Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Splitski redatelj za srpski portal: Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime Hrvatske, nema oprosta! Skidam ustašku košulju

(Foto: Wikipedia) Lordan Zafranović/Ilustracija

Redatelj filmova ‘Okupacija u 26 slika‘, ‘Pad Italije, ‘Večernja zvona‘, ‘Krv i pepeo Jasenovca‘, Lordan Zafranović montira svoj novi film ‘Djeca Kozare (Zlatni rez 42)‘ o logoru Jasenovac. Film prema scenariju koji je napisao zajedno s Arsenom Diklićem, o mladoj djevojci koja je zatočena u ustaškom logoru smrti Jasenovac. Sa svoja dva mlađa brata, nakon što je s majkom zarobljena u kozaračkoj ofenzivi. Priča prati njezinu borbu za preživljavanje i bijeg iz pakla logora.

Boraveći u Beogradu, gdje je na FEST-u održao master class, razgovarao je sa novinarom srpskog Kurira. U razgovoru navodi da na film ‘Djeca Kozare‘ čeka još od 80-ih godina i da je sa velikom upornošću stvorio osam sati snimljenog materijala koji sada treba da pretvori u dva – dva i pol sata filma.

U razgovoru je pričao o svojoj prvoj posjeti Jasenovcu:

– Tema zla i tema Jasenovca je velika odgovornost, ne samo zbog ovog naroda u kojem nema obitelji bez tih stravičnih nesreća, to je bolna tema čitavog ovog područja pa i cijele Europe.

Mi o Jasenovcu nismo imali pojma. Komunistička vlast je zbog bratstva i jedinstva to skrivala i ja sam slučajno došao do tog područja. Snimali smo dokumentarac i ušao sam u taj logor. Sedam – osam dana smo bili bolesni od svega toga što je čovek tamo napravio.

MUČNA I OPASNA IGRA

Radio sam tada ‘Muke po Mati‘, socijalne filmove i onda sam odlučio staviti film u službu istraživanja tog zla, jer nema druge teme. I onda je počela mučna i opasna igra sa tom temom jer su razne strane imale potpuno suprotno stajalište – objasnio je Zafranović, kazavši da ga od tada ta tema ne napušta.

– Godinama sam istraživao Jasenovac i dosta sam stradao i zbog dokumentarca o Jasenovcu i ostalih filmova koje sam radio. Morao sam promijeniti državu i dan danas nemam svoju zemlju. Smatram da se ništa nije promenilo od 1941/1942. i mislim da su u mom filmu dijalozi pojedinih đavola rata, koji su na momente vrlo simpatični i dragi, a onda stravični, ubojitiji od bilo kojeg noža unutar neke scene.

Ja se u ovom filmu bavim temom na koji način se razvija zlo kod najobičnijih ljudi. Šta je to što zlo pokrene u pojedincu i šta ga pokrene masovno? Ja sam bio svjedok 1991. godine da su moji susjedi – mali trgovci, obiteljski ljudi – obukli uniformu, promijenili se i postali zli. Ako uspijemo to prepoznati u ovom filmu, mi smo napravili veliki korak naprijed.

ZLO KOJE ČINE ‘MALI SUSJEDI‘

Imam jedan kadar u kojem onaj koji vješa žene govori da će biti stvoritelj slobodne Europe. Shvaćam da je slobodna Europa u žici, da smo mi svi unutar žice. Ovaj film, kada skinete žicu, može se događati u svakom gradu, svakoj ulici, u svakom stanu. Govorimo o ljudima. Kada sam vidio dokumentaciju, osjetio sam se poniženim što pripadam ljudskom rodu zbog zla koje je napravljeno i metoda kojim se zlo sprovodi, a čine ga naši mali susjedi.

Dvadeseto stoljeće je početak udarničke propagande, mržnje i izazivanja zla. Ostale su strahovite rane, među kojima je i Jasenovac, koje opterećuju generacije i generacije. To je buduće zlo. Nije ubod noža samo kada je počinjen, već raste s godinama, od usta do usta, stvaranjem mitova. Upotrebom tih mitova u propagadne svrhe zaluđuju se čitavi narodi i samo je dovoljan mali fitilj i sve kreće. Pogledajte te nogometne utakmice. To je na tankoj žici da pukne. Pucalo je i 1991., ali sada je situacija nekako spremna. Teren za zlo je spreman – kaže redatelj.

Očekuje da će “Djeca Kozare” izazvati burne reakcije, ali ga to ne brine:

– Važno mi je da se napravi film o vremenu danas. To je suvremeni film o stanju duha danas, o opasnosti koje se mogu dogoditi preko noći i danas. Povijest mi služi da bih govorio o vremenu u kojem živim, o svojim strahovima. Ja govorim o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo.

