Početkom prosinca 1959.godine javila se partizanka, književnica i aktivna novinarka Anđelka Martić: „Došla bih u Pokupsko da obiđemo mjesto prelaska u partizane Gorana i Nazora na rijeci Kupi da se podsjetimo na deset godina od smrti Nazora i šesnaest godina od smrti Gorana“. Ugodno me iznenadila i obradovala. Postidio sam se jer, iako sam živio u Pokupskom već dvije godine, nisam još bio posjetio to mjesto koje mi je, inače, bilo poznato. Znao sam napamet pjesmu „Čamac na Kupi“ ali nisam veslao na drugu stranu, nisam osjetio ćudi Kupe, često privlačne i ponekad prijeteće.
Dogovorili smo susret za kraj prosinca, na povijesni dan prelaska, da osjetimo vremenske uvjete, snagu, boju i miris rijeke, da doživimo uvjete približne ondašnjem vremenu, svakako manje rizične i neizvjesne.
Sjećam se Nazorova opisa toga događaja iz „Dnevnika s partizanima“, imena pratilaca, ilegalaca – Inženjera (Ivan Marinković) i Konspiratora (Dragutin Saili). Upoznao sam Kupu, zimi negostoljubivu i rizičnu, bilo je dana kada je nismo skelom prelazili .Razmišljam o svim tim uvjetima danas, a oni su imali još i ratne rizike i neizvjesnosti ilegalnog kretanja, ali sigurno su je prešli (prema zapisu dr. Dušana Koraća u knjizi „Kordun i Banija u NOB…..“, izdanje Školska knjiga. Zagreb, 1986. g.: „…od Horvata prati ih vod čete „Kljuka“ preko Lučelnice do Lijevih Štefanki, gdje prelaze Kupu. Zanoćili su u selu Desni Štefanki, u kući Mije Karasa. Drugog dana nastavljaju put preko Korduna. Organizator prijelaza i boravka je borac Mika Orečić.“.) I prije njih, a kasnije još više, tom dvostranom partizanskom stazom Zagreb – Kordun – Zagreb prošli su mnogi borci pa i najistaknutiji članovi Vrhovnog štaba Hrvatske i Jugoslavije.
Pokupsko područje i okolica bili su u ratnim godinama, kao i šira zona Zagreba, pod stalnom kontrolom vojske i policije. Dijelovi Korduna i Banije imali su aktivne partizanske jedinice i dio slobodnih teritorija i pored nekoliko jakih neprijateljskih utvrda na tom području. Na pokupskoj strani bila je živa ilegalna aktivnost sudionika oslobodilačkog pokreta, postojana suradnja s teritorijem s desne obale Kupe. Tu je odgovor zašto je baš ovo područje procijenjeno kao sigurno za tako važne putnike, civile, koji kreću iz Zagreba „radi nabave prehrambenih namirnica u okolici“. Poznato je da se ustanički teritorij preko ovog područja snabdijevao lijekovima i sanitetskim materijalom, solju, šećerom, petrolejom. I druge namirnice ovuda su često putovale preko rijeke, bilo trampom među stanovništvom (litra rakije za kilu soli), bilo solidarnošću ljudi Pokuplja s često gladnima, u zgarište pretvorenog velikog dijela Korduna. Kupa i mrak pratili su prelazak žitarica, krumpira, graha i mesa iz tajnih mesnica u hrvatskim selima Pokuplja. Na Kordunu hrana je spremana u zemunice i organizirano dijeljena uz vlastitu, proizvedenu u suradnji seljaka i partizana (organizirani partizanski vrtovi, čak i ekonomije).
Zagreb je imao brojne i razgranate ilegalne prolaze do slobodnog teritorija. Veliki broj ilegalaca i simpatizera koristio je željezničke pruge koje su često onesposobljavanje da ih ne koristi okupator. Na tim pravcima bile su redovne i detaljne kontrole putnika. Profesor Ivan Marinković-Slavko na ovom putovanju „Inženjer“, u tom vremenu bio je sekretar Povjerenstva CK KPH za grad Zagreb, stvarni ilegalni predvodnik komunista u Zagrebu, osobnom pratnjom Gorana i Nazora naglasio je poseban značaj njihovog odlaska u partizane. Ovo pojačanje partizanskih redova je zapaženo i u Europi, kao što je Nazor zapisao:
„Čujem da je londonski radio, koji više ne ignorira naše partizane i počinje da njihove borbe zove veličanstvenima govorio jučer ili prekjuče o mojem bijegu iz Zagreba.
