Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Spomenik fašizmu

Nacistički poklič, uklesan u kamenu, napokon je postao nesporni element gradskoga spomeničkog dekora. Sretno se srodio s okolišem. Priča o splitskom ustaškom monumentu perfektno ilustrira karakter i dinamiku odnosa između hrvatskog fašizma i njegovih lažnih protivnika

(Foto: portalnovosti.com)

Upornost se isplati.

Upornost vodi do konačne pobjede.

Upornost, reklo bi se, zasluženo počinje velikim U.

Prilikom nedavnog okupljanja splitskih neoustaša pod neformalnom komandom Marka Skeje, upriličenog 10. travnja kod spomenika 9. bojni HOS-a, sve je bilo kao obično: i crne uniforme, i izbrijani potiljci, i grbom ukrašene beretke, i salutiranja uzdignutim desnicama, i razvijene trobojnice, i uspaljeni govori, i teleći pogledi, i mrki brk zapovjednog klauna… a samo se jedan detalj ispostavio kao novost, makar je ostao nezamijećen. Čak je i ovome potpisniku zamalo promaknuo dok je bezvoljno promatrao kolekciju novinskih fotografija: na spomeniku jedinici nazvanoj po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu uklesan je fašistički pozdrav “Za dom spremni”, koji ranije nije bio tu.

Ugođaj je sada kompletiran, i to na širem planu. Predsjednik vladajuće partije agilno prodaje antifašističke magle, trabunja o strožem prekršajnom kažnjavanju veličanja ustaštva, koalicijski partneri pokorno mu drže svijeću, a na splitskome gradskom trgu kočoperi se falusoidni memorijalni objekt s fašističkom parolom. Uklesanom u kamenu. U skladu sa zapažanjem Roberta Musila da “ništa nije toliko nevidljivo kao spomenik”, na izazov više ne odgovara nitko: ne reagira policija, ne reagiraju komunalne službe, ne reagira lokalna vlast, ne reagira državna vlast, ne reagira tužilaštvo, ne oglašavaju se čak ni iznureni aktivisti antifašističkih udruženja.

Nacistički poklič, uklesan u kamenu, napokon je postao nesporni element gradskoga spomeničkog dekora. Sretno se srodio s okolišem. Prije nego što ga prepustimo vječnosti i galebljim govnima, podsjetimo još jednom na markantne dionice farse, jer priča o splitskom ustaškom monumentu bolje od ičega drugog ilustrira karakter i dinamiku odnosa između hrvatskog fašizma i njegovih lažnih protivnika.

Spomenik je, valjda radi dosezanja maksimalne razine cinizma, svečano otvoren 9. svibnja 2014., na Dan pobjede nad fašizmom. Ceremoniju je tada uveličao splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, član SDP-a, nominalni ljevičar, uredno uzvraćajući aplauzom na ustaške pozdrave okupljenih. Navodno je bio postignut kompromis oko datuma, jer su organizatori isprva inzistirali da se obred održi 10. travnja, na godišnjicu osnutka NDH. Drugi kompromis ticao se izgleda samog spomenika: gradska je vlast tražila da se izostavi ime jedinice (“Rafael vitez Boban”), kao i da se iz HOS-ova grba uklesanog u kamenom valjku izbaci parola “Za dom spremni”, što su veterani u crnim uniformama lukavo prihvatili.

Priredba je ostala upamćena i po tome što se gradonačelniku Baldasaru omakao čaroban verbalni delikt, lapsus in fabula, kada je prisutnima čestitao “Dan pobjede nad antifašizmom”. Retorički gaf, kojim je izrečena puna istina o događaju, naišao je na opće oduševljenje. Od ostalih govornika istaknuo se, mada ne toliko, poslovični Skejo, proklinjući one što su “Boga našeg razapeli”, to jest Židove, i suprotstavljajući im kao vječne neprijatelje “Kristove apostole”, to jest ustaše, a među njima i Marka Perkovića Thompsona, ponosno nazočnog na fešti.

