Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Slovenski čuvari partizanske slave

U novinarstvu postoji profesionalno pravilo o tomu da „nije vijest kad čovjeka ugrize pas, nego kada pas ugrize čovjeka“. Glede&unatoč, nije neka ekskluzivna vijest da je splitska Osnovna škola Plokite osvanula ovih dana „ukrašenih“ fasada ustaškim i nacističkim znakovljem (ušato U i kukasti križevi, svastike) te uvredljivim porukama mržnje i ideološkog mraka, što je pak bez komentara objavio dio CRO medija. Ta toksična revizionistička dijareja nacifašističkog mraka – u Domovinskom ratu ju je „braniteljski“ baštinila HSP-ova stranačka paravojska HOS-u (Hrvatske obrambene snage; u tzv. NDH Hrvatske oružane snage, s krilaticom „Za dom (i poglavnika) spremni“ – zagađuje javni prostor u Lijepoj Našoj od 1990-ih godina do danas. Nekažnjeno. Je li: od Dunava pa do Prevlake. I zato grafitersko (pro)ustaštvo na splitskoj školi nije neka osobita vijest.

(Foto: Jovica Drobnjak/Novosti) Ustaški grafiti, Zagreb/Ilustracija

Toga je bilo, ne samo na školskim fasadama, posvuda ima neobrisanog i sada, i bit će ubuduće. Dok je u nakaznoj tzv. CRO demokraciji vlasti tih koji toleriraju zakonom formalno zabranjen u javnoj upotrebi notorni (pro)ustašluk „Za dom spremni“. Ne samo na HOS-ovoj crnoj zastavi već i HDZ-ovih vrlih uzdanica Mate Frankovića, Tome Medveda i političke im družbe kada javno dižu rep(pro)ustašluku. Dubrovački gradonačelnik Franković egzaltirano izvikuje na braniteljskom skupu u Cisti Velikoj „Za dom spremni“ i „Bog i Hrvati“, a potpredsjednik vlade i ministar hrvatskih branitelja Medved sa stranačkim istomišljenicima frenetično plješće. Sic transit. Čemu plješće? Genocidnom crnilu koje se povijesno smrdljivim blatom 1941.-1945. godine nabacilo na časno hrvatsko lice? Jesu li ti „domoljubi“ ikad pljeskali na ijednom skupu u počast antinacifašistočkoj, partizanskoj pobjedi koja je Hrvate i Hrvatsku izvela na pravu stranu povijesti, vratila teritorijalnu cjelovitost i državnost zemlji!? Nisu, i neće.

„Čovjek ugrizo psa“

Revizionistička poruka javnosti, osobito mladima, ponoćnim grafiterima, više je no zabrinjavajuća: ustaše su good boys, dobri dečki, oni su se srčano borili za etnički čistu, hrvatsku državu protiv komunista i Srba. I tu dijareju puzećeg (pro)ustašluka, koji je svojedobno bivši predsjednik RH Ivo Josipović – u povodu grube devastacije ustaškim znakovljem i plavom bojom biste narodnog heroja Ive Lole Ribara u parku na Prilazu baruna Filipovića u Zagrebu – nazvao „ustaškom gujom u hrvatskim njedrima“, izbjegava učinkovitim medikamentima liječiti svaka vlast.

Međutim, možda jest medijska vijest – je li, u smislu da je „čovjek ugrizao psa“ – kako je istodobno s ustaškim i nacističkim znakovljem na splitskoj osnovnoj školi osvanuo partizanskim simbolima, zvijezdom petokrakom, crvenom bojom i porukom: „Fašisti!“ devastiran kontroverzni spomenik u Splitu HOS-ovoj IX. bojni „Rafael vitez Boban“, kontroverzan od samog postavljanja, uz koji „crnci“ redikuloznoga Marka hitlerbrčić Skeje uredno i bez policijskog ometanja salutiraju uz grlato ustaško „Za dom spremni“. Naravno da spomenici nisu krivi ni za što što se s tzv. pogrešne i prave strane povijesti bilo događalo u olovnom razdoblju Drugoga svjetskog rata na zapadnobalkanskom tlu (i šire), odnosno u neposrednom poraću, ali jest činjenica da u duboko polit-ideološki, socijalno i moralno duboko podijeljenom CRO društvu da provokacija izaziva provokaciju.

E sad, budući da policija istražuje i grafiterski ustašluk na splitskoj školi i propartizanski protuustašluk na spomeniku palim u Domovinskom ratu HOS-ovcima, očekivati je da se ponoćne grafitere i spomeničke slikare – opet neće naći. Doduše, ovi drugi su toliko rijetki i sporadični da baš i nije nemoguće kako će s vremenom iskrsnuti neka imena ili skupine s tzv. ekstremne, komunističke ljevice, o čemu već uvijek isti jastrebovi dijela tzv. braniteljskih udruga „sve znaju“. Ove pak grafitere s tzv. ekstremne, proustaške desnice jedva da će itko iz „institucija koje rade svoj posao“ i tražiti, jer ih je more, ne baš malo i u samoj državnoj vlasti. Takve se ni do sada baš nije otkrivalo, kamoli sudski sankcioniralo na način da iste ili slične nepodopštine u gluho doba noći više nikomu ne padne na um.

Budući da je ovo doba nevjerojatnog međustranačkog, polit-ideološkog, socijalnog i moralnog nereda u Lijepoj Našoj – kolateralno pritisnutoj, valjda najprljavijim do sada, predsjedničkim predizbornim kampanjama – nije isključeno da su zadnje splitske grafitersko-slikarske provokacije djelo istog neraščišćenom prošlošću impregniranog mentaliteta koji je istu ruku upotrijebio na školskoj fasadi i na HOS-ovu spomeniku? To, naravno, neće otkriti solidno plaćene „institucije koje rade svoj posao“. Tko kaže da isti proustaški mračnjak, nakon što je osmoljetku „ukrasio“ genocidnim ustaškim „ornamentima“ i znanim već 30 godina porukama mržnje, nije uzeo crveni sprej, pa se bacio na propartizanski posao na HOS-ovu spomeniku ne bi li SDP, Srbe Milorada Pupovca, pa Zorana Milanovića, „zločinačke partizane“, „komuniste“, „Jugoslavene“, injsl. izvukao na „domoljubnu“ streljanu? Jer, svi oni odreda „nisu Hrvati, katolici, i ne vole Hrvatsku“, pa…

Nije isključeno ni to, najvjerojatnije, da je ispuzla iz „hrvatskih njedara proustaška guja“ devastira fasadu splitske osmoljetke, a protuustaša iz „crvenoga, partizanskog Splita“ vratio milo za drago na spomeniku HOS-a. Svašta je od toga moguće, ili nije, no, policija je ta koja po službenoj zadaći ima reći tko što (ni)je skrivio. Trulo, polit-ideloški dirigirano društvo nema istu dioptriju glede&unatoč proustaških i proantinacifašističkih, je li, pojavnosti. Prve se smatra „domoljubnima“, nacionalno prihvatljivim, a druge pak reliktom „protuhrvatske“ prošlosti, koja zapasuje ne samo razdoblje od 1941. do 1945. godine i 45 godina socijalizma s ljudskim likom nego i prethodnih 23 godine Stare Jugoslavije. (Pro)ustaškom tzv. mainstreamu, protivno Izvorišnim osnovama Ustava RH, relevantni su isključivo tzv. NDH i Domovinski rat, iako jedno s drugim nemaju nikakve veze. Domovinski rat, za razliku od nacifašističkog tzv. NDH, jest bio borba za neovisnu i demokratsku hrvatsku državu.

To pak što ponoćnim grafitima i šovinističkom, u novije doba i izrazito ksenofobnom netrpeljivošću (čak fizičkim napadima na strane radnike!) poručuju „domoljubni crnci“, inatljivo se razmahuju zastavama s bijelim početnim poljem šahovnice bez krune povijesnih pokrajina, stadionskim i inim „Za dom spremni“, ustaškim pjesmama… događa se desetljećima. I to eskalira. Država voajerski šuti, dok joj se zlo ne obije o glavu!? Sjeća li se još tko onoga nesretnog balavandera Danijela Bezuka (22) iz okolice Kutine, smrtno zatrovanog najcrnjim ustaštvom? Koliko je takvih bezuka među nama, među tima što maloumno obnoć bauljaju s crnim sprejem.

