Glina – prvi vjesnik konačnog oslobođenja zemlje
Vijest dostojna REVALORIZACIJE
objavljena 18. 01. 1964. g. u listu „Jedinstvo“ Sisak, broj 546.
PRAZNIK USTANIČKOG GRADA
Glina je jedan od rijetkih gradova koji su već početkom 1944. godine bili potpuno oslobođeni. To je i razumljivo jer se na Baniju ljeta 1943. vratila Sedma banijska udarna divizija čiji su dijelovi neprestano napadali ustašku posadu u Glini. Dijelovi Sedme i Osme kordunaške divizije vršili su žestok pritisak na neprijateljske formacije tokom čitave jeseni. Oslobođenje je Glinu zateklo u zimu 1944. godine – 11. siječnja. Od tada ovaj gradić postaje važno središte oslobođenog dijela Hrvatske — kulturno – prosvjetni i politički centar.
Do sada Glina još nijedanput nije slavila svoj dan –Dan oslobođenja. Time je u subotu održana proslava dobila još svečaniji karakter. Na okupu su se našli preživjeli borci sa ovoga područja, nosioci spomenica, borci onih brigada Sedme divizije koji su oslobodili grad, preživjeli odbornici ilegalnog i biranog narodnooslobodilačkog odbora Glina, članovi porodica poginulih revolucionara i boraca, politički, društveni i kulturni radnici i drugi.
U subotu, 11.siječnja, prije podne održana je svečana sjednica Mjesnog odbora i mjesnih društveno – političkih organizacija iz Gline. Tom prilikom govorili su prvoborci ovog kraja Ranko Mitić, Stevo Bakšić, Stevo Klobučar, Ante Šešerin i Dragan Štefančić. Oni su evocirali svoja sjećanja na dane oslobođenja Gline i rad u narodnooslobodilačkim odborima. Na sjednici su podijeljene spomen – diplome odbornicima ilegalnog i biranog narodnooslobodilačkog odbora — Anti Šešerinu, Frani Pauliću, Slavku Kihaliću, Adamu Marakoviću, Slavku Mrganu, Živku Tomiću i Miroslavu Štimcu – članovima ilegalnog NOO-a. Luki Bačaku, Franji Koželju, Mati Kačkovu, Nadi Brkić, Joli Bogunović, Stevi Ličini, Jovanki Nikolozo, Franciki Košutić, Mariji Mirković, Branku Bačaku, Nikoli Kauru, Baldi Brbura i Jandri Školneković — članovima biranog NOO-a u veljači 1944. godine.
Na sjednici je donesen zaključak da se ime sadašnjoj Radničkoj ulici promjeni i da ona od sada bude Ulica 11. siječnja 1944. Također je zaključeno da se 11. siječnja proglasi Danom Gline, a da se 13. svibnja proglasi Danom komemoracije žrtava fašističkog terora.
Delegacija izabrana na svečanoj sjednici položila je vijence na grobnicu poginulih odbornika i kosturnicu žrtava fašističkog terora.
Predsjednica Općinske skupštine Glina Draginja Metikoš priredila je iza toga prijem za sve učesnike svečane sjednice.
Istog dana uveče održana je svečana akademija na kojoj je govorio Milan Despot, prvoborac ovog kraja. U drugom dijelu programa nastupio je poznati zagrebački glumac Mladen Šerment koji je izveo za građane Gline „Balade Petrice Kerempuha“ Miroslava Krleže.
Dani prije i poslije ove svečanosti korišćeni su za razgovore prvoboraca i oslobodioca Gline sa učenicima glinskih škola.
Na Dan svih svetih na katoličkom groblju sam posjetio spomenik poginulim članovima NOO grada Gline. Vidim ovaj put nove, svježe uređene gredice i zasađene maćuhice. Naklonom pozdravljam profesora, predsjednika ovog Odbora Luku Bačaka i čitam imena ostalih poginulih, polako ih prozivajući na počinku.
Vidi se da vrijeme i potres nisu poštedili ni ovaj spomenik, možda je uskoro na redu za intervenciju.(?)
Oslobođenje Gline, nakon više pokušaja, uspjelo je zajedničkom akcijom brigada Sedme banijske i Osme kordunaške divizije 11. siječnja 1944. g. i ostalo je trajno, bez obzira na prisustvo jakih neprijateljskih snaga u Petrinji, Sisku i Velikoj Gorici, koje su pokušale snažnim udarom ponovno ju zauzeti, ali nisu uspjele. Učinjene su nove štete i pale nove žrtve. Zarobljeno je i odvedeno više ljudi iz okolnih hrvatskih sela zbog podrške slobodnoj Glini. Neprijateljska propaganda tvrdila je da je Glina prerano „zakukurikala“ i da će ponovno biti „slobodna“ (čitaj okupirana). Na svečanosti oslobođenja grada odgovorio je toj propagandi Franjo Paulić izjavom: „Ljepše je živjeti jedan dan s partizanima u slobodi, nego sto godina u fašističkom ropstvu.“ (Banijske vijesti broj 7 od 18. 01. 1944. g.)
Glina je tako ostala među prvim, konačno i trajno, slobodnim gradovima i započela svoju obnovu i izgradnju, novi život.
Poznata je i njena značajna uloga u tom vremenu kao centra oslobođenih dijelova Hrvatske, o čemu je detaljno pisao dr. sc. Igor Mrkalj iz Gline i drugi povjesničari. Sudionici tih povijesnih susreta odlučivali su ovdje o predstojećim koracima Narodne Republike u slobodi. (Odluke Zasjedanja antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske /ZAVNOH-a/, Kongresa kulturnih radnika, liječnika, pravnika, prosvjetara, Veterinarski zavod u Buzeti već proizvodi serume, odvija se masovno opismenjavanje, djeluje kazalište, pjevačka društva, održavaju se sportska takmičenja, likovne izložbe, otvorene su dvije gimnazije /Glina i Rujevac/, izlazi dvjesta tisuća primjeraka novina na oslobođenom teritoriju. Izdaju se udžbenici, knjige itd.)
Prvi legalni Narodnooslobodilački odbor Gline izabran je na izborima već u veljači 1944. godine, mjesec dana nakon oslobođenja, s 450 glasova građana, a polovinom lipnja njegovi članovi ginu u bombardiranju sela Vranovina pored Topuskog prilikom povlačenja pred spomenutim pokušajem ponovne okupacije grada. U njemu je bilo i članova ranijeg ilegalnog odbora, koji je uspješno djelovao u okupiranom gradu zahvaljujući građanima koji su ga pomagali.
Ilegalci su prkosili okupatoru i poručivali da je nepoželjan, pripremali brojne borce za odlazak u partizanske jedinice, otpremali lijekove i sanitetski materijal za bolnice u zemunicama na slobodnom teritoriju, potrebne namirnice, prikupljeno oružje i druge materijale. Zahvaljujući hrabrosti dr. Albina Blašića i njegove neustrašive ekipe u bolnici su liječeni ranjeni partizani i ljudi sa slobodnog teritorija. Širili su gradom vijesti o stanju i pobjedama na vojnom frontu i stalno jačali podršku građana, bez obzira na opasnosti i rizik u okupiranom gradu. Kontakt s organizacijama izvan grada održavan je izlaskom na značajnije dogovore. Nakon hapšenja i pogubljenja Miladina Šurbata i zarobljavanja Veljka Drakulića, vodećih komunista, Milan Despot održava vezu i odlazi van grada na sjednice Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Branko Bačak i Stevo Bakšić prisustvovali su Prvoj kotarskoj konferenciji u Trnovcu 17. svibnja 1942. godine i nastavili djelovanje u Glini. Veza okolice i grada je kontinuirana.
Na brojne načine ilegalci su pokazali okupatoru da nije potpuni gospodar grada, a borcima u šumama da i grad drži odlučno svoj dio fronta otpora. Mnogi su, bez obzira na rizik, pomagali stanovništvu u selima i partizanima. Mišo Despot je zadužen od ustaške vlasti da u selima prati vršilicu i prikuplja žito, da uzima “ušur“ i dovozi ga u grad. U selu Bijele Vode predao je sve sakupljeno žito selu, a oni partizanima. Priključio se partizanima i poginuo u borbama na Neretvi.
Organizacije Antifašističkog fronta žena (AFŽ) u selima na sve su načine pomagale Narodnooslobodilački pokret i podmirivale potrebe vojnih jedinica. Rad žena u gradu bio je mnogo teži, ali od prvih dana ustanka iz Gline su prema potrebama terena i preko veza sa ženama iz sela ravnopravno podržavale partizansku borbu. Isticale su se Nada Despot, Stanka Despot (odvedena u logor), Draga Kuhar-Samardžija, Milena Bačak-Vanić, Sofija Demerac-Jovanović (babica), Marija Despot, Marija Jurjević (Ruskinja), Vera Šubarić, Nada Vučak, Božena i Marijana Vela, Milka Klobučar, Bogumila Vukmirović i druge. Draga Kuhar-Samardžija organizirala je s omladinom oslobođenje Steve Klobučara i njegovih drugova iz glinskog zatvora. Sava Bajić iz Majskih Poljana ulazi u grad i uspostavlja kontakt Milana Despota i domobranskih vojnika (koncem 1941. g.) na željezničkoj stanici iz kojeg je dobiveno oružje i municija, a kasnije (1944.) preko tih veza u vrijeme napada na Glinu postiže se predaja partizanima grupe od 25 domobrana. Utjecajem i aktivnošću žena iz Gline u aktivnu borbu uključile su se i žene iz hrvatskih sela. U izvještaju o radu žena 1941. – 1945. g. (u knjizi Glina, izd. 1988.g.) istaknute su: Jana Borić, Bara Marijanović, Kata Strgar, Jaga Strgar, Jaga Jambrešić, Kata Kaurić i druge u brojnim akcijama podrške i suradnje s partizanskom četom “Matija Gubec“, prisutnom akcijama na tom terenu. Značajna je i kasnija podrška žena iz Gline u obnovi popaljenih sela u okolici i osiguravanju liječenja, odjeće i drugih potreba. Mladi Glinjani su razvili raznovrsnu aktivnost radi pomoći borbi izvan grada. Djeluju organizirano u gimnaziji i društvima u gradu koja su okupljala mlade. Povezani su s organizacijama mladih u selima i partizanskim jedinicama u koje se postupno uključuju. Milan Despot u svojim sjećanjima iz 1941. godine navodi aktivne omladince u Glini: Branka Bačaka, Stjepana Stevića Bakšića, Nikolu Žinića, Vladu Velna, Nikolu Klobučara. Dio mladih aktivista iz Gline nakon proglašenja „NDH“ („Nezavisne države Hrvatske“) povukao se u svoja sela i tamo djelovao u osnivanju Saveza mlade generacije (Mira Vinčić, Dragotina; Dragan Baltić, Selište; Milan Ćosić, Hajtić; Milan Rudić, Nebojan i drugi).