Zastanimo načas i, makar joj ovdje baš i nije mjesto, spomenimo tu riječ: normalno, uz napomenu da ona pokriva stanoviti spektar konvencija koje važe u civiliziranim dijelovima svijeta, dakle tamo gdje je proveden dosljedan raskid s fašizmom. U normalnome društvu, naime, sve bi gore opisano bilo zakonski nedopustivo: i da se ratna jedinica nazove po ustaškom koljaču, i da se ratnoj jedinici nazvanoj po ustaškom koljaču podiže spomenik, i da se oko spomenika jedinici nazvanoj po ustaškom koljaču organiziraju fašistički mitinzi… No nije riječ o normalnome, nego o hrvatskome društvu. U okršaju pridjeva preživljava samo jedan, jer se hrvatsko i normalno međusobno isključuju.

U svakom slučaju, sedam mjeseci kasnije, u siječnju 2015., “nepoznati počinitelji” su “dovršili” spomenik i u donji dio HOS-ova grba uklesali parolu “Za dom spremni”. Odgovornost za taj čin odmah je teatralno preuzeo Luka Podrug, gradski vijećnik desno-umobolne provenijencije. Simbolička opscenost upotpunjena je činjenicom da je njegovo pismo, u kojem preuzima zasluge za klesarski podvig i veliča ustaški pokret, objavljeno u novinama 27. siječnja, na Dan sjećanja na holokaust.

Dva dana kasnije, međutim, nastupili su državni organi reda, ali na dotad nezabilježeni način: u gluho doba noći, noseći crnu fantomku preko lica, klesar uz pomoć dlijeta i čekića uklanja ustašku parolu sa spomenika, dok ga čuva kordon do zuba naoružanih policajaca. Angažirani zanatlija sve je to ispričao lokalnome novinaru, pa je Slobodna Dalmacija 30. svibnja 2015. osvanula s naslovnom stranicom kojom efektno – a to će reći doslovno – ilustrira “tajnu noćnu operaciju” splitske policije.

Ilustracija dnevnog lista uputila je na radikalnu inverziju onoga što se obično smatra normalnim tokom stvari. Uobičajeno je da osumnjičenici za kriminalna djela prilikom hapšenja sakrivaju lica pred javnošću i fotografskim objektivima, što zbog stida, što zbog želje da ne budu javno ozloglašeni. Ovdje je, međutim, lice pokrio reprezentant pravne države. Čuvar zakona i kriminalac izmijenili su uloge: prvi je maskiran i djeluje praktički ilegalno, dok se drugi preko novina hvali svojim fašističkim pothvatom.

Poetički gledano, fotomontaža Slobodne Dalmacije vjerno je simulirala fotografiju koja bi nastala da se snimatelj uspio zateći na mjestu događaja. U normalnim okolnostima, zbog drastičnosti prizora, ona bi bila percipirana kao satiričko pretjerivanje – pravna država krišom, zaštićena fantomkom, uklanja fašističko znamenje (!) – no u ovom se slučaju sama realnost pokazala dovoljno pretjeranom da ilustraciji oduzme potencijal provokacije. Okolnosti, naime, nisu bile normalne, nego hrvatske, a hrvatsko i normalno se isključuju.

U međuvremenu je kod spomenika na svaku godišnjicu osnutka NDH organiziran standardni ustaški dernek – lani se, recimo, Vladin izaslanik Matko Raos osobito iskazao izjavom da “bez 10. travnja ne bi bilo današnje Hrvatske”, ponavljajući misao Dinka Šakića, zapovjednika konclogora u Jasenovcu – da bi se naposljetku, u novoj rundi ideološkog silovanja Splita, na memorijalnom objektu ukazala fašistička parola, uklesana u kamenu. Rutinski, jedva primjetno, takoreći samorazumljivo, sretno se srodivši s okolišem.

Nema policije, nema javne uzbune, nema prigovora, nema rasprave o zakonski dopuštenom ili nedopuštenom, nema ni klesara pod fantomkom, nema tajne noćne operacije pravne države… Samo dosadne cinične recitacije Andreja Plenkovića o čvrstom antifašističkom opredjeljenju i pokisle face koalicijskih partnera dok mu drže svijeću i gledaju u prazno.

Upornost se isplati.

Ustaški spomenik blista.

Društvo kleše kako fašisti sviraju.

(Novosti/Viktor Ivančić)

Facebook
E-mail