Prijetnje smrću djeci i obiteljima

Je li normalno da nitko od prvaka tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – ustavno odgovornih za dosljednu primjenu slova i duha, je li, Izvorišnih osnova najstarijeg zakona u državi – ne trza malim nožnim prstom zbog eskalacije ustaških ušatih U, nacističkih svastika, „ubijanja Srbina“… po fasadama, prometnim znakovima, pothodnicima, zidovima, pravoslavnim crkvama, zbog rasističkih zastava bivše američke Konfederacije? Nije normalno, ali jest „normalno“ u trknutoj zemlji, čiji neodgovorni političari ne prežu ni od „ljubavi“ s crnim vragom, ako će im to jamčiti o(p)stanak za državnim kormilom, pa… I zato je u tzv. CRO demokraciji „normalno“ slati e-mailom, anonimnim pismom, telefonom sa skrivenog broja, etc. koljačke poruke Hrvoju Klasiću i klasićima njegove svijesti i savjesti, prijetiti smrću cijelim obiteljima i njihovoj djeci…

RH – samo svojim prirodnim likom i resursima Lijepa Naša – službeno nije tzv. NDH-2, ali se velik dio njezinih žitelja osjeća kao u koncentracijskom logoru. Zbog nesputane eskalacije nacifašističkog crnila, polit-ideoloških razdora, vjerskih prenemaganja, moralnih ucjena, vanjskih ratnih ugroza s kojima otvoreno koketira CRO vlast. Recimo, do dana današnjeg nije otkriveno tko je još za SDP-ove vlade Zorana Milanovića (2011.-2015.) i policijskog ministrovanja Ranka Ostojića nacrtao nacistički kukasti križ nasred travnjaka na Hajdukovu stadionu na Poljudu u Splitu.

„Činjenica je da u ovom gradu more radit što god ko hoće“, kazao je ljutiti Miće Ćuk iz udruge IX. bojne HOS-a Novoj TV o devastaciji spomenika. „Najviše po nami, hrvatskim braniteljima. Doslovno se izruguju.“ Tko? On nije rekao, a kad je pak o Osnovnoj školi Plokite riječ, činjenica jest kako je posljednjih mjeseci više puta bila metom proustaških vandala te da su joj nedavno razbijene i sigurnosne kamere. Bilo bi tužno, ako jest, ali ne i nevjerojatno, kako se sve to u Splitu – pa i širom zemlje – događa zbog polit-ideoloških pripetavanja uoči izbora: predsjedničkih uskoro, s drugim krugom u siječnju 2025., a lokalnih/regionalnih u proljeće. Predizborna je praksa i prethodnih godina da polit-ideološki, stranački i „(ne)domoljubni“ protivnici u kampanjama vade crijeva jedni drugima, lažu, podmeću i na sve se načine po svaku cijenu grebu za biračke glasove, uvlače im se među debelo meso. U civiliziranoj/demokratskoj zajednici i među koliko-toliko pristojno odgojenim ljudima se pak znaju granice preko kojih se ne smije prijeći. Ne toliko zbog vlastita obraza – koji političari ionako stalno stavljaju na bubanj – već radi općega društveno-političkog dojma o svojoj intelektualnoj, političkoj i upravljačkoj superiornosti.

Osim HOS-ovaca Miće Ćuka i Marka hitlerbrčić Skeje – koji su bili javno izrazili svoju konsternaciju zbog crvene zvijezde petokrake na spomeniku u Splitu 3 posvećenom poginulim u Domovinskom ratu pripadnicima IX. bojne HOS-a, ali i na vratu ratnog dragovoljca Thomasa Crowleyja iz Irske na obližnjem muralu – „ustaško-partizanski“ grafiterski vandalizam nije polučio većeg odjeka ni u braniteljskom narodu, kamoli šire u javnom prostoru. Čak ni u samom Splitu. No, udruga IX. bojne HOS-a našla je „razboritim“ prešutjeti ustašluk na fasadi splitske osmoljetke, a napasti oružjem najvećeg politikantskog kalibra „’nepoznatog’ počinitelja, koji je na spomenik poginulim hrvatskim braniteljima naškrabao zločinačku crvenu zvijezdu petokraku, upravo onu koja ih je ubila, uz poruku da su poginuli branitelji ‘fašisti’“.