Polemizirao je – vele – o meni; odbijajući neke tvrdnje zagrebačke radiostanice“.
Kružile su različite verzije o njegovoj sudbini i razlozima nestanka iz Zagreba. Neki autori u Zagrebu pisali su da je otet i odveden u šumu, podcjenjujući njegovo opredjeljenje i želju za konačnim oslobođenjem Istre i Hrvatske. Ni danas ne prestaju slične špekulacije, iako je Nazor u svom prvom govoru omladini u Bihaću jasno istakao razloge odlaska iz Zagreba: „Kad sam s Ivanom Goranom Kovačićem pobjegao iz glavnog grada takozvane NDH, koja zapravo nije ni Nezavisna ni Država pa, bogme ni Hrvatska…“
Iz pregleda pisanja medija u Zagrebu, vidi se da nije bilo frontalnog napada na pjesnika, čak se i pisalo pomirljivo o njegovim književnim radovima, nerealno očekujući da će se možda vratiti pa da mu se ne oteža povratak.
S terena preko Kupe nerijetko su ranjenici i bolesnici prolazili sve prepreke, uz podršku Pokupljana, do zdravstvene pomoći u Zagrebu. Govoreći na otkrivanju spomen-obilježja narodnom heroju Ivanu Rukavini – Siđi u selu Roženici (poginuo 27. 12. 1943. g.) Rudica Rak, predsjednik Skupštine općine Pokupsko i sudionik NOB-a, iznio je podatak da je na području općine bilo oko 900 aktivnih sudionika oslobodilačke borbe. Četa, kasnije bataljun „Kljuka“ (uz borbu brine i o otpremi hrane preko rijeke) i brigada „F. Ogulinac – Seljo, imali su uporište i djelovali na ovom području, kao i Žumberačko–pokupski odred (koji ima 300 boraca već polovinom 1942.g.). Prema ocjeni Ive Lolo Ribara, koji piše Vrhovnom štabu i Titu sa terena 1. 9. 1942. g., u trokutu Žumberak – Kupa -Sava, odvija se „požar partizanskih borbi“.
Dugogodišnji stočni sajam u Pokupskom bio je radno, poslovno i prijateljsko masovno okupljanje, narodna svečanost, ljudi iz Korduna, Banije, pa čak i dijela Bosne s južne strane te Pokuplja i Turopolja sa sjeverne strane, kao i trgovaca iz okolnih gradova i vinara s Plješevice. Stalni kontakti i brojna prijateljstva od prije rata, bili su u ratnim neprilikama podloga povjerenju i suradnji u borbi za slobodu. Potpunije i stalnije veze otežavao je samo nedostatak mosta na Kupi, kojeg su dugo vremena djelomično zamjenjivale skele kod Pokupskog i nešto istočnije kod Šišinca, a u ratno doba brojni ilegalni čamci (danju pretežno skriveni – potopljeni).
Inicijativa Anđelke Martić (1924. – 2020. g.) da se na ovom mjestu simboličkog mosta između dviju obala, prijelaza u slobodniju Hrvatsku, obilježe godišnjice smrti Vladimira Nazora i pogibije Gorana, potaknula nas je da održimo školski sat o Goranu i Nazoru u selu Lijevi Štefanki, na lijevoj obali s koje se otisnuo „mali trošni čamac“ preko Kupe 29. prosinca 1942.godine.
Učenici škole, s upraviteljicom Katicom pripremili su recital: pjesmu „Čamac na Kupi“, „Titov naprijed“ i dijelove Nazorova dnevnika te više odlomaka iz Goranove „Jame“, dio zapisa o Lukovdolu te pjesmu „Moj grob“ („Nitko da ne dođe do prijatelj drag…“).
