Mediji su neki dan objavili da je sisačko-moslavačka policija uhitila u Gvozdu (bivši Vrginmost) predsjednika SDSS-a iz Topuskog Dragana Ćelapa (70) pod sumnjom da je kao pripadnik paravojske pobunjenih hrvatskih Srba 1991. godine navodno počinio ratni zločin ubojstvom jednog Hrvata, 50-godišnjeg civila koji je vozio traktor. Ćelap nije prvi niti će, jamačno, biti posljednji uhićeni Srbin u Hrvatskoj kojemu će se suditi za ratni i zločin protiv čovječnosti počinjen u Domovinskom ratu. Nije ni prvi, niti će biti posljednji put da se takva uhićenja politiziraju i da će se politizirati ne bi li si izvjesni pojedinci, skupine ili političke/antske stranke priskrbili nekakve bodove kojima će manipuliratu u vrag zna kakve/čije svrhe. Na Ćelapovo je pak uhićenje neodređeno reagirala njegova stranačka organizacija u Topuskom, ali i središnjica SDSS-a.
Naglasak je bio na tzv. presumpciji nedužnosti: nitko nije kriv dok mu sudbena vlast pravomoćno ne dokaže krivnju, a na Ćelapu je „dokazati da nije počinio ratni zločin za koji ga se sumnjiči“. Međutim, istodobno je pred javnost istrčao s već „gotovom presudom ratnom zločincu“ saborski zastupnik Domovinskog pokreta (DP) Stipo Mlinarić-Ćipe, član glavnog koalicijskog partnera bez kojega HDZ nije kadar održati se na vlasti, pa je silom relativnog izbornog ishoda morao pristati na tzv. neprincipijelnu koaliciju s proustaškom skupinom Ivana Penave, bivšeg luzera na ZNA SE unutarstranačkim izborima, koji je svu kontroverznu političku karijeru izgradio na ekstremističkom protusrpstvusvu. Na stranu sada to je li taj SDSS-ov Dragan Ćelap uistinu počinio ratni zločin ili nije. O tomu se ima pravomoćno izjasniti sudbena vlast kada razmotri dokaze i protudokaze.
Ruka pravde
Međutim, jesu li DP i njegovi jurišnici – je li, „od početka smo tvrdili da u SDSS-u ima ratnih zločinaca“ – ili trebaju li samopozvano biti nekakav hrvatski „domoljubni“ stožer, majušni alter ego onoga što u globalnim razmjerima znači Centar Simon Wiesenthal za nacističke ratne zločince, koji su se 1945. godine bili razbježali i posakrivali i u najzabitnijim mišjim rupama na Kugli. Javna je tajna da ratnih i zločinaca protiv čovječnosti jamačno ima ne samo u SDSS-u i među Srbima koji su, je li, ratovali u paravojnim postrojbama tzv. SAO Krajine te nakon završetka rata i tzv. mirne reintegracije istočne Hrvatske iskoristili „pomirbene“ abolicijske zakonske CRO paragrafe, jer im nisu dokazani ratni grijesi, nego ih ima i među Hrvatima i u političkim strankama i u braniteljskoj populaciji.
Ruka pravde – bez obzira na etničku, ratničku, vjersku, rodnu ili koju već pripadnost – nije ni približno dohvatila niti će ikad, je li, dohvatiti baš sve kojima je i po ljudskom i po božjem zakonu mjesto na optuženičkoj klupi za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti. Koji ne zastarijevaju. A to pak što ne zastarijevaju, zapravo je slaba utjeha u okolnostima kada se u dnevnoj političkoj/sudskoj praksi pravi razlika između „njihovih“ i „naših“, jer ni fraza žrtva je žrtva ne vrijedi jednako za „njihove“ i „naše“ žrtve. Pa „njihove“ žrtve „našem“ sudstvu baš i nisu žrtve i obratno, ali „njihovi“ zločinci jesu „zločinci na entu“, nevrijedni bilo kakvog razumijevanja, i obratno. I dok je tako, jer nijedno pravosuđe na bivšem razaćenom dijelu zapadnog Balkana nema onu pristalu božicu čvrsto povezanih očiju. Čak i kad se čini da ima tzv. nultu toleranciju na nepravdu i tvrdi da svaki zločin tretira zločinom ipak ju je uhvatiti da škilji/zirka ispod poveza, pa…
„Čelnik SDSS-a Milorad Pupovac kaže da ga je iznenadilo uhićenje ratnog zločinca, koji je bio SDSS-ov vijećnik u Topuskom, ali nas to nije iznenadilo“, kazao je Stipo Mlinarić novinarima. „Mi smo to znali i zato smo, kada se dogovarala koalicija s HDZ-om, inzistirali da SDSS ne može biti dio vladajuće koalicije. Ćelap sigurno nije jedini sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Je li iznenadilo i Draganu Jeckov, saborsku zastupnicu SDSS-a, da su na odlagalištu otpada Petrovačkog dola, ispod 800.000 kubika smeća, pronađena tijela 13 hrvatskih branitelja. Neki dan su na ulazu u Negoslavce, gdje Jeckov živi, ekshumirani ostaci branitelja ubijenih 1991. godine. Ulaskom DP-a u vladu bez SDSS-a, prodisale su i institucije koje se bave ratnim zločinima, poboljšalo se traženje nestalih i uhićenja ratnih zločinaca.
