Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Reustašizacija Hrvatske

Hrvatska vrda između antifašizma i fašizma, ali ako je namjera kopirati Tuđmanovu zaljubljenost u Francovu Španjolsku, jedinu polunacističku državu koja je izbjegla međunarodne antifašističke sankcije, to nije moguće jer Evropa, bez obzira na sve mane, koncept mekog, “demokratskog” fašizma ne bi mogla podnijeti

(Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL) Veličanje NDH u Splitu

Ne, to nikamo ne vodi. Nakon nedavnog skandala u Splitu, gdje je izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda izjavio da je današnja Hrvatska nasljednica NDH, hrvatski državni vrh ponio se u stilu one “ni čuli ni vidjeli” i iz toga se izrodila najveća blamaža poslije postavljanja HOS-ove spomen-ploče na puškomet od Jasenovca. O da, Medvedovo ministarstvo izdalo je nekakvo saopćenje u kojem se ograđuje od toga da je izaslanik govorio u njegovo ime, ali ne i od toga što je ovaj rekao. A onda je premijer Andrej Plenković ponovio svoju staru mantru da je veličanje NDH i njenih nacističkih pokrovitelja već kažnjivo. Dakle, sve je na sudovima pa on, kao, s tim nema veze. Baš me zanima da li bi premijer pokazao takvu “pravdoljubivost” da je nekim čudom splitski skandal imao četnički, a ne ustaški predznak. Iz pretpovijesti ovog događaja imamo dvojicu državnih čelnika jasnih antifašističkih stavova, Stipu Mesića i Ivu Josipovića, ali njih dvojicu nitko nije slušao, no imamo i trećeg koji je Plenkoviću morao poslužiti kao direktan uzor. To je Ivo Sanader, koji je jednostavno dao rušiti ustaške spomenike i spomen-ploče i nije ga zanimalo ovo što muči Plenkovića oko nadležnosti sudskih tijela. On je direktno primjenjivao odredbe Ustava i nije ga brinulo da li lokalno sudstvo za to ima sluha ili ne.

Plenković sigurno nije ustašofil, jer takvi ne šalju vijence u počast poginulim partizanima na Sutjesci, gdje je izginulo i dosta ustaša. U tom smislu on se značajno razlikuje od Tuđmana, i to jednom s pozitivnim, drugi put s negativnim predznakom. Tuđman je svjesno instalirao proustašku desnicu na političku scenu, jer je izjavljivao da ne može ratovati s “časnim sestrama”, a osim toga služila mu je kao pretorijanska garda za kroćenje opozicije kako mu se ne bi događali neplanirani problemi kao u slučaju zagrebačke krize. S druge strane, Tuđman je držao pod kontrolom tu proustašku desnicu pa je u krajnjoj liniji raspustio HOS i uključio ga u regularnu hrvatsku vojsku. Plenković za to jednostavno nema kapaciteta i drži se i inače standardne taktike čekanja da sami događaji dovedu do raspleta koji mu odgovara ili ga barem ne ugrožava. U spomenutom splitskom skandalu pokazalo se da Skejini bojovnici ne slave obljetnicu osnivanja HOS-a iz ranih devedesetih, nego obljetnicu osnivanja NDH. Ima tu još nešto važno. U skandal s HOS-ovcima uključen je i SDP. Iz te stranke je, doduše, došla inicijativa (Ranko Ostojić) da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice bitke na Sutjesci, što je čak iz lijevo-liberalnog dijela vladajuće većine odbačeno s obrazloženjem da Sutjeska nije na teritoriju Hrvatske (kao da Bleiburg jeste). Ali fatalnu grešku, zbog koje se u međuvremenu, istina, ispričao, SDP je napravio kada je pristao uvrstiti zagrebački HOS s grbom koji je uključivao ZDS u državni registar.

