Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

SVJEDOKINJA SPLITSKE POVIJESTI Baka Vjera ima 99 godina i nevjerojatno je vitalna. Pričala nam je o drami Hajduka u Drugom svjetskom ratu, staroj Pjaci…

Razgovarali smo s Vjerom Andrijić, rođenom Ivanišević, koja je i u poznim godinama vedra i vesela, a stvari iz djetinjstva i mladosti se sjeća kao da su bile jučer

(Foto: Igor Jakšić) Vjera Andrijić

Da negdje po gradu sretnete Vjeru Andrijić, rođenu Ivanišević, nikad ne bi rekli da ima 99 godina i da će uskoro proslaviti okrugli stoti rođendan. Ako bi morali ocijeniti njezine godine, sigurno bi rekli da ima barem 20 manje.
Rođena je u ožujku 1924. godine, a potomak je starih splitskih obitelji. Majka joj je bila Krstulović Opara, otac Ivanišević. Rođena je, i dio djetinjstva je provela, u Radunici, a zatim se obitelj koja je brojčano jačala preselila na Zentu.

“Živila sam u velikoj obitelji, to je bila težačka obitelj. u Radunici sam rođena i tu sam učinila djetinjstvo. Nakon nekih godina mi smo prešli na Zentu. Bile smo nas tri sestre, a u kući nas je bilo 11 dok se strici nisu oženili.
Živili smo u lipoj konzervativnoj, težačkoj obitelji. Nije bilo ko šta je danas. Mora si se podvrgavat starima, uvik se poštivalo najstarijega, a djeca su bila pozadi. Slušalo se obavezno, prohtjeva nije bilo, živilo se od onoga šta je davala zemlja.

Nono je radio na zemlji, moj tata je kasnije bio nastavnik u obrtnoj školi, a strici su išli radit. Ali sve je to bilo malo. Intrada, kako mi Splićani kažemo, je bila sve. Od intrade do intrade, kad se učinilo – imalo se za cilu godinu. Nije bilo prohtjeva, ali živili smo jako lipo”, kaže nam Vjera na početku razgovora.

Split je bio mali

Našli smo se u ugostiteljskom objektu na dnu Dubrovačke, nedaleko križanja sa Poljičkom. Došla je u pratnji unuka Nikše Jaića, nekadašnjeg vaterpolista POŠK-a. Pamćenje je dobro služi, a vedar duh ne napušta ni u poznim godinama. I njezini preci doživjeli su lipe godine. Otac joj je umro ’85., majka ’93. godine.

“Moji nono i none su umrli u 90-ima. Potječem iz toga korijena. Imala sam sestru koja je umrla u 96. godini – Sonja Ivanišević Pedretti, imali su veliki hotel u Bologni. Mlađa sestra Mirica Tomić ima 96 godina. Ja sam još uvijek dobro, ali me noge slabije služe”, kaže nam i nastavlja priču o Splitu kakvog mi ne poznajemo.

“Split je bio mali. Ovo šta mladost danas ima mi nismo imali. Jedina fešta nam je bio sv. Duje. Znali smo da ćemo ić na Rivu, znala sam da će mi otac kupit balun ili bebu, ili sladoled. Velikih prohtjeva nije bilo. To su bile fešte, a Split je onda bio pun mladosti i veselja, samo što je moju mladost prekinuo Drugi svjetski rat. Jedan dio moje mladosti, do 18. godine, je bio u Splitu, a drugi dio je prohujao s ratom”, kaže nam Vjera koja se tako mlada odlučila pridružiti antifašističkom pokretu.

Iako se živjelo skromno, bilo im je lijepo, kaže nam Vjera. Nije to život kakav mi danas vodimo. Djeca su se igrala po dvorištima, a kuće i konobe nisu se zaključavale.