Zato je bilo bitno da SDSS ne bude i nije u vlasti, da Anja Šimpraga nije potpredsjednica vlade i da više nema nijednog državnog tajnika SDSS-a. DP je ovime napravio jako veliki korak. Do kraja godine će na inicijativu DP-a ući u saborsku proceduru zakon o uklanjanju četničkih spomenika s teritorija RH.“ Ulaskom DP-a u HDZ-ovu tzv. neprincipijelnu koaliciju, RH je više no prije zažmirila na notorno proustaštvo u javnom prostoru, policija je olabavila proklamiranu tzv. strogoću prema glasnogovornicima nacifašističkoga „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, crtačima svastika i ušatoga U na fasadama, pothodnicima, prometnim znakovima, itsl., a progon „četnika među nama“ i „srpskih ratnih zločinaca“ najbolje ilustrira neopovrgnuti s državnog vrha diskurs Stipe Mlinarića-Ćipe.
Kolovoz i dio rujna zapasuju tragične obljetnice hrvatskih ratnih i zločina protiv čovječnosti nad srpskim civilnim stanovništvom – nesankcioniranih do dana današnjeg, „nepoznatih“ počinitelja, sic tranit, koje nitko niti istražuje niti prijavljuje policiji – ali Mlinarić-Ćipe ni abera o tom dijelu (po)ratne istine o Domovinskom ratu i poraću. Umirovljeni general i tzv. suverenistički luzer prošlih parlamentarnih izbora Željko Sačić, čija je zapovjedna odgovornost za masakr šestero srpskih civila pozne dobi u Gruborima nedaleko od Plaškog kukavički otplahutala u zastaru (!?), u prošlom je parlamentarnom sazivu čak obnašao zastupničku dužnost u najvišem predstavničko-zastupničkom tijelu u državi. I nije jedini.
Sačićevo je ime, povrzano sa zapovjednom odgovornošću za gadan, je li, ratni i zločin protiv čovječnosti u Gruborima, obilježilo 26. kolovoza 1995. hrvatsku oslobodilačku epopeju iks puta krvavije od Ćelapova možebitnoga ubojstva hrvatskog civila na traktoru. Dakako da svaki – i ne samo ratni! – zločin i zločinca treba strogo kazniti, primjereno zakonu na način da bude pouka drugima kojima bi takvo što moglo pasti na um, ali kontraproduktivno je štititi „naše“, a sotonizirati „njihove“ čak i onda kad se znâ samo to da su – „njihovi“. U slučajevima ratnih i zločina protiv čovječnosti, masovnih stradanja i patnji, nema i ne smije biti „njihovih“ i „naših“. Svi smo isti, jednako krvavi ispod kože i jednako odgovorni za svaki počinjen zločinački akt.
Ne samo Hrvatska nego i Srbija, Crna Gora i BiH – tri samonedostatna bantustana iznjedrena iz krvi raspale 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti – tri su već desetljeća svojevrsna promenada nekažnjenih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti. Ti ljudi, tzv. mirni susjedi – kojima nitko zapravo ne znâ broja – slobodno žive tu među nama. Neki su i na utjecajnim nišama vlasti, ljudi su „časnih zasluga za našu nacionalnu stvar“, nositelji odličja, javno čašćeni, abonenti državnih apanaža, članovi političkih stranaka i civilnih udruga… Za neke od njih se čak i znâ da su osobno 1991.-1995. ubijali/sakatili ljude, pljačkali, palili tuđe domove, silovali, ubijali boga u zatočenicima konc-logora ili pak s pozicija ratnih gospodara života i smrti patološki osmislili ratne i zločine protiv čovječnosti, organizirali ih i propagirali „u ime naše nacije i vjere“. Neki u svjesni da ne smiju nosom promoliti preko državne međe, jer su u neposrednom susjedstvu – s razlogom ili ne – na listama za uhićenje ili, svjesni toga što su počinili, pa iz opreza pušu na hladno.
