Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Vesna Rajnović: Maks Luburić je bio ustaški koljač a ne hrvatski domoljub

Banić i Koić u svojoj knjizi „dokazuju” i „istinu” da organizator i zapovjednik nekoliko koncentracijskih logora, ustaški koljač Vjekoslav Maks Luburić nije bio ustaški koljač. Karakteriziraju ga kao istinskog domoljuba čime obezvrjeđuju iskrenu i dobronamjernu ljubav prema domovini, onu koja se ne temelji na klanju „neprijatelja”. Negirajući sve povijesne istine, govore o „domoljubu, a ne koljaču” koji je, u svojstvu ustaškog upravitelja Sarajeva, osam dana prije svog kukavičkog bijega pred partizanima, 27. marta 1945. naredio vješanje 55 sarajevskih antifašista na Marijin Dvoru.

(Foto: Wikipedia) Vjekoslav “Maks” Luburić

U Jasenovcu je izvršen genocid, primarno nad Srbima, Romima i Židovima, a NDH je bila najtamnija mrlja naše povijesti, nikakav „izraz političkih težnji hrvatskog naroda”, kako je to u februaru 1990. ustanovio Franjo Tuđman.

Prošlog tjedna, u četvrtak 9. novembra 2023. u Zagrebu je promovirana još jedna besramna laž. Na sasvim prigodno odabranoj adresi, Trgu žrtava fašizma, Nikola Banić i Mladen Koić predstavili su svoj, najnoviji pokušaj revizije povijesne istine o zločinima NDH. Na čak 792 stranice knjige „Jasenovački popis, lažne žrtve” pokušali su „dokazati” da u ovom koncentracijskom logoru nije moglo biti ubijeno osamdeset hiljada ljudi, kako kaže službeni popis, već bitno manje. Pa, iako Banić i Koić nisu povjesničari, nedostatak stručnih znanja nije ih omeo u provođenju tzv. znanstvenog istraživanja niti pokolebao u iznošenju „istine”. Snagu im je dao domoljubni zanos sljubljen s osjećajem sudbinske dužnosti, valjalo je skinuti ljagu s hrvatskog naroda „nepravedno opterećenog krivnjom”. Knjiga je zapravo pokušaj da se obezvrijedi trud stručnjaka Javne ustanove Spomen područje Jasenovac. Pa iako ovo nije prvi takav pokušaj, svako krivotvorenje istine iznova nanosi nemjerljivu štetu svim časnim hrvatskim građanima i samoj povijesnoj znanosti.

JUSP Jasenovac s Memorijalnim muzejem osnovan je još 1968. godine radi prikupljanja, istraživanja, stručne obrade, čuvanja i prezentiranja muzejske građe o zločinima počinjenim u ustaškom logoru Jasenovac. Tijekom godina nije, naime, nedostajalo pokušaja kojekakvih falsifikatora da tendencioznim umanjivanjem ili povećavanjem stvarnog broja žrtava ostvare političku korist. Zato je, radi čuvanja dostojanstva žrtava i njihovih obitelji, iznimno važno utvrditi točan broj te na taj način spriječiti svaku buduću manipulaciju.

Dugogodišnjim trudom stručnjaka realiziran je „Poimeničan popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945.”, dokument koji sadrži imena i podatke svih 83.145 žrtava, od čega 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djeteta do četrnaest godina starosti. Što se tiče narodnosti, od ukupnog broja žrtava Srba je 47.627, Roma 16.173, Židova 13.116, zatim 4.255 Hrvata, 1.128 Bošnjaka, 266 Slovenaca, 114 Čeha, 106 Slovaka, 64 Ukrajinca, 44 Crnogorca, 27 Mađara, 19 Talijana, 18 Rusa, po deset Rusina i Nijemaca, devet Poljaka te po jedan Albanac, Austrijanac, Gruzijac i Rumunj. Za 155 ljudi narodnost nije poznata. „Svako ime jest osoba s identitetom žrtve koju otimamo zaboravu, kako se zločin koji je učinjen u 1.337 dana postojanja ustaškog logora Jasenovac više nikada i nigdje ne bi ponovio. Jasenovački stradalnici nisu samo brojevi. Oni su djeca, muškarci i žene sa svojim imenima i osobnim životnim pričama”, napisali su na svojoj službenoj stranici.