Naravno, ne mislim da su ovim neoustaše oko Skeje i sličnih dobili svoje lijevo krilo. Ali o Skeji ovdje i nije riječ, ili barem nije prvenstveno o njemu. Jer kada se sadašnji predsjednik SDP-a Peđa Grbin nedavno morao ispričavati zato što je pijan pjevao Thompsonove pjesme, to znači da je proces reustašizacije ušao možda i u najgori fazu, a to je normalizacija nenormalnoga, o čemu najbolje svjedoči more ustaških grafita na koje se nitko ne osvrće. Doduše, iz vrha HDZ-ove vlasti dolaze uvjeravanja da o reustašizaciji ne može biti govora jer filoustaške stranke loše prolaze na izborima, što je zbilja istina. Ali u tome i jeste kvaka. Glavno rasadište ustašonostalgije je sam HDZ, istina ne onako otvoreno kao u Tuđmanovo vrijeme, ali u koordinaciji s Crkvom, školstvom, grebe po dnu kace najgorih NDH-ovskih resantimana. Ukratko, od Hrvatske se želi napraviti nekakva proevropska NDH, što je posebno delikatno u svjetlu sadašnjeg ukrajinskog rata, kada i Rusija (Wagner) i Ukrajina (Azov) obilno koriste militantne pronacističke formacije.

O da, Plenković je dovoljno dobro pozicioniran u Bruxellesu da može izbrisati te mrlje, ili ih učiniti manje vidljivima. Ali što ako se rat u Ukrajini dodatno povampiri, pređe granice te zemlje, čime bi ponovno počelo okupljanje čopora pasa rata, uključujući i na ovim našim stranama (za što su sudionici splitskog skandala dali više nego jasne smjernice)? Osim toga, Hrvatska je već dobila zvučne šamare, u čemu je naročito indikativna Austrija koja je zabranila ustaške komemoracije na Bleiburgu. Treba podsjetiti da je Austrija prošla puno plići proces denacifikacije od Njemačke, iako su joj nametnute mjere međunarodne uprave i obvezne neutralnosti, koja traje do danas. I sada imamo apsurd nad apsurdima. Poludenacificirana Austrija nameće antifašističke standarde Hrvatskoj, čiji su partizani bili mala, ali supervažna članica antihitlerovske koalicije. Dakle, riječ je o klasičnom primjeru krivog srastanja, a kada tu stvari krivo krenu, krivo i završe. Blajburška komemoracija sada je prebačena na Mirogoj, iako to nije nikakvo ustaško groblje, i na Udbinu, gdje su Hrvati ginuli ne s nekakvim anacionalnim komunistima, nego s ovdje potpuno nevažnim Turcima.

Zaključno, reustašizacija Hrvatske odlično stoji jer nikada nije doživjela ovako otvoreno sponzorstvo vrhova vlasti, ali to nije jedino loše. Jednako je loše, ili i gore, to što je ta reustašizacija izrazito osvetnička, revanšistička, tako da posljednji hitac u jednom ratu repetira prvi hitac u sljedećem. Naravno da ne mora biti tako. Sve članice nekadašnjeg nacističkog tabora presjekle su veze s tim razdobljem, što uključuje i Japan, koji je bio meta izrazito spornog američkog atomskog bombardiranja (više je bio prijetnja novom blokovskom sukobu i SSSR-u nego raspadajućem nacizmu), ali i to je prihvaćeno kao manje zlo od održavanja tadašnjeg ekstremno militantnog japanskog režima. Nasuprot tome, Ante Pavelić donio je suludu odluku o objavi rata Sjedinjenim Državama i uopće nisam siguran da poneki današnji novoustaše ne misle da ta objava i danas vrijedi. Zato ih je duboko ponizio, iako oni to sigurno ne vide, turski ambasador u Hrvatskoj koji je posjetio Sinjsku alku i tako poslao poruku da Turci ne smatraju svoj poraz u Sinju kao otponac ni za kakve osvete. Dakle, i kada gubiš ratove, moraš zadržati minimum dostojanstva i digniteta, a to naša ultraška desnica očito nije u stanju.

Zato sadašnja Hrvatska i vrda između antifašizma i fašizma i nije slučajno da je Franjo Tuđman bio toliko zaljubljen u Francovu Španjolsku, koja je bila jedina polunacistička država koja je izbjegla međunarodne antifašističke sankcije. Ali i to se moralo izjaloviti jer uz sve nedostatke Evrope i šireg svijeta, koncepcija mekog, “demokratskog” fašizma jednostavno ne može proći.

(Novosti/Marinko Čulić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave