Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Siniša Labrović: Solidarnost silno plaši vladare

Otklizali smo u kloaku histerije, mržnje i straha, zbog čega smo potpuno paralizirani, a onda netko drugi vodi igru. Vladari računaju na naš strah. Vrijeme je da mi, a ne netko drugi umjesto nas, kažemo što hoćemo i što je za nas dobro i korisno

(foto Sanjin Strukić/PIXSELL)

Svatko tko prati performersku scenu u Hrvatskoj zna tko je konceptualni umjetnik Siniša Labrović. Sjećamo ga se kako je u Splitu ovcama čitao romane i pjesme velikih pisaca, kako je na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava izazvao Božu Biškupića na boks meč za titulu ministra kulture ili kako je na koljenima obišao cijelu zgradu zagrebačkog gradskog poglavarstva, moleći tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića da da neki sitniš za nezavisne umjetnike. Svoje aktivističke radove izlagao je u mnogim evropskim metropolama, sve do Venecijanskog bijenala. Danas živi u Berlinu, a nastupio je (i još će nastupiti) na ovogodišnjem izdanju festivala izvedbenih umjetnosti Perforacije.

Iz Zagreba sam otišao prije tri godine, osjećajući da sam emocionalno potpuno urušen. Vjerujem da nisam ohol čovjek, mizantrop i da ne podcjenjujem ljude, ali sam zadnjih par godina u Hrvatskoj imao intenzivan osjećaj vlastite poraženosti

U programu ovogodišnjih Perforacija je i vaš novi performans “Let’s go together to be alone” ili “Hajmo biti zajedno da budemo sami”. O čemu se radi?

To je performans koji ćemo izvesti u Zadru sredinom kolovoza, a riječ je o tome da ćemo probali okupiti što veći broj ljudi na trgu, kod crkve Sv. Donata, koji bi svi pola sata gledali i pretraživali po svojim mobitelima, svatko sam sa sobom i u tišini. To bismo onda prijavili u Guinnessovu knjigu rekorda, kao najveći broj ljudi koji su u isto vrijeme i na istom mjestu gledali u svoje mobitele. To je suvremeni fenomen zajednice, mogu to biti tinejdžeri ili stariji ljudi, koji bi trebali predstavljati nekakvu živu grupu, a zapravo su svi sami za sebe. To su sada već scene kojima svi svjedočimo, ali tom iskustvu bih još dodao našu opsjednutost svakojakim rekordima i izrazito natjecateljskim duhom, pri čemu u nekom nazovikolektivnom naporu svatko zapravo ostaje sam. Skupljamo se da bi što više nas u nekom prostoru bilo usamljeno.

Da li danas postoji veći strah od gomile ili od usamljenosti?

Mislim da tu postoji paradoks da smo u gomilama usamljeni, a u njih hrlimo jer smo izgubili osjećaj da zaista budemo sami sa sobom. S druge strane, gomila me uvijek asocira na zastavu pod kojom urla uvijek jedan te isti slogan, a često je okupljena da bi bila protiv nekog drugog, u slavlju nekog svog imaginarnog identiteta. Strah od usamljenosti i pristupanje gomili može učiniti veliko zlo, ali i ta činjenica da venemo u nekoj amorfnoj gomili također je zastrašujuća. Taj moment gomile ne pojavljuje se samo zato što smo postali masovno društvo, nego i zato što smo iskusili tu vrstu usamljenosti, živeći u ogromnim urbanim konglomeratima, a onda smo potražili utjehu, neku vrstu alternativne sreće, u tim identitetskim pričama i mržnji prema drugome koju gomile često stvaraju.

Crno tijesto politike

Urbani primjer konglomerata je i Berlin u kojem živite već godinama. Kako je tamo?

U Berlinu mi je zasad dobro jer je to grad koji ima jako razvijenu kulturnu infrastrukturu i ljude koji su za nju zainteresirani, koji ima puno zelenila i parkova i koji puno polaže u integraciju prirode i komunalnih usluga. On još uvijek nije jako skup, kao što su to London ili Pariz, tako da, sve skupa, mislim da mi je odlazak u Berlin prije tri godine bio jedan od boljih poteza u životu.

Kažu da Berlin nije Njemačka…

Pa on nije Njemačka, kao što ni Zagreb nije Hrvatska, a ni Beč Austrija. Baš sam prije neki dan razgovarao s novinarom Rüdigerom Rossigom s radija Deutsche Welle, koji je govorio o toj izdvojenosti Berlina i kako Nijemci iz drugih krajeva gledaju na Berlin kao na jedno ležerno i dokoličarsko mjesto u kojem se ne radi, nego gomile umjetnika kradu bogu dane. Berlin zaista jest opušten i to sam osjetio u trenutku kada sam u neko doba noći vidio ljude koji su u redu od kakvih petnaestak kafića bili nasmijani i veseli, koji pričaju, piju i jedu i koji žive upravo taj trenutak, što u Hrvatskoj nije slučaj već duže vremena. Vrsta relaksacije kojom ti ljudi zrače i takvo iskustvo Berlina ostaje u meni upisano kao nada da taj grad može opstati u ovoj vrsti kapitalizma u kojem profit guta sve.

