Volim povijest. Ovo je jedna povijesna priča koja se može povezati i sa današnjicom.
Između batina i jazza: poučak o ideološkom plesu 1947. godine
Davne 1947. godine, dok se miris baruta još nije sasvim povukao s ulica, tadašnji zagrebački SKOJ izdao je proglas o „nepoćudnosti“ boogie-woogieja i sličnih amerikaniziranih plesova. U trenutku kada je ideološka stega bila na vrhuncu, plesni podij postao je prva crta bojišnice protiv takozvane „zapadne dekadencije“.
Oni koji bi se na proglas oglušili, nisu prolazili dobro. Nije to bilo pitanje ukusa, nego pitanje „ispravnosti“. Mladićima su na ulicama rezali preširoke hlače, a one s naglašenim „električarskim“ izgledom znalo se i sačekati te prebiti u mraku. Djevojke nisu bile pošteđene – škare su radile i na njihovim frizurama, pretvarajući modernu kosu u simbol pokornosti.
Bio je to ideološki odgoj na brzinu, bez prava na žalbu, proveden kroz javno poniženje i fizičku prisilu. Milicija je upadala na plesnjake, legitimirala „zabludjelu omladinu“, a mnogi su umjesto u ritmu jazza završavali na „dobrovoljnim“ radnim akcijama, kaleći se u blatu umjesto na parketu.
Srećom, to je kulturno divljaštvo potrajalo tek nekoliko mjeseci. Kako to često biva u velikim povijesnim igrama, već iduće, 1948. godine, sve se okrenulo naglavačke.
Nakon sudbonosnog „NE“ Staljinu i stvarne prijetnje s Istoka, Jugoslavija se gotovo preko noći našla u strateškom osloncu na Zapad. Odjednom je ista ona politika koja je jučer tukla zbog boogie-woogieja počela poticati učenje engleskog jezika i slušanje američke glazbe. Ono što je do jučer bilo „dekadentno i neprijateljsko“ postalo je poželjno, napredno i – što je najvažnije – korisno u novom političkom smjeru.
Mladi su, naravno, ostali isti.
Glazba je ostala ista.
Plesni koraci se nisu promijenili.
Promijenila se samo ideološka ploča, a oni isti glasovi koji su jučer donosili zabrane danas su pjevali sasvim drugu pjesmu.
Ova kratka, ali poučna epizoda iz naše povijesti zorno pokazuje kako politika, bez imalo srama, vrti mlade idealiste oko malog prsta. Jučer su u igri bili šišanje i batine, danas su to tečajevi engleskog i jazz u službi diplomacije.
Zato povijest jasno uči: zdrava skepsa prema političkom moralu i njihovim „istinama“ nije cinizam – to je najviši oblik građanske samoobrane.
Tadašnja omladina sve je to sažela u jednostavnu, ali preciznu parolu:
„Bolje plesati boogie-woogie, nego krampati na prugi!“
Damir Lacković
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