Ne radi se o narodima
Među tima što slobodno hode promenadom ne samo u trima državama izravno uključenim u zapadnobalkanski rat 1991.-1995. nego i bliže ili dalje u svijetu, a uistinu su krivi ili ih se samo sumnjiči za ratne i zločine protiv čovječnosti iks i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i Crnogoraca, ali i inih. Osim Međunarodnog suda u Haagu, koji je priveo na optuženičku klupu i sudio samo najvidljivijim akterima tzv. udruženoga zločinačkog pothvata – najviše iz srpskoga (s voždom Slobodanom Miloševićem), puno manje iz hrvatskog i najmanje iz bošnjačkoga etničkog korpusa, a prirodna je smrt „spasila“ Sheveningena hrvatskog ratnog vođu Franju Tuđmana i bošnjačkog Aliju Izetbegovića – naconalni su sudovi u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji podjednako pali na ispitu.
Ako su sudili/sude, onda su pod sitnozorom samo „njihovi“ ratni zločinci, jer „naših“ nema (svojedobni je predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković izvalio legendarnu budalaštinu: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“), ili za njih „nema dokaza“ (postolujni maskri srpskih civila u Varivodama, Gošićima, etc.; ubojstvo pakračkog liječnika Ivana Šretera u logoru pobunjenih Srba u selu Bučju, itd.), ili nekom pravničkom alkemijom procesi padaju u zastaru (slučaj zapovjednika specijalaca ATJ Lučko Željka Sačića)… Nakon što je Haaški sud bio prestao raditi nekako u vrijeme kada mu je priveden srbijanski krvnik Ratko Mladić, sav je optužni materijal za još neotvorene procese bio proslijeđen nacionalnim sudovima na tlu bivše SFR Jugoslavije. Koji, naravno, ne obavljaju svoj posao, jer su pod politikantskom cokulom vladajućih: „Naš je narod bio žrtva, a ne zločinački“, pa…
A ne radi se o narodima, nego o odgovornim pojedincima, koji svoju odgovornos kukavički sakrivaju pod tepihom navodnog – interesa naroda. Narodi, pa ni ovi balkanski, nikad nisu mrzili i ratovali jedni protiv drugih, nego su uvijek zločinački nasađeni pojedinci manipulirali i huškali „svoje“ protiv „njihovih“. To balkanske naopake politike čine i dan-danas, jer u zlim politikantskim glavama na sljemenima vlasti ni prošli rat nije gotov. Otuda i tako prostrane promenade za slobodnu šetnju ratnih i zločinaca protiv čovječnosti na ovima našim prostorima.
Previše je kvarne/nemoralne politike s debelim slojem krvavog putra na glavi, a premalo svijesti i savjesti tipa da je svaki/svačiji zločin – zločin, koji podliježe primjernoj kazni. Nema zločina koji ne podliježe kazni niti je moguće da ona pristala starodrevna božica pravedno barata kantarom i mačem bez poveza na očima. Kvarne/nemoralne balkanske politike s debelim slojem krvavog ratnog putra na glavi ključnim su razlogom zašto žrtve zločina – još žive i one znane/neznane odavno pod zemljom – nikad neće biti pravedno obeštećene. Nacionalne božice Pravde, je li, važu i razmahuju se mačem bez poveza na očima, gledaju u tuđe dvorište prije i više no u vlastito. Tretman zločina i kazne im je uglavnom karikaturalan.
Povijesno zabrinjavajuće neuk, a natprosječno „domoljubno“ osviješten, HDZ-ov gradnačelnik Dubrovnika Mato Franković nedavno na (navodno) braniteljskom skupu u Cisti Velikoj izvikuje „Za dom spremni“ te „Bog i Hrvati“, a vladin potpredsjednik i HDZ-ov ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved zdušno plješće notornom proustašluku svoga stranačkog druga. Zajedno s inima nazočnim likovima s piramide lokalne, regionalne i više vlasti. Budući da vrana vrani ne kopa oči, taj je notorni proustašluk stavljen ad acta nakon par dana popratne medijske buke i Frankovićeva nemuštog muljanja kako, je li, „nije baš tako kako se čini“. A kako jest? Nema veze, je li, što je zakonom zabranjeno, kažnjivo i društveno-politički neumjesno javno slaviti ustašku ideologiju i njezinu simboliku.