Taj crveni vandalizam – ne grafiterski i ini crni (pro)ustašluk 30 godina u Splitu, Zagrebu i cijeloj zemlji!? – drže „ciljanom provokacijom dijela vlasti u Splitu i Hrvatskoj“ te pozivaju „sve hrvatske branitelje, a posebno one u vrhu vlasti koji kukavički šute (osim par pojedinaca), da žestoko ustanu protiv ove sramote, uvrede i provokacije“. Pa slijedi politikantski baraž, je li, klišeiziranom ideološkom mržnjom à la crnilo/mrak s ekstremističko tzv. desnih ćuka izvjesne tv-dijareje pravomoćno osuđena dilera kokaina i otvoreno proustaških portala, tiskovina, knjiga tzv. povijesne istine…. „Već više puta mrzitelji Hrvatske skriveni iza lažnog antifašizma oštećuju spomenik HOS-a u Splitu“, tvrde rečeni „domoljubi“, fanovi zloglasne ustaške Crne legije, ne samo njezinih zapovjednika Rafaela „viteza“ (sic transit) Bobana i Jure Francetića te natopljenoga nedužnom krvlju Srba, Roma, Židova, nepoćudnih Hrvata i inih „neprijatelja“ tzv. NDH pokliča „Za dom spremni“.

„Uvijek se radi o ‘nepoznatim počiniteljima’, koji su jednom zamaskirani milicioneri Ranka Ostojića, drugi put komunalci Bojana Ivoševića (dogradonačelnik Splita, op. a.), treći put ‘antifašisti’ Zorana Milanovića i suradnici Andreja Plenkovića iz ‘srpskog sveta’ (od sredine 2020. godine polit-intelektualni projekt povezivanja Srba u Srbiji sa sunarodnjacima u drugim državama, osobito na zapadnom Balkanu, op. a.)…, ali rezultat je uvijek isti, jer je ‘nepoznati počinitelj’ uhljebljen u lokalnoj i državnoj vlasti, politici, medijima, a na žalost i u miliciji.“

Crvena zvijezda petokraka je 1945. godine ne samo oslobodila zemlju od najstrašnije ideologije u povijesti čovječanstva – nacizma/fašizma, kojima su ustaški i četnički veleizdajnici četiri godine genocidno žarili i palili ovim prostorima – te uspostavila temelje moderne državnosti (ZAVNOH), borbom vratila matici Hrvatskoj amputirane teritorije (darovali ih ustaše fašističkoj Italiji, Mađarskoj…) Istru, Gorski kotar, Hrvatsko primorje, Dalmaciju s otocima, Međimurje, Baranju… već i 45 godina socijalizma s ljudskim licem bila autoritativan neblokovski međunarodni etat koji su, zajedno s njegovim ratnim pobjednikom i poratni vođom Josipom Brozom Titom respektirali i kapitalistički Zapad (SAD) i komunistički Istok (SSSR), i NATO i Varšavski ugovor. Sudjelovanje prosrpski očišćenog pak bivšeg JNA u Domovinskom ratu – koji je već koncem 1991. i dijelom 1992. godine odbacio „partizansku“ crvenu zvijezdu petokraku u korist srpske trobojnice i četničke kokarde, ali i naziv JNA – nema nikakve veze sa slavnom, antinacifašističkom i državotvornom tradicijom te zvijezde da bi je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena smjela/trebala kriminalizirati.

Slobodarstvo ili genocid, nema sli…

Raspala se država tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti (SFRJ), koju je njezina vojska pokušala 1991. godine sačuvati – a u njoj su ostali i neki Hrvati na visokim dužnostima, npr. Zvonko Jurjević (rođ. 1947., Zadar), general-pukovnik JNA, zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane u doba razaranja Vukovara, raketiranja Banskih dvora, ratova oko Šibenika, Dubrovnika, etc. – što će reći da su za sve događaje u Domovinskom ratu, pa i ratne i zločine protiv čovječnosti, krive nakaradne politike, a ne partizanski/narodnooslobodilački simboli. Nema tu niti može/smije biti znaka jednakosti s ustaškim simbolima i tradicijom, što povijesni revizionizam nastoji nametnuti iz petnih žila, budući da ni partizansko/narodnooslobodilačko „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ nije niti može/smije biti isto što i ustaško „Za dom spremni“.

