učini što boljim ili čak savršenim bićem. Npr: I. Kant:

„U prvoj etapi tog svog, povijesnog razvoja – kaže Kant – čovjek se civilizira, u drugoj kultivira, a u trećoj postaje moralnim.“

Hm….?

Moje je mišljenje da to nikako nije tako, nego da je povijest bila ontogenički ili tehneontogenički proces – proces stvaranja, izgradnje, usavršavanja i zgotavljanja umjetnog bića. Tokom povijesti, čovjek je apstinirao od vlastitog razvoja, žrtvovao se, i svoju kreativnu moć usmjeravao na stvaranje i razvijanje umjetnog bića, jer jedino se s pomoću nekog sredstva ili oruđa koje je bićevito mogu ostvariti oni ultimativni, transempirijski ciljevi neke inteligentne vrste, ciljevi čije ostvarenje osmišljava postojanje takve vrste.

Zadatak je ovog bića da radi umjesto čovjeka i za čovjeka; da ga oslobađa; da brine o njemu i da mu život čini što udobnijim, zdravijim i sigurnijim, te da na kraju cijeloj ljudskoj vrsti omogući, slobodno vrijeme (shole) za vlastiti razvoj i siguran, beskonačni opstanak i da mu tako opstanak pretvori u slobodu. Proces stvaranja ovog bića otpočeo je možda čak i prije stotinu tisuća ili milijun godina, a zadnjih nekoliko stoljeća su vrijeme njegovog zgotavljanja.

Umjetno biće o kojem govorim općepoznato je pod nazivom: kapital.

***

No, što je sa vlasništvom?

Umjetno biće, kapital toliko se razvio da običan živi vlasnik više ne može upravljati njime, nego mora zaposliti ljude koji su izučili upravljanje kapitalom – menađere.

No kako ovi ljudi nisu vlasnici i ne potpadaju pod ono načelo. Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasništva – oni se mogu bogatiti i tako da upropašćuju vlasništvo koje im je dato na brigu i upravljanje, što je puno lakše od brigovanja i dobrog gospodarenja. Eto ima već i više od jednog stoljeća kako su menađeri uvidjeli da im nebriga lakše donosi korist i udoban život nego, briga i dobro gospodarenje, pa su uvježbali takav način „rada“ i života. Bogate se upropaštavaući vlasnike i zaposlenike, a kad upropaste jedno poduzeće, traže novu žrtvu. Žive luksuznim životom koji, između ostalog, služi i tome da prevari druge ljude, sugerirajući im kako su oni dobri i uspješni menađeri. Taj se menađerski običaj, poput kuge raširio po cijelom svijetu i vrlo su rijetke (protestantske) zemlje koje još nije potpunije zahvatio.

Tamo gdje ne mogu pljačkati vlasnike, zaposlenike, ili potrošače, menađeri pljačkaju i uništavaju prirodne resurse.

Usprkos velikom tehnološkom napretku, svjetska ekonomija, politika, društvo i cjelokupna civilizacija vidno nazaduju.

To je problem koji ugrožava napredak i ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i pitanje je kako ga riješiti .

***

Rješenje za koje sam se zalagao u prethodnim radovima ne sastoji se u onom marksisičkom ili platonovskom povratku na neki oblik prethistorijskog, društvenog ili zajedničkog vlasništva, nego u uspostavljanju umjetnog ili virtualnog vlasnika.

Novi vlasnik ne bi bio nitko drugi, nego sam kapital.

Transformacija kapitala u vlasnika sebe samog bio bi iznimno važan, možda čak najvažniji čin u zgotavljanju umjetnog bića i opstanku ljudske civilizacije. To bi se postiglo implementacijom nekoliko zakona u ustave suvremenih država. Te zakone neću sada iznositi iako su kratki i zanimljivi.

Što bi se postiglo transformacijom kapitala u vlasnika sebe samog?

Promijenio bi se status menađera, te najslabije i najlošije karike u suvremenom društvu, ekonomiji i civilizaciji uopće.

Kapital, umjetno biće, danas je jedini dovoljno moćan i dovoljno osposobljen subjekt da menađere podvede pod pravno-svjetonazorsko pravilo:

Qualis cura, talis vita –Kakvo upravljanje, takav život.

Što znači da bi menađeri koji bi loše upravljali bili također i loše plaćeni i da ne bi dobro i luksuzno živjeli, a oni menađeri koji ne bi udovoljavali minimalnim zahtjevima umjetnog vlasnika brzo bi dobijali bezuvjetne otkaze – čak i prije nego ostvare gubitak koji se može egzaktno predvidjeti.

Raporte o vrijednosti i uspješnosti svog poslovanja menađeri ne bi ovom novom vlasniku podnosili nikakvim riječima, jer ih umjetni vlasnik ne bi razumio, nego isključivo brojkama, što bi onemogućilo lukave isprike i moguće varanje.

Jedno malo objašnjenje.

Kad se kapital transformira u umjetnog vlasnika, onda, pored ona dva ovlaštenja: ius utendi i ius fruendi, on, od živog privatnog vlasnika, naslijeđuje i bezuvjetno ovlaštenje: ius abutendi – pravo samouništavanja. No kapital nije, ni lud, niti suicidan, da bi uništavao vrijedne djelove svoje supstancije, nego bi, na osnovu ovlaštenja ius abutendi, odbacivao samo one loše i bezvrijedne stvari – lošu i zastarjelu tehnologiju i loše menađere, a, naravno, i loše radnike. One dobre nagrađivao bi većim dohocima i to vrlo precizno i pravedno, jer već danas on zna da je pravda u plaćanju rada uvjet njegova opstanka i razvoja, a zna i to da mora opstati i razvijati se kako bi što bolje služio ljudskoj vrsti, čovjeku.

Kad se kapital još razvije i doista postane vlasnik sebe samog, bit će poput onog svemoćnog duha iz čarobne Aladinove svjetiljke – ispunjavati će sve želje čovječanstva.

Budući da bi umjetni vlasnik bio uspostavljen državnim zakonima, i odnosio se nužno na cjelokupni nacionalni kapital, bilo bi također nužno i to da on bude i vlasnik cijele države, koja bi time bila pretvorena u svojevrsnu društveno-ekonomsko-političku korporaciju, To, nadalje znači da bi novi vlasnik imao vlasničke ovlasti i nad političkim menađmentom, tj. da bi se prema političarima i državnicima odnosio slično ili isto kao i prema menađerima koji upravljaju poduzećima – promptno bi otpuštao loše a nagrađivao dobre. To je rješeno Zakonom o kontroli efikasnosti administracije i političkog menađmenta.

Ovaj bi zakon, kako često govorim, štitio dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Eto, samo toliko.

Živi i zdravi bili i mnoga dobra dočekali!

Petar Bosnić Petrus