Kako se iz Berlina vidi Zagreb?

Već duže nisam bio u Zagrebu, ali on mi se nakon tri godine života u Berlinu čini, ako smijem tako reći, kao grad koji je pomalo u propadanju. Sjećam se jednog iskustva, kada sam prvi put došao u Zagreb nakon preseljenja u Berlin, slijedom nekih umjetničkih akcija po zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, tada mi se prvi put Zagreb učinio kao jedan od tih postsocijalističkih perifernih gradova, koji izgledaju kao da je neki div s čeličnim kandžama prošao kroz njih pa je sve te fasade izgrebao i ostavio ih sivima i ruiniranima. Čini mi se iz ove pozicije da u Zagrebu ta svedenost na golu egzistenciju i na taj strah od budućnosti uzimaju maha i prekrivaju ljudska lica i komunikaciju među njima. Puno brige za golo preživljavanje, za sutrašnji dan, čemu sam u Zagrebu osobno svjedočio donedavno, ne pomaže nekom emaniranju ili proizvodnji osmijeha i radosti.

Krah nedolaska ljudi s Banije na moj performans nije poraz, nego samo jedna etapa u nizu poraza. Mi ćemo nastaviti ustrajati i tražiti sljedeće prilike da krahiramo

Vanja Juranić je o vašem životu u Berlinu snimila dokumentarac…

Mogu reći da se lagano približavamo kraju snimanja. U filmu je fokus više stavljen na egzistencijalne momente života u Berlinu koje smo prolazili moja supruga i ja, a manje se radi o mojem berlinskom bavljenju umjetnošću. Vanja je, naravno, snimila i performanse koje sam izvodio u Ljubljani i Zagrebu i neke stare radove, ali u filmu o životu u Berlinu radi se o mojoj svakodnevici. O selidbama u Berlinu s jednog mjesta na drugo, o hrani, prijateljima, poslovima i snalaženju. To je film o dolasku u neki novi grad, samo što ja imam kao neki dodatni autoritet zbog, recimo, važnosti umjetnosti u čijoj sam službi. To je zapravo film na temu “naš čovjek u inostranstvu”, sa svim problemima koje smo imali moja supruga i ja, s nostalgijom i depresijom, s našim svađama i mirenjima, pogledima na karijeru ili umjetnost i u tom smislu taj je dokumentarac krajnje otvoren prema našim životima. Od 15. studenog prošle godine sam zaposlen: tri dana u tjednu pakiram čaj u jednoj krasnoj firmi koja se zove Paper & Tea i moram priznati da mi to jako odgovara. Moj prijatelj, pisac Nenad Stipanić, tamo je radio i u međuvremenu prestao, a oni su tražili ljude kojih im u ovo doba krize nedostaje. Mislio sam da ću tamo ostati samo mjesec dana, ali evo, moj angažman još traje i sada mi se s ovom recesijom čini da je to bio poljubac sudbine.

Vaši performansi u Hrvatskoj bili su do srži aktivistički i često do bola iscrpljujući. Kako danas pulsira vaš performerski nerv?

Sigurno je da su dolazak i život u Berlinu promijenili do neke mjere moj temperament u odnosu na probleme s kojima sam se u svojim performansima prije bavio. Mogao bih reći da nisam više toliko pogođen ili bijesan. Ako me danas nešto dira, to ne proizvodi toliku silinu emocije, ali proizvodi bolno čuđenje. Teško mi je danas svjedočiti o promjeni mojih iskustava kao performera jer sam iz Zagreba otišao prije tri godine, osjećajući da sam na rubu propasti, emocionalno potpuno urušen. Bio je krajnji čas da se rastanem od te sredine. Vjerujem da nisam ohol čovjek, mizantrop i da ne podcjenjujem ljude, ali sam zadnjih par godina u Hrvatskoj imao intenzivan osjećaj vlastite poraženosti.

Kako se ta poraženost kod vas ogledala?

Ona je na kraju kod mene dovela i do neke vrste cinizma, pa kada bih recimo pročitao da su neki ljudi doživjeli neku nepravdu, uza svu empatiju prema njima, pomislio bih: za koga ste glasali? To mislim zato što dobar dio crnog tijesta u koji su umiješane mnoge drame u Hrvatskoj dolazi iz kuhinje političara i politike. I onda se kod mene, u toj sveopćoj političnosti, javio užasan osjećaj nemoći da se išta može promijeniti, koji me doveo u veliki škripac. U Berlinu mi je dosta trebalo da te negativne emocije splasnu i da se promijeni fokus mojih opsesija vezanih za hrvatske probleme. Boli i brige ipak ostaju, jer u Hrvatskoj imam obitelj i prijatelje, konačno imam i sebe koji sam tu živio 50 godina i ne mogu i ne želim sve to odbaciti. S druge strane, sada postoji moja briga, poput umjetnika koji naročito iz istočne Evrope dolaze na Zapad, da ne mogu realizirati kompleksne radove koji bi tražili više vremena i produkcijski napor, pa je onda to pitanje “karijere” više stvar moje fikcije o onome što sam ranije napravio, dok je umjetnička stvarnost tu gdje sam sada dobrim dijelom nerealizirana. To je ponekad bolno, ali to jest moja stvarnost.