Prvo je oslobađalo, drugo genocidno ubijalo. I točka. Nema „ali“… Nitko pri zdravom razumu ne spori to da su se HOS-ovci hrabro borili, ginuli i ostajali invalidima u Domovinskom ratu, da i tim žrtvama treba odavati počast i da je vandalizam nagrđivati njihove spomenike, ali (pro)ustaški pedigre te u početku stranačke (HSP) paravojske uključene potom u HV ne može se poreći. Negdje 1992. je godine tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pomalo u strahu da ga HSP-ov HOS ne detronizira u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, izjavio o (pro)ustaškom HOS-ovu imidžu: „Ti nam momci čine štetu u međunarodnoj zajednici“, pa… Svijet je s cca 60 milijuna žrtava u Drugomu svjetskom ratu bio platio – da se i ne spominju materijalna štete i ine posljedice – nacistički pogrom i fašističko zlo da bi zemlji što sklopljenih ruku i na koljenima moli tzv. međunarodno priznanje gledao kroz prste reinkarnaciju tzv. NDH-2.  

Licemjerna revizionistička dijareja – od vrha političkog tzv. mainstreama do nekih medija i dijela tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga radikalnih, da se ne kaže (pro)ustaških nazora, koja neistomišljenike proziva kao „mrzitelje Hrvata i Hrvatske“, „lažnim antifašistima“, „fašističkom srbo-komunističkom bandom“, „četničko-komunističkim zločincima“, etc. – ne libi se gledati javnosti u oči i tvrditi da, npr. HOS-ov „Za dom spremni“, je li, „nema nikakve veze s ustaštvom i tim pokličem u Drugomu svjetskom ratu, jer je to domoljubna tekovina oslobodilačkoga Domovinskog rata“. Nije šija, nego vrat!? Povijesno pak neuka ili namjerno licemjerna bivša HDZ-ova gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nije jedina, je li, koja se nije sramila javno bubnuti kako je ta genocidna ustaška krilatica „stari hrvatski pozdrav“. Sic transit. Isto kao što se, po njezinu, „u bivšoj Jugoslaviji nije smjela izvoditi“ pjesma „Pod brajde“ Rajka Suhodolčana, napisana 1999. godine!?

Suvremeno društvo tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – kojoj su od tih visokovrijednih karakteristika formalno ostali samo zastava, grb i himna – duboko je i jamačno nepomirljivo polit-ideološki podijeljeno u odnosu na svoju noviju prošlost, što pak problematizira njegovu budućnost. Osobito budu li eskalirale aktualne globalne i krize na zapadnom Balkanu gdje su samo prividno zakopane ratne sjekire iz Domovinskog rata. Kao i one iz razdoblja 1941.-1945. godine, pa tzv. problem ustaša i partizana uvelike determinira ne samo političke odnose i ideološke prijepore nego se, je li, te netrpeljivosti dnevno manifestiraju grafitersko-slikarskim vandalizmom po fasadama i spomenicima.

Narodnooslobodilačka epopeja jedino je izvorno sačuvana, restaurirana i dostojno se njeguje u Sloveniji. Nazivi prometnica, naselja, ulica, trgova, imena narodnih heroja, zaslužnih ljudi i političara iz (po)ratnog doba tzv. socijalizma s ljudskim licem čuvaju se kao vrijedna povijesna činjenica i zalog budućnosti kojoj je korijen narodnooslobodilačka epopeja Titovog doba. Ekonomski racionalni Slovenci to znaju iskoristiti i u turističke, ne samo povijesno-komemorativne svrhe tzv. kulture sjećanja. Npr. donose zaradu i posjeti primjerno održavanoj Partizanskoj bolnici Franja iz 1943. godine u zapadnoslovenskim brdima iznad sela Novaka nedaleko od Cerknog. Metlika ima Naselje Borisa Kidriča i Cestu bratstva i jedinstva, kao što su slični „jugoslavenski/partizanski“ nazivi razasuti po cijeloj toj državi. Slovenci se ne stide antinacifašističke/narodnooslobodilačke prošlosti, kao tzv. mainstream CRO politika. Među najbrojnijima su svake godine u Kumrovcu na proslavi Titova rođendana, bivšeg Dana mladosti.

Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena – koja više nije nijedno od toga, već neokolonija zapadnog kapitala, istih vladara iz prošlih stoljeća sada  tzv. europske obitelji – temeljito se već 1990-ih godina bila obračunala s najvećim dijelom tekovina Narodnooslobodilačke borbe, političkim djelom Josipa Broza, spomenicima (cca 3000 ih je uništeno), knjigama, slikama, filmovima, muzejskim eksponatima, pa i materijalnim pravima partizana i članova njihovih obitelji. Na državne su jasle, međutim, pripušteni bivši ustaški vojnici, domobrani i kojekakav polit-ideološki šljam iz tzv. NDH, kojemu je Tuđman – partizanski borac, Titov prekobrdni zagorski zemljak i umirovljeni general JNA, sic transit – već 1990./1991. i kasnijih godina visoko podigao ulaznu državnu rampu.

Narodnooslobodilački pokret

I danas imamo što imamo. Samonedostatnu u svakom smislu Hrvatsku u ekonomskom, polit-ideološkom, socijalnom, moralnom, injsl. rasulu, čija povijest „počinje“ Domovinskim ratom „naslonjenim na tzv. NDH“, noćne grafitere koji mrze čiste fasade i spomenike podatne sprejevima – najviše crnima, ponešto plavim i, antiprotivno, karakteristično crvenima – kojima, je li, ustaše i partizani nastavljaju davno završeni rat. À propos slovenske Partizanske bolnice: hrvatski su „domoljubi“ 1991.-1995. godine na vlasti dopustili proustaški „osviještenim“ istomišljenicima iz kojekakvih mračnih rupa temeljito devastirati i opustošiti Centralnu partizansku bolnicu na Petrovoj gori koja je, neotkrivena, a pod nosom ustaškom režimu, liječila od rujna 1941. do svibnja 1945. godine više od 5000 ranjenika i civila iz okolice, pa i udaljenijih krajeva na oslobođenom teritoriju.

Budući da je Titov Narodnooslobodilački pokret – u kojem su komunisti bili u vrlo malom broju, što znači općenarodnu potporu partizanima u odnosu na ustaše – bio najorganiziraniji u tadašnjoj okupiranoj Europi, najbrojniji, najmoćniji i vezivao na zapadnom Balkanu najviše elitnih nacističkih i fašističkih divizija, Centralna partizanska bolnica na Petrovoj gori svjetski je i medicinski fenomen oslobodilačkog otpora. Iako je, je li, okolno stanovništvo i hrvatske i srpske narodne krvi znalo za tu bolnicu, a divlje je ustaške horde tražile spremne poklati sve bolesnike i liječnike, nikad ju nitko nije izdao niti su je koljači uspjeli pronaći.

A riječ je o kompleksu od 30 opremljenih objekata te grobljem u blizini. U sklopu bolnice su djelovali pekara, spremište, kovačnica, bazen, tuš, čekaonica, stražarnica, zgrada za stražare, električna centrala, uprava, zapovjedništvo bataljuna straže, stanica za dezinfekciju, ranjenički odjel, zemunica, operacijska dvorana, zgrada za sanitet i osoblje, prijemni odjel, kuhinja… Oko 1000 ranjenika i bolesnika je zauvijek ostalo u šumi, pokopano na groblju. Taj jedinstveni kulturno-povijesni kompleks, kakvim se ne može pohvaliti nijedan pokret otpora nacizmu i fašizmu u Europi, do dana je današnjeg ostao devastiran, propada i time je teška sramota svih CRO vlasti ne samo pred narodom već i pred antinacifašističkim svijetom. Uvreda je to i hrvatskoj povijesnoj istini, koja se ničim ne može opravdati, ali i nevjerojatno sljepilo CRO medija, pa Hrvatske turističke zajednice, Ministarstva kulture i lokalnih/regionalnih jedinica na Kordunu koji ne žele – nije da ne bi znali, je li!? – unosno pomiriti dignitet povijesne istine, tzv. kulturu sjećanja na slobodarsku epopeju iz najmračnijeg doba ljudske ludosti i humanu poruku o tomu kako se brani domovina.

Predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito je 1971. godine odlikovao Centralnu partizansku bolnicu na Petrovoj gori – najveću u Drugomu svjetskom ratu na ovim područjima – Ordenom narodnog heroja, za zasluge u spašavanju i liječenju ranjenika i bolesnika za vrijeme rata.