Obnavljajući grad, a još više okolicu koja je bila teško stradala, u miru se potisnulo u stranu sjećanje i obilježavanje rezultata otpora i doprinosa ilegalaca. Malo se i znalo o njima, posebno među mladima. U sjeni brojnih proslava oslobođenja i pobjeda u ustaničkim selima, Glina se bavila globalnim zbivanjima i ne nalazi vremena da svečano valorizira svoj doprinos miru i oslobođenju.
Početkom 1964. g. i dvadesete godišnjice oslobođenja, bilježe se novi brojni uspjesi grada i konačno se evociranjem i svečanim priznanjima osvjetljavaju likovi i uspjesi ilegalaca. Na svečanoj sjednici u javnost izlaze brojni ilegalni i hrabri građani koji su u slobodi nastavili svoje ranije poslove, a dio ih je bio u mirovini, ali i dalje društveno aktivan.
Svečanu proslavu i doprinos oslobođenju grada obogatila je nova Pamučna predionica, afirmirani Medicinski centar u koji je prerasla bolnica, brojne komunalne akcije izgradnje vodovoda i kanalizacije, stambena izgradnja, izgradnja spomen doma žrtvama fašizma,ubrzana elektrifikacija koja mijenja sela i pomaže nove proizvodnje u njima, nove škole, narodno sveučilište.
Neki ilegalci i partizani su i dalje među najaktivnijima: Milan Despot uspješno vodi privredni odjel grada Zagreba, Ante Šešerin je sa svojim učenicima na poslu elektrifikacije sela, ljeti, zimi bez radnog vremena, a malo užitka mu pruža modernizirana kino dvorana koju godinama održava i uključuje juniore, Dragan Štefančić unapređuje prosvjetu i direktor je nove srednje ekonomske škole. Dr Albin Blašić kao umirovljenik još je duhom u Medicinskom centru i podržava uspješne nasljednike dr. A. Krkača, dr. P. Tomića i druge. Franjo Koželj, umirovljeni direktor „Komunalca“ redovno prati komunalni uspon grada ubrzan izgradnjom predionice. Slavko Mrgan, ratni povjerenik za privredu u Okružnom odboru Banije, ne iznenađuje se novom privredom o kojoj se maštalo. Kačkov i Maraković još su aktivni u svojim obrtima. Neumorni ilegalci ne miruju i mnoge smo susretali u raznim akcijama.
Bili su to obični, ali veliki LJUDI među nama. Jesmo li im dovoljno zahvalni?
Podsjetili su me da je Ellio Vitorini, talijanski pisac, humanist, antifašist, istraživač društvenih odnosa, akademik, o tom vremenu i odnosima na frontu Italije i svjedočio knjigom: „Ljudi i neljudi.“ Naslovom knjige ocrtao je karaktere prema odgovoru na brojne i teške izazove antifašističkog rata.
…………
Na početku smo 2025. godine, pred obilježavanjem osamdesete godišnjice oslobođenja cijele zemlje, života u istinskoj pravoj slobodi i njenim bogatim rezultatima postignutim u obnovi, izgradnji i modernizaciji, europeizaciji, prije svega na naporima da se humaniziraju odnosi u društvu.
Učinci OSLOBOĐENJA GLINE, kao i općeg OSLOBOĐENJA zemlje i svijeta 1945. godine, izraženi su u globalnom napretku i visokim rezultatima razvoja, ali ne smiju nas zavarati da stalno ne jačamo antifašizam i da ne pratimo opasnost od agresivnog neo- i naci-fašizma u novim varijantama. Na primjeru Gline, koja je krajem 80-ih bila privredno uz bok razvijenih dijelova Hrvatske i Jugoslavije, po nekim pokazateljima i u vrhu, oslabljene antifašističke i socijalno -demokratske snage nisu mogle u promjenama 90-ih spriječiti poništavanje svega postignutog na materijalnom području i ukupnim odnosima od oslobođenja.
Nesporno je da se rezultati ostvareni u slobodi mogu dalje razvijati samo ukorak s razvojem demokracije i uz vitalan antifašizam.
Gojko Šteković