Ja sam svjedok tog zla, a imam alat koji se zove film i koji pokušavam upotrebiti da bih rekao: “Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga što smo napravili”. Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću kazati.

Ja skidam ustašku košulju sa sebe preko ovog filma. Ja nemam drugog alata, ja nisam političar. Rukovodstvo Hrvatske stalno na to podsjećam, gdje god mogu, ali nešto je tu zapelo od 1945. i to stoji stalno. Ovaj film je mali prilog u ime mog naroda, koji me je školovao, pa je red i da mu nešto vratim, ako mogu – istakao je.

Zafranović je rekao da poslije ovog filma nema dalje, jer ne postoji veće teme od Jasenovca:

– Mislim da ovo može biti završni udarac sa moje strane. Netko će možda nastaviti nakon toga, ali ja više ne. Nema više ničeg ni u formi ni u temi. Sva energija je ušla u ovaj film i on će trajati narednih sto godina – zaključio je Lordan Zafranović razgovoru za srpski medij.

Tuđman ga je imenovao ‘neprijateljem hrvatske države‘

Lordan Zafranović (80), Šoltanin po rođenju, kontroverzni je hrvatski sineast, kako zbog političkih tako i radi poetičkih razloga. Izraziti ljevičar i erotofil, posvećen je propitivanju individualnog i kolektivnog (političkog) zla, te moći erosa. Glavna figura filmskog Praškog vala, iz generacije priznatih jugoslavenskih redatelja koji su oko 1968. studirali na Praškoj filmskoj školi (FAMU), u kojoj je Rajko Grlić, Goran Marković, Goran Paskaljević, Srđan Karanović, a poslije i Emir Kusturica i Lordanov mlađi brat, filmski montažer Andrija Zafranović.

Prve dvije godine života proveo je u izbjegličkom logoru El Shatt zajedno s majkom i starijim bratom. Nakon rata obitelj se, zajedno s ocem, preselila u Split. Diplomirao je brodostrojarstvo na Pomorskoj školi u Splitu i nastavio studij književnosti i likovnih umjetnosti na Pedagoškoj akademiji u Splitu, da bi potom studirao filmsku režiju na FAMU u Pragu, gdje je naknadno diplomirao 1981. Magistar je režije.

Od 1960. aktivan je član Kino kluba Split, opus je započeo 1961. amaterskim, uglavnom igrano-eksperimentalnim filmovima a 1966. dobiva najviši stupanj priznanja u internacionalnom amaterskom filmu, proglašen je međunarodnim majstorom amaterskog filma. Godine 1965. ulazi u profesionalnu produkciju gdje ostvaruje niz igranih i dokumentarno-eksperimentalnih kratkometražnih i srednjemetražnih filmova.

Najviše je poznat po filmu ‘Okupacija u 26 slika‘ za koji je bio nominiran za Zlatnu palmu.

Njegov opus može podijeliti na egzistencijalno-metafizičko-erotske filmove (‘Muke po Mati‘, ‘Ujed anđela‘, ‘Haloa – praznik kurvi‘, ‘Lacrimosa/Osveta je moja‘) te povijesno-političke, usredotočene na Drugi svjetski rat i poraće (‘Okupacija u 26 slika‘, ‘Pad Italije‘, ‘Večernja zvona‘).

Neposredno prije raspada Jugoslavije 1991., Zafranović se 1989. nakratko pridružio Savezu komunista Hrvatske. Franjo Tuđman ga je nakon proglašenja neovisnosti zbog njegovog filma ‘Krv i pepeo Jasenovca‘ iz 1985. proglasio “neprijateljem hrvatskog naroda”. Zafranović je bio prisiljen napustiti zemlju. Godine 1991. odlazi u Pariz i Beč, a 1995. se nastanio u Pragu i nastavio raditi za Češku televiziju.

Sa sobom je ponio svoj dokumentarni film o Artukoviću koji je dovršio u emigraciji kao osobni prikaz ponovnog bujanja fašističke ideologije i nasilja u Hrvatskoj: ‘Zalazak stoljeća/Testament L. Z.‘ iz 1993. godine.

Više od desetljeća kasnije vraća se u Zagreb kako bi snimio svoju monumentalnu TV seriju o Josipu Brozu Titu ‘Tito – posljednji svjedoci zavjeta‘ 2011. godine, u koprodukciji RTV Zagreb.

(slobodnadalmacija.hr/J.L.)

Facebook
E-mail