Nije dodjela nagrade za antifašizam povjesničaru Ivi Goldsteinu koja nosi ime po Gojku Nikolišu – liječniku, komunistu i glavnom sanitetskom kadru u NOB-u – još bila ni postala vijest, a već je izazvala javno negodovanje. Tim povodom osmotrit ćemo slijepu pjegu ljevice i svega onog što se tamo svrstava, a na koju pada ponajveći dio ove problematike

Nije dodjela nagrade “Dr. Gojko Nikoliš” za antifašizam povjesničaru Ivi Goldsteinu prošli tjedan još bila ni postala vijest, a već je izazvala javno negodovanje. Na licu mjesta, prilikom njezina uručivanja laureatima na božićnoj svečanosti u zagrebačkom hotelu Westin, najprije se glasno pobunilo nekoliko osoba, s tim da je kritika ustvari došla iznutra, od nekolicine zaposlenih u redovima samog organizatora, Srpskog narodnog vijeća. Inače, također, izdavača ovog tjednika.

Nastavilo se odmah zatim po društvenim mrežama, gdje su se tome pridružile razne antifašističke inicijative i udruge. “Ujedinjeni protiv fašizma”, organizacija koja je prije mjesec i pol dana formirala protestne marševe u četiri hrvatska grada, podsjetila je tako na uporno Goldsteinovo negiranje izraelskog genocida nad Palestincima.

“Osoba koja to ne vidi ili odbija vidjeti, koja to ne osuđuje i koja aktivno relativizira ili opravdava takvu praksu, ne zauzima neutralnu poziciju nego se svrstava uz fašizam. Antifašizam nije biografija, identitetska oznaka ni kulturna legitimacija, nego konkretna politička praksa u sadašnjosti. U tom smislu, ova nagrada nije nesporazum nego simptom načina na koji se antifašizam pretvara u prazan kulturni kapital, lišen političke i etičke obveze. Ako SNV želi da antifašizam ostane živi politički pojam, a ne dekorativna etiketa za prikrivanje pristajanja na zločin, jedini dosljedan potez jest povlačenje ove odluke”, kazano je u njihovu očitovanju, uz poziv da se nagrada za antifašizam “dodijeli nekome tko nije branitelj fašističkih vlada, vojski i ideja”.

Ništa blaža nota nije doprla s profila inicijative “Nepokorena Palestina”, gdje se ističe da Goldstein običava manipulirati optužbama za antisemitizam, potom instrumentaliziranim za obranu cionizma, okupacije, aparthejda i etničkog čišćenja: “(…) S ovakvim antifašistima, fašisti stvarno više nisu potrebni. Sramotno za SNV. Tragično za pojam antifašizma koji se tretira kao prišivku nekadašnje časti, arhaičnu praksu i lekciju iz udžbenika povijesti iz koje se ništa ne uči.”

Sve je dopunjeno ogorčenim istupima još nekih udruženja, poput Inicijative za slobodnu Palestinu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Mladih antifašistkinja Zagreba, Udruženja antifašističkih boraca i antifašista Zagreb-jug itd.

No u međuvremenu oglasio se i drugi SNV-ov laureat, povjesničar Mario Šimunković, evidentno i sam imajući potrebu da se izjasni o istoj ovoj temi: “(…) Iako je nagradu ‘Gojko Nikoliš’ dobio i Ivo Goldstein, koji najblaže rečeno opravdava izraelsku okupaciju Gaze, i ptice na grani znaju, ali ponovit ću jasno – ja podupirem slobodnu Palestinu i osuđujem državu Izrael u genocidu koji provodi.”

Ako je netko i bio sklon zanemariti prethodne prigovore, ovo je već ispalo vrlo neugodno. Dodijeliš nagradu za antifašizam dvojici biranih zaslužnika, a onda jedan od njih konstatira da je drugi zapravo u službi nekog genocida, makar propagandno. I da bi sve bilo malo bizarnije, valja se prisjetiti kako je svojedobno Goldstein javno iznosio, u vezi s istom temom, zamjerke na račun samog SNV-a.

Doduše, kad su organizatori Trnjanskih kresova 2024. u pozivu na taj skup spočitnuli hrvatskoj vladi podršku Izraelu u kolonizaciji Palestine, on je pretpostavio da institucionalni pokrovitelji manifestacije, pa s njima i SNV i Grad Zagreb, naime, o tome njihovu stavu nemaju pojma, kamoli da ga dijele. A to bi neznanje značilo da im jedna ruka nema uvid u aktivnosti druge, što u politici i nije neki ideal. No očito ih nije uspio uvrijediti.

Ivo Goldstein poriče ne samo kolonijalistički temelj ovakvog Izraela, nego podmeće tezu da svi koji mu se protive automatski osporavaju pravo Židova na mogućnost samog življenja u Palestini, a naročito na ravnopravnost

I tako, na tu je temu Ivo Goldstein, sveučilišni profesor i bivši veleposlanik RH u Parizu te predsjednik Židovske vjerske zajednice “Bet Israel”, nadrobio do danas baš koješta. Ipak, nećemo se ovaj put vraćati na proizraelsku mu forenziku nad djecom pobijenom u Gazi, na denunciranje propalestinskih studentskih demonstranata u Americi, ili na difamacije što ih je iznosio na račun onih ljevičara koji navodno rade u korist islamističkih fanatika – imali sami o tome pojma ili ne.