“U Radunici di smo stali, mome nonu je to bio život. Živili smo u zajednici. Tu mu je bila crkva, prijatelji, mi djeca smo se tu naučili. Bilo je puno djece, mi smo se igrali i veselili, a kad je pitanje hrane – šta se imalo, to se pojelo. Kruh se jeo od subote do subote. Ako se i učinio kruh, dok nismo pojeli stari, nismo smili jest novi. Voća smo imali u vinogradu, ali nije bilo kao danas – ajme obrisat ću ruke, treba mi maramica. Našli bi u vinogradu, malo obrisali i to se tako jelo. Živili smo od onoga šta je polje davalo, najviše od vina. Riba je bila obavezna, najviše je bilo bakalara u Splitu. Učinija bi se bakalar, ali moja none kad je skuvala bakalar, ona bi stavila više krumpira nego bakalara da zadovolji svih”, kroz smijeh će Vjera pa nastavlja:

Pjaca je bila život

Sjeća se Vjera kao da je jučer bilo trenutka kad je u kuću stigla voda. Danas je to teško zamislit, no bila su to sasvim druga vremena.

„Imali smo igru, imala sam sve prijateljice tamo. Imali smo dvor ispred kuće. Nije još bilo vode onda u kući. Sjećam se ko dijete da smo sa gradskog vodovoda uveli vodu u kuću. To je bilo veselje – da si se moga umit u kući. Takva su bila vrimena, živili smo skromno. Nije tako bilo samo u nas nego u čitavom Splitu, ali je zadovoljstvo bilo veliko.

“Bakalar je bio obaveza, najviše za blagdane. Činili su se i njoki i druga spiza, ali se ništa nije ekstra kupovalo. Šta je davala zemlja, to se jelo. Moji su se strici počeli ženit, a ja sam sa svojim sestrama dočekala lipe godine u Radunici. Bili smo zajednica i dobro smo živili. Nakon izvjesnog vremena, moj otac je reka nonu da moramo izać iz Radunice, a to nam je bilo najteže.“

Imali smo velike fjere. Di sam ja stala bila je crkva sv. Petra. Žene bi došle u narodnu nošnju. Imali smo velike slamnate kofe koje bi žene napunile pune kolača i ponudili bi te bićerinom prošeka ili rožolja. Ispred crkve bi bili cure i momci, žene u narodnim nošnjama, to je bilo oduševljenje. Ja sam imala možda 10 godina i išla to gledat. To je bila zabava. Kad je bio sv. Križ onda su Lučani išli u Varoš. Mi bi išli s materom ili nonom.

Split je bio duša. Đardin je onda bio pošumljen, bio je šetalište. Imali smo svaku nedilju limenu glazbu. Momci i cure su šetali oko podne, a poslije je to prešlo na Pjacu. A Pjaca je bila život. Tu su bili školari, studenti, Pjaca je bila puna. To je pjesma, klapa, gitara…

Po danu je bilo šetalište na Rivu. Za poć na Rivu od nedilje, mora si birat kad. Morale smo poć u crkvu, ali oko podne smo morale bit na obidu. U 11sati počinje misa u sv. Petra koja traje pola sata i mi se odlučimo poć šetat Rivom umisto poć na misu, a u podne smo morali bit kući. Ali znam ja šta će oni pitat – šta je bilo evanđelje. Onda bi prije nego smo išli ća sa Rive pitali ove starije cure koje se ne vraćaju u podne doma šta je bilo evanđelje jer bi nas na vratima od kuće to pitali. Tako je bilo u moje vrime“, priča nam Vjera kroz smijeh.

A kad je završila školu, išlo se na ples.

„Već sam bila svršila školu, bila sam curica. Morala sam popodne poć na ples. Bilo je ko šta je u Malome mistu imala Violeta. To je onda drža jedan Splićanin, Ljuti su ga zvali. Tamo smo hodili svako poslijepodne, ali u 8 obavezno doma. Bilo je tako, morali smo slušat. U 8 si mora bit doma”, kaže nam dalje.
Kao što je već rekla, njezinu mladost prekinuo je rat.

Hajduk na Visu

„Kad sam imala 18 godina, opredijelila sam se za pokret. Sa mnom je u školi bila Milka Planinc, ona je bila pokretač. S njom sam se kasnije našla na Visu – nakon šta sam provela 4 godine u partizanima, našle smo se na Visu.

Padom Italije mi smo sa našom jedinicom išli na Vis. Na Visu se Hajduk formirao, imao je svoj kompletni sastav. Dobili su smještaj, svi Hajdukovi igrači koji su bili vanka su dobili poziv da dođu“, sjeća se Vjera.

Za one koji ne znaju, dolaskom talijanske vojske i okupacijom Splita u travnju 1941. godine zamrla je sva športska aktivnost u gradu. Odigrano je samo nekoliko prijateljskih nogometnih utakmica lokalnih klubova u razdoblju od 9. svibnja do 12. srpnja. Premda su se splitskim klubovima, od strane talijanske uprave, nudili povoljni i primamljivi uvjeti za nastupe u talijanskim prvenstvima, oni su to odbili. 19. srpnja 1941. godine guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini naredio je da se svi splitski klubovi, koji nisu odjeli Fašističke stranke, proglase nezakonitima i rasformiraju. Svi splitski klubovi tada su prestali s radom. Kada i nakon više od godinu dana nisu uspjeli pokrenuti rad športskih organizacija i klubova, talijanska uprava grada je objavila u dnevnim novinama Il popolo di Spalato od 31. svibnja 1941. godine osnivanje pet talijanskih klubova: Societa Nuoto Juventus Spalato (umjesto Jadran), Societa Calcio Spalato (umjesto Hajduka), Societa Conottieri Dalmazia Spalato (umjesto Gusara), Societa Tennis Firule Spalato (umjesto Jugoslavenskog tenis kluba Split) i Circolo della Vela Adria (umjesto Labuda).

Organiziranje ovih klubova ostalo je uglavnom na papiru, bez javnih nastupa. Nakon kapitulacije Italije i prestanka njene okupacije od 8. rujna 1943. godine u Splitu su osamnaest dana boravili partizani. Morali su napustiti grad pred brojčano jačom i bolje naoružanom njemačkom vojskom. Tada je uspostavljena vlast Nezavisne Države Hrvatske koja je trajala od 26. rujna 1943. do 26. listopada 1944. godine. U tom periodu u Splitu su odigrane samo dvije nogometne utakmice i to 21. svibnja 1944. godine kada je Hrvatska mornarica izgubila od Njemačke postrojbe rezultatom 3 : 2 i 23. srpnja 1944.godine kada je Sinjsko podhvatno zapovjedništvo pobijedilo Mornaričku posadu Splita rezultatom 2 : 0. U Zagrebu je također pokrenuta inicijativa krajem 1943. i početkom 1944. godine da se pomogne obnovi Hajduka, ali nije bilo uspjeha. S druge strane, partizanima je to pošlo za rukom u nepunih mjesec dana.

Od inicijativnog sastanka 9. travnja 1944. godine u Vrdovu kraj Sinja, za svega 28 dana dr. Šime Poduje je okupio 14 igrača i uz pomoć pristalica i simpatizera partizanskog pokreta prebacio ih iz Splita na slobodni teritorij otoka Visa. Osnivačka Skupština HŠK Hajduk održana je 7. svibnja 1944. godine u dvorani Narodnog doma u Visu. Osim predstavnika partizanske vojske ovom svečanom činu bili su nazočni i predstavnici savezničkih vojnih misija. Nakon osnivanja HŠK Hajduk je odigrao na Visu tri utakmice i 3. lipnja brodom Bakar otplovio prema talijanskom gradu Bariju. Po dolasku u Italiju najprije su bili smješteni u bazu Monopoli, a nešto kasnije u partizanski vojnički logor Gravina u južnoj Italiji. Tu su se odvijali treninzi igrača HŠK Hajduk NOVJ (Narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije), kako se tada zvao. Uspostavljeni su kontakti sa saveznicima i počele su se odigravati nogometne utakmice. Za to vrijeme odigrano je 26 utakmica sa pripadnicima savezničkih nogometnih momčadi.

Igrali su igrači Hajduka utakmice s Englezima, prisjeća se Vjera, a sa sobom iz Splita su donijeli svu potrebnu opremu – dresove, kopačke, balune. Imali su i svoje masere, a kada su trebali krenuti u Bari, sa sobom su poveli Vjerinu kolegicu iz saniteta.

„Padom Italije, došli smo u oslobođeni Split. Ali to je bilo samo deset dana jer je Split opet spao u ruke neprijatelja. Mi smo onda išli na Vis.