Neumorna partizanka i novinarka u ratu, izuzetno je angažirana u miru: prevoditeljica, urednica časopisa “Radost“, glavna urednica izdavačke kuće „Naša djeca“, autorica dvije stotine tekstova za slikovnice i niza djela za mlade. U stalnom kontaktu sa školama, Anđelka nam je govorila o Nazorovom ratnom putu i doprinosu pobjedi, o njegovom radu kao prvog Predsjednika Prezidija Republike Hrvatske (Predsjednika Republike), ali istovremeno i na književnom stvaranju.
Upoznala nas je s njegovim radom u posljednjim tjednima prije smrti (umro je 19. 6. 1949.). Nije propustio da se oprosti od, tih dana preminulog, slovenskog partizanskog prijatelja Otona Župančića, (umro 12. 6. 1949.) pjesmom „Slava Otonu“, zahvalu za doprinos oslobođenju zemlje i za ukupno životno djelo. Neposredno prije smrti, 17. i 18. lipnja, dovršio je pjesmu „Rusija Majko“ u kojoj apelira za prekid sukoba i pritiska Rusije na našu zemlju ,ali dosljedno svom životnom optimizmu i vjeri u pobjedu istine, poručuje stihom:
„I vika stoji sa svih strana, ali ne će
Obustaviti. Sudbine kolokret.
Uzalud usta glomazna-djetetu
Na usni često istine je r’ječ.“
Prazninu, koja nastaje odlaskom Nazora, Anđelka prikazuje kao opći gubitak stihovima koje je u pjesmi „Sjeni Vladimira Nazora“ (21. 6. 1949. godine) napisao njegov prijatelj pjesnik Gustav Krklec:
„Umuknut nikad ne će tvoja lira,
za vedrog jutra,ni u suton siv,
Na valu burnom i u luci mira,
ti bit ćeš s nama, vječno mlad i živ.“
Istaknula je pjesnička djela Ivana Kovačića – Gorana (uzeo je drugo ime po zavičaju) te njegovu novinarsku i političku aktivnost prije rata. Poznato je iz njegovih zapisa da je preko Stjepana Radića otkrio hrvatstvo i bio aktivni pristaša HSS.a. U toku NOR-a napisao je s Nazorom zajedničko djelo „Hrvatske pjesme partizanske“. Goran nije dočekao slobodu, poginuo je 13. srpnja 1943. g. u Vrbnici u istočnoj Bosni. Posmrtni ostatci pronađeni su nakon rata.
Goranovo, kao i Nazorovo ime izabralo je i nosi više škola i knjižnica. Tako pjesnici žive trajno među čitaocima.
Školski sat o Nazoru i Goranu na zimskoj „ mutnoj rijeci Kupi“ učenici su završili pjevajući pjesmu „Po šumama i gorama“ te se okupili oko Anđelke, oduševljeni njenim riječima o pjesnicima na putu po slobodu – njihovom aktivnom borbom, snažnim optimizmom i bodrenjem suboraca novim djelima.
Suprug upraviteljice škole, Ljuma Mugbil, osigurao je čamac, ni malen ni trošan i prevezao nas je u Desne Štefanke. U kući „gazde Miška, povratnika iz Amerike“ kako ga je nazvao Nazor u svom dnevniku, (Mije Karasa) čuli smo kako je taj susret sa starim i mlađim putnikom protekao. Anđelka je detaljno novinarski sve bilježila. Vidjeli smo posuđe i predmete kojim su se služili i čuli doživljaje domaćina, koji su iz razumljivih razloga, mnogo kasnije saznali imena putnika koje su te hladne večeri, utoplili i počastili večerom i konakom. Vraćajući se na lijevu obalu, Mugbil nas je, veslajući, podsjetio na Nazorovu želju iz pjesme:
„Maleni trošni čamče
na mutnoj Kupi,
uradi što i sa mnom:
dočekaj sve što trpi.!
Žrtvi mladih prijatelja koji nisu preživjeli terorističku akciju uoči rata u kojoj su se zajedno našli, žrtvi brojnih palih suboraca i brata (ubijenog u logoru Jasenovac) Anđelka je svojom borbom i životom, upalila trajni pobjednički krijes.
I slobodi i sebi.
Gojko Šteković