Važnije od toga, osmotrit ćemo slijepu pjegu ljevice i svega onog što se tamo svrstava zajedno s našim laureatima, a na koju pada ponajveći dio ove problematike. Možda ćemo tako bolje rasvijetliti i ovaj slučaj. Usput, nije zgoreg uočiti da mediji zdesna dobrano likuju nad njime, promatrajući razvoj događaja maltene s kokicama u rukama, ali bez vlastitog izričitog stajališta ili, preciznije, bez lociranog političkog interesa u tome. Čitava je dijalektika u dotičnoj temi stoga prepuštena ljevici koja će se s njom povaljati u prašini svojih kontradikcija, nalik onome već zabilježenom u primjeru opće pometnje nakon marševa “Ujedinjeni protiv fašizma”.

Ukratko kazano, najšire pojmljena ljevica, s centrističkim te ekonomsko-liberalnim svojim dijelom, ima velikih problema s jugoslavensko-socijalističkim naslijeđem borbe protiv fašizma. Ako se nečim intenzivno bavi, onda je to njezina vlastita žudnja za nekakvim zamjenskim antifašizmom, svakako u skladu s kapitalističkom liberalnom demokracijom, umjesto s jekom prononsiranog komunističkog zloduha. Kad joj se veli da upravo taj zamjenski generira imperijalističke ratove dandanas, međutim, s razlogom se plaši da će biti primorana logično njima pripisati i jamstvo za svoje zapadnjačke privilegije.

Onda ta i takva hrvatska ljevica, pa i bilo tko drugi u potrazi za prihvatljivijim antifašizmom, frenetično nalaze povijesne uzore po Zapadu, npr. u Winstonu Churchillu. No britanski premijer iz onog doba bio je kolonijalist i rasist s dna kace, pa je odigrao i ključnu ulogu u implementaciji Balfourove deklaracije nakon Prvog svjetskog rata, kojom je Velika Britanija prepustila cionistima ključnu političku prednost u budućem zaposjedanju Palestine nauštrb Arapa.

SFRJ nije imala tih problema oko Palestine, a nije ni Gojko Nikoliš, liječnik i komunist, interbrigadist u Španjolskom građanskom ratu i glavni sanitetski kadar u jugoslavenskoj Narodnooslobodilačkoj borbi. On je takvo buržujsko izmotavanje nazivao – politmaheraj. Jugoslavija pak 1967. prekinula je diplomatske odnose s Izraelom, jer zaista tek antikolonijalna, dakle istinska ljevica, može vjerodostojno braniti Palestince i, u krajnjoj liniji, njihovo pravo na povratak u vlastite domove.

Ivo Goldstein, s druge strane, poriče ne samo kolonijalistički temelj ovakvog Izraela, nego podmeće tezu da svi koji mu se protive automatski osporavaju pravo Židova na mogućnost samog življenja u Palestini, a naročito na ravnopravnost. Ne, nego se Izraelu, kao što bismo i bilo kome drugome, niječe pravo na aparthejd i državni teror nad jednom silnički podređenom etnijom. No ta mu je zamjena teza definitivno nužna ako želi kamuflirati suštinsku činjenicu ideološki dizajnirane židovske supremacije koja predstavlja vrhovni rezon države Izrael, što Goldsteina nesumnjivo svrstava udesno.

Uostalom, već smo ga ovdje nazivali desničarom. I neka ne bude viška čuđenja oko toga što je on i takav pozicioniran antifašistički dok se bavi našom ovdašnjom poviješću, pa mu i Srbi u Hrvatskoj mogu biti zahvalni na historiografskom prinosu u vezi s ustaškim genocidom nad tim narodom u Drugom svjetskom ratu. Uz to je vezana i jedina naša primjedba na kritičke javne iskaze povodom dodjele SNV-ove nagrade za antifašizam.

Cinična realnost sveprisutnog politmaheraja otkriva nam da se antifašistom može biti i selektivno, a ne jedino na cjelovitom planu, kao što sugerira jedan od spomenutih istupa. Selektivan je bio i Churchill, antifašist naspram sila Osovine, ali u pojedinim krucijalnim aspektima svoje politike nastrojen prilično fašistički, dok to što su neke političke struje danas naklone forsiranju samo progresivne njegove strane govori više o njima nego o njegovu djelu. Goldstein također nije dužan slijediti ideju po kojoj bismo valjda prvo morali biti antifašisti, pa tek onda Židovi ili Srbi ili Hrvati, i to po mogućnosti bez ekskluzivnih prioriteta.

No kad se takav netko nagradi za integralni antifašizam, onda to podrazumijeva i punu političku odgovornost organizatora dodjele. Pogotovo je tako ako počast uključuje ime nekoga kao što je Gojko Nikoliš, za kojeg možemo pokušati zaključiti samo na čijoj bi strani bio danas u Gazi, tamo gdje pod izraelskim bombama nije od zdravstvenog sustava ostao čitav ni laboratorijski šalter za primanje uzoraka. Svejedno, on je svoje odvojevao, a nama svakako neće dostajati da se borimo samo imenima.

(Igor Lasić/Novosti)

Poveznica na članak: https://www.portalnovosti.com/selektivni-antifasizam/