Pretenciozno preuzevši naslov putopisa slavnog Alberta Fortisa, objavljenog prije točno 250 godina, ovim člankom donosim izvješće o još jednom realiziranom putovanju članova Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka. U mjesecu u kojem obilježavamo Dan antifašističke borbe, od 8. do 9. lipnja 2024., za članove Udruge organizirano je putovanje po Dalmaciji koje je, osim zabavnih sadržaja, imalo za cilj posjet važnim spomen-područjima i muzejima vezanima uz razdoblje antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Tematsko putovanje je organizirao Savez antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije pa su se krčkoj udruzi pridružile i ostale udruge s područja Crikvenice, Novog Vinodolskog i Čavala, ukupno 92 putnika. Naše i Fortisovo putovanje Dalmacijom imalo je nekoliko dodirnih točaka: šibenska i splitska okolica, Makarsko primorje, delta Neretve, a umjesto njegovog putovanja srednjodalmatinskim otocima, mi smo svoj put završili na Pelješkom mostu.
Program putovanja razradili su gospodin Darko Fanuko, predsjednik UABA-e Krk i gospođa Melita Urban, voditeljica poslovnice Arriva Krk. Prvi dan putovanja započeli smo u ranim jutarnjim satima polaskom dvaju autobusa iz Krka; jedan vozeći prema Crikvenici i Novom Vinodolskom, a drugi prema Čavlima, Ravnoj Gori i Bosiljevu, susrećući se ponovno na poznatoj Dalmatini. Uz usputna odmaranja, na prvo odredište, Spomen-park Šubićevac u Šibeniku, stigli smo prije podneva. O značenju spomen-parka govorio nam je naš domaćin, gospodin Zoran Restović, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije. Park je posvećen strijeljanim žrtvama od strane talijanskih fašista u razdoblju okupacije od 1941. do 1943. godine. Među strijeljanima bio je Rade Končar koji je s još 25 antifašista pogubljen 22. svibnja 1942. godine. Dvadeset godina kasnije na tom mjestu svečano je otvoren spomen-park. Na samom ulazu postavljen je brončani reljef koji prikazuje jedanaest muškaraca postrojenih pred zidom čekajući strijeljanje. Uz njih stoji vijoreća zastava s petokrakom zvijezdom.
Središnji motiv parka je spomenik Radi Končaru i drugovima do kojeg vodi popločana staza, a iza spomenika nalazi se trinaest betonskih stupova za koje su žrtve vezivane i zatim strijeljane.
Park je s vremenom nadograđivan te su 22. svibnja 1978., uz stazu postavljena tri spomen-kamena na koja su uklesani prigodni stihovi te imena žrtava. Od devedesetih godina park je sustavno devastiran i zapušten, spomenici u više navrata išarani, a prostor parka postao je šetalište za pse iako je od 2005. godine uvršten u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture RH. Na inicijativu našeg domaćina, gospodina Restovića i ZUABA-e Šibenik, pokrenut je 2019. godine projekt obnove pa je park danas obnovljen i nadziran kamerama kako bi se spriječilo daljnje uništavanje. Nakon polaganja vijenca na spomenik i karanfila na svaki pojedini stup u parku, s našim domaćinom otišli smo u Muzej pobjede gdje nas je dočekalo piće dobrodošlice, ali i bogat postav muzeja posvećenog ustanku dalmatinskog naroda i oslobođenju Šibenika i Dalmacije.
Ostatak dana, do odlaska u hotel u Vodicama, proveli smo u slobodnoj šetnji Šibenikom, gastronomskim užitcima, ali i u obilasku najljepše katedrale u Hrvatskoj posvećenoj zaštitniku grada, svetom Jakovu. Ovo je jedina katedrala u Europi sagrađena u potpunosti od kamena i jedan od najvrjednijih spomenika sakralne arhitekture u Hrvatskoj i Europi.
Drugi dan putovanja bio je puno zahtjevniji od prvog jer je uz vrlo sadržajan program uključivao i dugotrajnu vožnju natrag. Nakon doručka i odjave u hotelu krenuli smo prema Splitu i gradskom groblju Lovrinac. Ispred groblja dočekali su nas gospođa Vesna Ugrina, potpredsjednica ZUABA SDŽ i članica predsjedništva SABA RH te gospodin Neven Kačić Bartulović, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Splita. Njihov je zadatak bio provesti nas po Spomen-parku palim borcima NOR-a. U park se ulazi s južne strane preko kružnog dijela koji služi za okupljanje posjetitelja, od kuda prema kosturnici vodi središnja kamena staza. Oblikovana je u vidu špilje u čijoj unutrašnjosti stoji više kamenih ploča na kojima su ispisana imena svih poginulih sa splitskog područja. S obje strane kamene staze nižu se bijele kamene nadgrobne ploče s upisanim imenom i prezimenom te godinom rođenja i smrti poginulog vojnika. Simetrija bijelih kamenih ploča skladno se uklopila u mediteranski ambijent kamena i crnogorične vegetacije. Ovo groblje svojim izgledom podsjeća na američki tip groblja gdje se na zelenoj travnatoj površini ističu samo bijele kamene ploče. Kao i sva groblja i spomen-područja posvećena žrtvama antifašističke borbe i ovo je mjesto pomalo zaboravljeno, a o tome nam svjedoči neredovito održavana trava, ali i riječi gospodina Nevena kako smo najveća grupa koja je u posljednjih nekoliko godina posjetila taj spomen-park. Dužnu počast palim borcima iskazali smo minutom šutnje i polaganjem vijenca na središnjem spomeniku u parku.
Nastavak putovanja odveo nas je do Podgore, malog mjesta u Makarskom primorju, u podnožju planine Biokovo. Ovo mjesto bilo je sjedište partizanske ratne mornarice od 1942. godine, a njoj u čast, na nadmorskoj visini od 60 metara, podignut je spomenik Galebova krila, rad kipara Rajka Radovića. Spomenik je visok 33 metra, a čini ga jedno uspravno krilo koje simbolizira uspon do pobjede, a drugo, slomljeno krilo simbol je svih poginulih mornara u borbi za slobodu. O spomeniku i borbama na moru govorio nam je gospodin Lenjin Puharić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Makarske koji je bio naš domaćin u Podgori. Mjesto na kojem je podignut spomenik prekrasan je vidikovac s kojeg se otvara pogled na Podgoru, Hvarski kanal i otoke Brač i Hvar. Iako bi bilo lijepo pratiti Fortisov itinerar na putu po Dalmaciji i otisnuti se prema ovim otocima, preskačemo ovu dionicu i nastavljamo u neretvanski kraj, selo Momiće.
Tu je započeo ležerniji i opušteniji dio našeg putovanja. Zelena delta Neretve raširila je svoje rukavce u plodnoj nizini čineći potpuno oprečnu sliku golim padinama Biokova koje smo prethodno napustili. Dolaskom u Momiće ukrcavamo se u prepoznatljive neretvanske lađe i uz svirku i pjesmu našeg kormilara plovimo neretvanskim kanalima. Hladna voda Neretve čini vruć i sparan dan podnošljivijim, a rashlađena pića dobrodošlice putnike uveseljava do te mjere da neki pokušavaju zaplesati u laganoj, nestabilnoj i prekrcanoj lađi. Domaćini na najbolji način promoviraju svoj kraj nudeći domaće proizvode i domaću rakiju s okusima limete, mandarine i drugog voća koje ovdje uspijeva.
U obiteljskom restoranu poslužuju nam obilan ručak i dalje praćen pjesmom i plesom. Takva ugodna atmosfera neplanski je produžila naš boravak u ovom kraju pa s priličnim zakašnjenjem krećemo do posljednje destinacije – Pelješkog mosta.
Dugo priželjkivana cestovna veza Dubrovačko-neretvanske županije s ostatkom Hrvatske, izbjegavajući granične prijelaze s Bosnom i Hercegovinom, ostvarena je 26. srpnja 2022. godine kada je svečano otvoren Pelješki most. Od same ideje o gradnji mosta koja je izložena davne 1997. godine do njene realizacije prošlo je dugih 25 godina. Most premošćuje Malostonski zaljev i dug je 2404 metra. Iako je gotovo 1000 metara duži od našeg Krčkog mosta, ipak nije najduži most u Hrvatskoj. Pretekao ga je Most Drava kod Osijeka. Promet mostom odvija se dvjema trakama u oba smjera i predviđen je isključivo za cestovni promet bez traka za pješake ili bicikliste. Prije našeg svečanog prelaska mostom napravljena je zajednička fotografija s vizurom mosta u pozadini. Nismo bili tako brzi kao Rimčeva Nevera, ali su naši vozači profesionalno odradili svoj posao i odmah napravili okret nazad jer nas je čekao dug put do kuće.
Dok smo prelazili most sumrak se već lagano spuštao nad Malostonski zaljev, a nas je čekala noćna vožnja u kojoj smo imali više nego dovoljno vremena da posložimo dojmove s ovog putovanja. U sjećanje mi se vraćaju stihovi sa spomen-kamena u parku Šubićevac:
„Ako si zastao daleki neznani druže,
i pogled ti slučajno na ovo mjesto pao,
i kamen i zemlja šaptat će poruku:
za tvoje proljeće – život svoj sam dao.“
Pitam se što je to što ljude tjera da svoj bijes prema bilo kojem političkom sustavu iskaljuju oskvrnjujući grobove svojih predaka palih za slobodu vlastite domovine. Sva ta mladost nije dočekala život u novoj državi da bi na bilo koji način nosili teret novostvorenog komunističkog režima. Braneći zemlju od fašista i nacista žrtvovali su sebe kako bismo mi živjeli u slobodi. Zato naučimo nove generacije da narod koji ne poštuje vlastitu prošlost nema sigurnu budućnost.
Tekst: Gordana Božić
Foto: Boris Jugovac i Darko Mazi