Da pronacifašističko mahnitanje nije samo hrvatski postjugoslavenski defekt poremećenog uma, gotovo istodobno su se 1990-ih godina bili pobrinuli „braća i sestre“ s one strane Dunava, gdje je (pro)četništvo također dnevna pojava kao i (pro)ustaštvo u Hrvata. Tamo već odavna nema nikakve zapreke podizanju spomenika četničkom voždu Čiča Draži (Mihailoviću) ni tomu da golobradi član Četničke stranke – golobradoga Vojislava Šešelja, registrirane kao Radikalna stranka, pa po „vojvodinu“ pritvaranju u haaškom Sheveningu preregistrirane u Srpsku naprednu stranku i prihvaćene kao voajera vladajuće u Uniji Europske pučke stranke – doraste i za drugomandatnog predsjednika Srbije.

U Lijepoj Našoj ta vrsta cirkusa apsurda, zasad, nije moguća. Nikomu ne pada na um dizati spomenik krvavom ratnom i zločincu protiv čovječnosti poglavniku tzv. NDH Anti Paveliću. Čak ni u (pro)ustaškim krugovima u emigraciji. Dovoljno je, je li, pustiti ustaše i partizane da se obnoć tuku sprejevima i prostačkom mržnjom u javnom prostoru, kolateralno „ubijati Srbe „ i pljuvati po Miloradu Pupovcu, javno zabraniti „Za dom spremni“, ali ne u „svečanim prigodama“, pa… U Srbiji, gdje je 1941. godine živjela legendarna partizanska Užička Republika, a danas je ta slavna činjenica „sramota“ podjednako Titu/NOB-u neprijateljske vlasti kao i hrvatska. Dobitnik ugledne Ninove nagrade književnik Saša Ilić piše u kolumni „Crna konjica“ (portal Peščanik.net) – što su prenijeli neki mediji u nekim bivšim republikama bivše SFR Jugoslavije – da je „Beograd osamdesetu godišnjicu oslobođenja dočekao kao grad pod ruskom okupacijom s jedne, i litijumskom – s druge strane“.

Kvislinzi bježali iz Beogrda

Ta je okrugla obljetnica dočekana i bez riječi partizana Jove Kasalice na muralu „20. oktobar“ na zidu Instituta za mentalno zdravlje, gdje je „Nepoznati Neko tri dana ranije potegao dizalicu s platformom i podigao radnike visoko kako bi prekrečili mural ’20. oktobar’, koji je inače naslikan po narudžbini Ministarstva kulture Srbije 2014. u čast dolazeće sedamdesete godišnjice oslobađanja Beograda“. Na muralu je zapisano svjedočenje jednoga od osloboditelja Beograda, partizana Jove Kasalice: „Zauzimali smo ulaz po ulaz, zgradu po zgradu. U tome su nam pomagali hrabri stanovnici ulice, koji su sprovodili borce kroz dvorišta i podrume zgrada“. Crnoj konjici je ove godine smetalo partizansko – u sinergiji sa  sovjetskom Crvenom armijom – oslobođenje glavnoga grada Jugoslavije. Saša Ilić tvrdi da je više no sâm iskaz na muralu „svakako problematičan pripadnik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koja je podnijela najveće žrtve u Operaciji Beograd (2953 poginula borca).

Za to vrijeme, kvislinške snage, predvođene generalom Dražom Mihailovićem i Dimitrijem Ljotićem, bezglavo su bežale, sve dalje od Beograda, koji su za vreme okupacije obezbeđivale zajedno sa snagama Trećeg rajha“. Ilić svjedoči nečemu što je zapravo svojstveno i Hrvatskoj već od ranih 1990-ih godina: „Partizanska obilježja i antifašistička tradicija više nisu poželjni u Beogradu“. Ni širom Srbije, ni u BiH, ni u Crnoj Gori, ni… Partizanska obilježja i antinacifašističke tradicije, tzv. kultura sjećanja na pobjede izborene morem krvi i stotinama tisuća žrtava u četiri godine nacifašističkog pogroma još se dostojno čuvaju samo u Sloveniji. U zemlji pod Triglavom znaju što su prave civilizacijske i demokratske vrijednosti, povijesne istine i tradicije bolje od štafetnih vlastodržaca bivših federalnih jedinica 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti.

Kvarne tzv. nacionalne politike su ih uvukle u nacionalističke torove i rat, čime je grubo prebrisano indikativno Maršalovo upozorenje: „Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga!“ Nije sačuvano i sad je kasno jer više nema natrag. Bivša Juga je otišla u legendu za svojim Maršalom, a grafirtersko-mrzilačkoj je ponoćnoj Crnoj konjici ostalo šporkati fasade?

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave