Više od genocida u Gazi boli me suučesništvo EU, pa i Hrvatske, u tom neviđenom rušilačkom pohodu na, kakav-takav, ipak postojeći, međunarodni poredak.
Ukrajina smije koristiti dalekometno oružje protiv Ruske Federacije. Kao protumjera su olabavljena pravila koja definiraju situacije za upotrebu ruskog nuklearnog oružja.
Da ovo čitamo pred petnaestak godina, smrznuli bismo se. Sada, kako reagiramo, ako uopće? Nisu li to sve koraci pred potpisivanje mirovnog sporazuma, kojima bi se okončao rat u Ukrajini? Povećavaju se ulozi, kako bi se imalo od čega odustati. Rat bi svakako valjalo okončati što prije, još jučer, no što je s ruskom agresijom? Prestaje li i ona i kakav točno mir bi imao donijeti mirovni sporazum?
Mješavina nade i ogorčenja, olakšanja i grča, tako nekako mi izgleda ovo spominjanje mirovnog sporazuma. Svaki je dobar onima kojih se ne tiče, kakav mora biti onaj koji bi imao pravo tako se nazvati?
Što ako smo daleko čak i od najmanje dobrog primirja? Koliko je ozbiljna eskalacija na sjeveroistoku Europe? Koliko je zabrinjavajuća vijest da su presječena dva podvodna optička kabla na Baltiku?
Dolazak nove američke administracije posebna je priča, povezana sa svime ovime. Najavljuje se „pomoć” vojske u deportaciji – miliona ljudi iz SAD-a. Ne znam kako vi, ja ovu vijest teško uopće mogu procesuirati. Um mi odbija razumjeti ju, a tek srce? Pokraj nje mi sječa komunikacija za stotine miliona ljudi u EU izgleda kao pričica uz kavu.
Što nam se to dešava?
Mirovnjak sam, štogod to značilo, nisam stručnjak za međunarodne odnose, iako imam priliku sretati pa i poučavati mirovnjake iz cijelog svijeta.
Primijetili ste da genocid u Gazi nisam spominjao, kao ni izraelsko napadanje Libanona, Jemena, Sirije a prije svega Palestine, kršeći sva moguća međunarodna pravila.
Više od toga me boli jedino saučesništvo EU, pa i Hrvatske, u tom neviđenom rušilačkom pohodu na, kakav takav, ipak postojeći, međunarodni poredak, humanitarni prije svega.
Hrvatska šuti, kako u osamdesetima, tako i u 2020-ima, ide joj to, ide nam to. Institucionalna RH prije svega, tek onda ljudi. Nije nam svejedno.
Šutimo o međunarodnim prijetnjama, dok nam vlast obećava sigurnost mašući nam, kao maloj djeci, prvo Rafalima, pa Leopardima, sada i HIMARS-ima.
Uh – taj izraz olakšanja, reakcija je svakog domoljuba, nije li?
Jesmo i bit ćemo sigurni. I točka.
Osim ako se ne razbolimo, mi ili netko naš. I ne spominjući korumpiranu HDZ-ovu vladu, slušam poznanicu koja je iz Buja išla na pregled u Rijeku. Čekala je termin tri mjeseca (nije loše). Kako nema auto, vozio ju je sin da stignu u 9:15 u bolnicu na Sušaku. Na red je stigla oko 13 sati, kada se s odjela spustio u ambulantu jedini liječnik. I ona i sin izgubili su cijeli dan na poslu. Priča nažalost nije ništa izuzetno, no fino spaja napredno, precizno digitalno naručivanje 21. stoljeća sa poimanjem vremena iz devetnaestog.
Nemamo ljudi.
Sad već bivši ministar je ipak u pritvoru, no malo je radosti oko toga. Ružan dojam da je pao kako ne bi pala cijela vlada, teško je odagnati. Ionako je sve sam radio, bez znanja kolega, a kamo li stranke.
Stižemo tu do sljedećeg u nizu, ako ne rata, ono sukoba. Poprilično nezamislivog ali prisutnoga. RH vs EU, oko čega? Oko nadležnosti za procesuiranje korupcije, krađe, oštećivanja zdravstvenog sustava, ugrožavanja zdravlja ljudi, nije pretjerano reći, za posredna ubojstva.
Kako je to moguće? Zar EU nije briga za zdravlje naših ljudi? Kakvi su to ljudi u uredu Europske tužiteljice? Očigledno je da se ne liječe u Hrvatskoj. Zašto okreću glavu od namjernog, udruženog, politički sponzoriranog uništavanja zdravstva?
Je li to EU kojoj smo hrlili?
Jest. Iako, nije ni EU onakva kakvu smo zamišljali, ali ovaj dio jeste, učinkovit, profesionalan, nepotkupljiv. EPPO se zove.
To je EU kojoj smo hrlili.
Pa tko ih onda to ne priznaje, kome smetaju u RH?
Pitanje je retoričko, no ono nije kraj. Pitanja su moćna, puno više od cinizma, jamranja, mudrovanja.
Ona su početak. Akcije, djelovanja, promjene. Zanima li vas?
Jučer su objavljeni upisi za Mirovne studije, najbolji, blizak nam program osnaživanja za sve ovo prije spomenuto.
Kome je to presporo, biti će potaknut riječima zadarskog profesora Marka Vučetića na društvenim mrežama: “Oporba je pokrenula opoziv Plenkovića u Saboru. Plenković kontrolira Sabor. Očekujem da će oporba, kada se u kontroliranim uvjetima bude odvijala saborska rasprava s unaprijed poznatim ishodom, pozvati građane da izađu na ulice.
Ovo je prilika oporbi da ispravi grešku počinjenu na Markovom trgu. Tada je ekipa vodila računa da se dokopa Sabora, ne da pobijedi. Saborska rasprava bez pobunjenih građana neće srušiti Plenkovićevu vladu. Potez je na oporbi, ako je uopće ima.”
Zašto?
Kako će nas to točno voditi vlada u, ne daj Bože, mogućem ratu, ako ju nije briga za nas u miru?
(h-alter.org/Goran Božičević)
Poveznica na članak: https://h-alter.org/svijet/smrznuli-bismo-se/