Performans “Zid, pljesak, kuća, smijeh” ispred sjedišta HDZ-a u Zagrebu (Foto: Josip Regović/PIXSELL)

Dobar kvasac budućnosti

Kako je izgledao performans koji ste pripremili za zagrebački dio Perforacija?

Performans se trebao održavati dva dana: prvi dan sam zaista stajao pred zgradom Vlade na Markovom trgu s transparentom na kojem je s prednje strane stajala iz rječnika izvedena definicija riječi “potres”, a sa stražnje definicija riječi “savjest”. Onda sam se spustio do sjedišta HDZ-a na Trgu žrtava fašizma i tamo sat vremena držao drugi transparent na kojem je s jedne strane bila definicija riječi “krađa”, a s druge strane riječi “stid”. Sutradan su trebala doći dva organizirana autobusa ljudi s Banije pred zgradu Vlade i svatko od njih je pojedinačno trebao izgovarati rečenicu “potres mi je srušio kuću” ili “potres mi je srušio život” ili budućnost, već prema tome što svatko od njih osjeća da najbolnije odražava njegovu ili njezinu situaciju. Nakon svake od tih rečenica ostali su trebali reagirati pljeskom. Nakon toga smo se svi trebali spustiti do sjedišta HDZ-a, pred kojim bi ti ljudi redali cigle s ispisanim imenima svih tih mjesta i sela na Baniji koja su porušena. Međutim, ljudi s Banije nisu došli i ja sam performans održao sam viknuvši pred zgradom Vlade “potres mi je srušio državu”, uz vlastiti smijeh i pljesak. Kao što sam rekao i drugim medijima, taj krah nedolaska ljudi s Banije po meni nije poraz, nego samo jedna etapa u nizu poraza. Mi ćemo nastaviti ustrajati i tražiti sljedeće prilike da krahiramo. Ovaj krah po meni je zapravo važan simptom onoga što se u Hrvatskoj čitavo vrijeme događa.

Nedavno mi je Paolo Magelli rekao da kada bi se on iz protesta danas na nekom trgu spalio kao Jan Palach, ta informacija ne bi živjela duže od 48 sati. Kolika je danas moć angažirane umjetnosti?

Nedavno sam čitao tekstove grčkog pjesnika Kavafisa koji je dugo živio u Aleksandriji. On u svojim pismima govori o potrebi da se zagovara stvar koja se u njegovo vrijeme početka 20. vijeka činila nemogućom, a to je ukidanje smrtne kazne. On kaže da bez obzira na javno mnijenje ili prisutnost smrtne kazne u brojnim zakonodavstvima širom svijeta, protiv nje govori uvijek kada ima priliku, vjerujući da će netko o tome razmisliti i da će taj stav postupno prihvatiti i veći broj ljudi. Zaista, tokom vremena u mnogim državama je smrtna kazna ukinuta. To što stvarnost danas izgleda tako grozno jest uzrok da ja, na primjer, moram uzimati antidepresive jer me ovaj rat, nakon dvije godine korone, potpuno porazio i bio sam neka tri mjeseca u užasno dešperatnom stanju. Ono što je, međutim, ključno jest da mi ne znamo gdje leži neki dobar kvasac budućnosti i moramo ga potražiti. Ne znam što će napraviti vladari ovoga svijeta, ali s druge strane strah vlada ljudima i često sam žalostan jer mislim da ljudi žive užasno kukavičke živote. Nema te moći koja može poraziti udružene ljude, a s druge strane oni nemaju puno ni za izgubiti. Ako se boje za svoje živote i provode ih u duhovnim ili materijalnim okovima, sagnute glave i povijene kičme, taj život je užasan. Vladari računaju na naš strah, naša solidarnost i međusobno prijateljstvo ih silno plaše. Ono što su neki od mojih radova meni ponudili jest osjećaj da nisam uzmaknuo i izdao samog sebe.

Kada biste zamislili performans koji bi govorio o današnjem svijetu, a izvodio bi se u centru neke metropole, kako bi on izgledao?

Ono što mi u ovom trenutku pada na pamet jest da bih pokušao na tom trgu okupiti najveći mogući broj ljudi koji bi se pred nekim parlamentom držali za ruke i pogledali jedni druge u oči i na taj način potvrdili da su tu i da su zajedno. Jer otklizali smo u kloaku histerije, mržnje i straha, zbog čega smo potpuno paralizirani, a onda netko drugi vodi igru. Vrijeme je da mi, a ne netko drugi umjesto nas, kažemo što hoćemo i što je za nas dobro i korisno.

(Novosti / Bojan Munjin)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave