Još je opasnije što se u javnom prostoru sve češće izjednačavaju partizanski zločini s genocidom u Jasenovcu i ostalim zločinima koje je počinila Nezavisna Država Hrvatska. Takva relativizacija nije samo historijski neutemeljena – ona je moralno pogubna. Partizani su bili dio globalnog antifašističkog pokreta koji je oslobodio Europu. Ustaše su bili kolaboracionisti nacističkog režima. Izjednačiti ta dva narativa je blasfemija.

U kolektivnoj memoriji svakog naroda postoje trenuci koji nadilaze povijesne činjenice i postaju moralni temelji identiteta. Za Hrvatsku, jedan od tih trenutaka je Bitka na Sutjesci – krvava epopeja Narodnooslobodilačke borbe (NOB), u kojoj su tisuće mladih Hrvata, uglavnom iz Dalmacije, položile svoje živote za ideale slobode, antifašizma i bratstva. Danas, malo više od osam desetljeća kasnije, njihova žrtva ne samo da je zaboravljena već se i sustavno potiskuje iz javnog diskursa, čime se izdaju temelji na kojima počiva suvremena hrvatska država.

SUTJESKA – SIMBOL OTPORA I ŽRTVE

Bitka na Sutjesci, vođena u junu 1943. godine, bila je jedna od najtežih i najkrvavijih operacija Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije. U njoj je poginulo više od 7.500 partizana, od kojih su gotovo polovica – oko 3.700 – bili mladi Hrvati, mahom iz dalmatinskih brigada. Nije bilo mjesta u Dalmaciji koje nije dalo svoje sinove i kćeri za tu borbu. Njihova žrtva nije bila uzaludna: upravo nakon Sutjeske, Saveznici su odlučili priznati partizanski pokret kao legitimnu vojnu silu protiv nacizma. Sutjeska je bila više od bitke – bila je zavjet krvi, zavjet slobode.

TEMELJI MODERNE HRVATSKE

Suvremena Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO-a, često se predstavlja kao moderna, demokratska i europski orijentirana država. No zaboravlja se da su upravo antifašistički temelji, utkani kroz  borbu partizana, omogućili stvaranje poslijeratne Jugoslavije, iz koje je Hrvatska kasnije proizašla. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine eksplicitno priznaje antifašizam kao jednu od svojih temeljnih vrijednosti. Ignorirati Sutjesku znači ignorirati vlastiti ustavni identitet.

ZABORAV KAO STRATEGIJA

Na 80. obljetnicu Bitke na Sutjesci, na Tjentištu okupila se tek šačica predstavnika opozicije i jedan preživjeli partizan – nijemi svjedok epohe koju današnja Hrvatska gura u zaborav. Nije bilo državnog vrha, nije bilo kamera, nije bilo mladih. A moglo je, i moralo je biti drugačije. Kako bi samo gordo odjeknulo da su kojim slučajem iz Dalmacije došle klape – pa onako združeno kako to samo oni umiju – s ponosom i pijetetom, zakantali „Dalmacijo povišću pritrujena“.Da se pisma natopljena tugom i ponosom vine iznad bijelih stećaka i zaboravljenih rovova, da zagrmi veličanstveno dolinom Zelengore i kanjonom Sutjeske. Da se glasovi potomaka spoje sa sjenama predaka, i da se tom pjesmom vrati dostojanstvo onima koji su dali sve. Jer čemu njihova ogromna žrtva ako su brutalno prepušteni zaboravu?

Umjesto toga, stotine tisuća mladih Hrvata u crnim majicama okupilo se na zagrebačkom Hipodromu kako bi slavili Marka Perkovića Thompsona – pjevača čiji opus često koketira sa ustaškom ikonografijom, a sve u ime novokomponiranog domoljublja. Taj kontrast nije slučajan. On je simptom duboke krize povijesne svijesti i institucionalne šutnje.

IZJEDNAČAVANJE ŽRTVE I ZLOČINA

Još je opasnije što se u javnom prostoru sve češće izjednačavaju partizanski zločini s genocidom u Jasenovcu i ostalim zločinima koje je počinila Nezavisna Država Hrvatska. Takva relativizacija nije samo historijski neutemeljena – ona je moralno pogubna. Partizani su bili dio globalnog antifašističkog pokreta koji je oslobodio Europu. Ustaše su bili kolaboracionisti nacističkog režima. Izjednačiti ta dva narativa je blasfemija. To znači izdati istinu, pravdu i žrtvu tisuća mladih Hrvata koji su pali na Sutjesci.

KUDA I KAKO DALJE?

Ako Hrvatska želi biti ISTINSKI moderna europska država, ona se mora vratiti svojim korijenima. To ne znači glorificirati prošlost, već je pošteno sagledati. Mora se obnoviti kultura sjećanja u kojoj će Sutjeska zauzeti mjesto koje joj pripada – ne kao relikt prošlog režima, već kao simbol borbe za slobodu i ljudsko dostojanstvo. Mladi Dalmatinci koji su pali na Sutjesci nisu ginuli za ideologiju, već za ideale.

Zaboraviti ih znači izgubiti kompas. A narod bez kompasa – bez sjećanja, bez poštovanja prema vlastitim temeljima – osuđen je da luta, da se klanja lažnim prorocima i zaboravi ko je i zašto je preživio.

(Miodrag Kandić/Tačno.net)

Poveznica na članak: https://tacno.net/sutjeska-zaboravljena-krv-dalmatinaca-i-izdaja-temelja-suvremene-hrvatske/