Na Klisu, kad smo došli na oslobođeni Split, tu su već bili članovi Hajduka. Već sam tu vidila Jozu Matošića, njegovog brata Marka, zatim brata Franu. Vidila sam Dukija Bjelanovića, bio je tamo i Božo SoldoKokeza. Svi oni bili su članovi pokreta. Mi smo s njima došli na Vis i tu su se priključili ostali Hajdukovi igrači koji su pozivani izvanka da dođu, da bude Hajduk u potpunom sastavu. Na Visu se Hajduk ponovno formirao, dobili su kompletni sastav, dobili su smještaj i sve šta je potrebno. Utakmice su se održavale sa Englezima. Bio je i partizanski sastav, tu su Hajdukovi igrači vježbali. Mi smo kasnije išli sa Visa, a Hajduk je išao u Bari“, kazuje nam Vjera Andrijić.

Poveznica na YouTube video: https://www.youtube.com/watch?v=d9jLNmu_eZk

“On je pjeva samo tako”

Kaže nam da su se družili s igračima Hajduka. „Imali su u klubu jednog jako duhovitog, a kako je meni bilo do smijeha, ja sam hodila kod njih. Išli smo kod njih i jer su se dobro hranili. Na Visu smo svi bili jedno. Mi smo kasnije išli dalje put Istre, a tamo je uslijedilo oslobođenje.

Poslije sam se, hvala Bogu, udala za ljubav moga života, partizana. On je Korčulanin i dobili smo dvoje djece“, kaže nam Vjera s ogromnim osmijehom na licu dok se prisjeća supruga koji je ovaj svijet napustio ’98. godine. Iz njihove ljubavi rodilo se dvoje djece, troje unučadi i petero praunučadi. Iako u poznim godinama, Vjera danas čuva svoju praunučad, kao što je čuvala i odgajala i troje unučadi.

„To mi je blago. Sto puta rečem, malo sam prešla godine, ne znam di su mi proletile. Od unučadi ne zna se koji je bolji. Iman unuku u Ameriku, zove me svaki čas, kaže da želi doći na moj stoti rođendan. Najmlađi praunuku ima pet godina, a najstarija praunuka već 22 godine. Mislim se di su mi godine prošle. Valjda sam u partizanima očvrsnila. I roditelji moje mame su ljudi koji su doživili 90 godina. Sretna sam da sve mogu sama. Nitko mi ne treba, samo na nogama nisam brza. Šijem bez očala, uvik sam šila, radila… Otvrdneš, vidila sam takve rane koje mnogi nisu mogli zamisli, morala sam to radit. Ljubav moga života upoznala sam na Visu. Kad je bilo više odmora, plesali smo, pjevali, zabavljali se. On mi je upa u oko. Pjevalo se, a on je pjeva samo tako.
Izašla sam živa i zdrava, od Crne Gore, Sutjeske, Zelengore, Bosne, Like… Nije bilo lako, ali takvog morala u toj našoj vojsci je bilo – goloruki smo bili, nismo imali ništa, ali i ranjeni su išli nazad u borbu“, kaže nam Vjera. Iako je prošla cijeli taj put s vojnicima, u Partiji nikada nije bila.

Danas je na životu drže njezina djeca, unučad i praunučad. Prođe tu i tamo Radunicom, no mnogo se toga promijenilo. Cijeli život su ona i obitelj proveli na relaciji Radunica – Zenta.

„Kad su se preselili na Zentu, tamo je bilo polje. Cili život je Radunica – Zenta – Firule. Svi smo vezani za to, i ja sam u POŠK-a“, kaže nam Nikša.

„Kad smo došli, bila je divljina. Tamo su bili su zemljoradnici, oni su u moru kupali konje, a mi smo se kupali s njima“, priča Vjera.

Prisjetila se svih obitelji koje su u ono doba živjele u Radunici.

„Bili smo Ivaniševići, Duplančići, Dorići, Dumanići, Kuzmići, Kuzmanići, Trumbići. Sve su to bili težaci, prava splitska imena. Poslije nas Radunica više nije to, prođem ja, ali to je nešto drugo“, kaže nam za kraj Vjera Andrijić.

(dalmacijadanas.hr/Tonka Ćurin)

Poveznica na članak: https://www.dalmacijadanas.hr/svjedokinja-splitske-povijesti-baka-vjera-ima-99-godina-i-nevjerojatno-je-vitalna-pricala-nam-je-o-drami-hajduka-u-drugom-svjetskom-ratu-staroj-pjaci/

Facebook
E-mail