Pa iako ističu da ovaj broj nije konačan jer istraživanja i dalje traju, možemo smatrati da je približno jednak ili nešto manji od stvarnog broja žrtava. To potvrđuju i ugledni znanstvenici, povjesničari Tvrtko Jakovina i Ivo Goldstein napominjući da bi ukupan broj stradalih mogao sezati i do 90 ili 100 hiljada ljudi.

Ovako obimno i temeljito provedeno znanstveno istraživanje svakom bi racionalnom i dobronamjernom čovjeku trebalo poslužiti kao vjerodostojan orijentir o razmjerima užasnih ratnih zločina počinjenih od strane ustaškog režima. U tom je smislu vrijeme da srpska propaganda prestane poticati nacionalizam i mržnju iznošenjem „istine” o 700 hiljada ubijenih Srba u logoru Jasenovac na isti način kao što i hrvatski manipulatori moraju prestati umanjivati zločine i, poput novinara Milana Ivkošića, pisati o tome kako Jasenovac zapravo nije bio logor smrti, nego rekreacijski kamp u kojem su se logoraši zabavljali. U augustu 2018. Ivkošić tako u Večernjem listu piše: “U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti… u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici”. Na ovakvo, apsolutno nedopustivo vrijeđanje dostojanstva žrtve i inteligencije čitatelja Ivkošić se nadahnuo još jednim u nizu sramotnih falsifikata, knjigom “Radni logor Jasenovac”, koja je promociju imala i na državnoj televiziji odlukom tadašnje urednice, a sadašnje saborske zastupnice, Karoline Vidović Krišto.

Banić i Koić u svojoj knjizi „dokazuju” i „istinu” da organizator i zapovjednik nekoliko koncentracijskih logora, ustaški koljač Vjekoslav Maks Luburić nije bio ustaški koljač. Karakteriziraju ga kao istinskog domoljuba čime obezvrjeđuju iskrenu i dobronamjernu ljubav prema domovini, onu koja se ne temelji na klanju „neprijatelja”. Negirajući sve povijesne istine, govore o „domoljubu, a ne koljaču” koji je, u svojstvu ustaškog upravitelja Sarajeva, osam dana prije svog kukavičkog bijega pred partizanima, 27. marta 1945. naredio vješanje 55 sarajevskih antifašista na Marijin Dvoru. „Domoljub” je u Sarajevu boravio od 18. februara do 4. aprila 1945. i u samo 45 dana uspio pobiti nekoliko stotina ljudi. Dovoljno je spomenuti zloglasnu vilu Folkert, zvanu i vila Berković, zgradu u čijem su se podrumu odigrala najstrašnija zvjerstva. Noćima su se iz nje prolamali krici i vapaji koje nije uspijevala nadglasati ni glazba što su je krvnici puštali ne bi li prikrili zvukove svog zvjerstva. U kući su pronađeni alati za mučenje poput mesarskih kuka, bodeža, dugačkih čavala, dlijeta, kliješta i sličnog, a u vrtu zakopana unakažena tijela žrtava Luburićevog „domoljublja”. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina ustanovila je da su žrtve ubijene tupim predmetima ili klanjem i da ih je najmanje 783 zajedno sa žrtvama otkrivenim na Darivi i usmrćenim u Donjoj Gradini.

Ova knjiga, kao i svi slični raniji izrazi „domoljublja”, zaslužuje prezir racionalnih, dobronamjernih ljudi. Primjeren odgovor na njene laži može biti samo ustrajno ponavljanje istine. U Jasenovcu je izvršen genocid, primarno nad Srbima, Romima i Židovima, a NDH je bila najtamnija mrlja naše povijesti, nikakav „izraz političkih težnji hrvatskog naroda”, kako je to u februaru 1990. ustanovio Franjo Tuđman na Prvom općem saboru HDZ-a, prethodno istinito rekavši da je bila i „kvislinška tvorba i fašistički zločin”.

Put mira i oprosta nije put laži, izmotavanja, umanjivanja i banaliziranja vlastite krivnje, nego suočavanja s teškim zločinima počinjenima u naše ime da se oni više nikad ne bi ponovili. Knjige koje postoje zato da bi neistinom umanjile grižnju savjesti u tome ne pomažu, samo dodatno štete. Laganje o broju žrtava koncentracijskih logora i nazivanje monstruoznih ratnih zločinaca domoljubima nije ispravan put. On vodi u nove ratove.

(tacno.net/Vesna Rajnović)

Facebook
E-mail