To isto Medvedovo ministarstvo, međutim, arogantno skače na stražnje noge kad udruga Documenta ovih dana traži „poboljšanje prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata i žrtava seksualnog nasilja“, čime dovodi u pitanje zakonsku odredbu da ta prava ne mogu ostvariti „agresori ni članovi njjhovih obitelji“. To će reći, je li, da CRO zakonodavstvo priznaje pravo na materijalno i moralno obeštećenje Hrvatima kojima je srpska paravojska zapalila kuću, opljačkala imovinu, silovala ženske članove obitelji, itsl., ali ne priznaje isto pravo pripadnicima srpske zajednice kojima su to isto učinili hrvatski vojnici i civili u Domovinskom ratu i poraću. A ratni i zločin protiv čovječnosti – koji, je li, ne zastarijeva!? – ratni je i zločin protiv čovejčnosti. I točka.
U uistinu pravnoj državi, nijedan zločin nije niti bi smio biti nacionalno determiniran na način da etnička pripadnost žrtve jednima omogućuje, a drugima uskraćuje isto pravo na materijalno i moralno obeštećenje. Mea culpa, mea maxima culpa („moj grijeh, moj najveći grijeh“) nije samo formalna vjerska fraza – koju „praktičan“ vjernik pogazi netom nakon što je izašao iz ispovjedaonice i progutao hostiju, sic transit – nego i ljudska, pravna obaveza svake civilizacijski svjesne, savjesne i uređene države. Dobro, Lijepa Naša to još nije, vrag znâ hoće li ikad biti, ali nije u redu da tvrdoglavo ne priznaje „moj grijeh, moj najveći grijeh“ iz Domovinskog rata, a to bezuvjetno zahtijeva od druge/ih strane/na. To se tiče i pitanja nestalih, skrivenih grobova i masovnih grobnica, opljačkane imovine…
Dok svaka od bivših zaraćenih strana, odnosno njihova zakonodavstva i pravosudni sustavi ne stave pod sitnozor svaku/svačiju žrtvu te jednako objektivno istreniraju pravnu strogoću na svakom/svačijem krivcu, neće biti na ovim zapadnobalkanskim prostorima dovoljno duboko zakopane ratne sjekire. Ministarstvo hrvatskih branitelja Tome Medveda – onog, je li, vladina dužnosnika što u Cisti Velikoj (samo!?) gorljivo plješće krvavu ustaškom pokliču „Za dom spremni“ – sljepački, pristrano i politikantski neprimjereno proglašava „potpuno promašenim“ javno ukazivanje jedne civilne udruge na potrebu poboljšanja Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata i Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja tijekom agresije na RH, na njihovu „nepravičnost i dugotrajnost provedbe“.
Američka kazna
„Zanimljivo je kako svake godine uoči obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te vojno-redarstvene operacije Oluja u javnosti osvane nekakvo priopćenje ili medijska objava kojom se pokušava narušiti dostojanstvo proslava našeg nacionalnog blagdana“, puca državna institucija pokraj mete, jer se ne radi ni o kakvu „pokušaju narušavanja dostojanstva“ proslave ili „našega nacionalnog blagdana“. Radi se o trenutku i temi iznimno važnima upravo za sve ono na čemu se temelje obrambeno dostojanstvo Domovinskog rata i časna ratna uloga najvećeg dijela hrvatskih branitelja time što će tzv. uređena pravna država, zaslužna biti dijelom civilizirane međunarodne zajednice, je li, otvoreno, javno i pravedno odvojiti ratno žito od kukolja.
À propos, RH još traži 1914 svojih nestalih u Domovinskom ratu vojnika i civila i godinama pritišće službeni Beograd i domaće srpske žitelje („oni sigurno nešto znaju, ali šute“!?) da otkriju tu tajnu, ali od kraja rata do dana današnjeg nijednim slovom ili zarezom institucije RH i mediji ne spominju gotovo dvostruki broj nestalih u Domovinskom ratu srpskih civila i paravojnika tzv. SAO Krajine, odnosno državljana Srbije i BiH koji su u „privatnim“ paravojskama (Arkanovci, Beli orlovi, Šešeljevci, injsl.) masovno dolazili u RH pljačkati,ubijati, paliti, silovati… Jest da su takvi bili ratni i zločinci protiv čovječnosti – vidljivi i s egzoplaneta Keplera-452b – kojima bi za počinjeno zlo bila preblaga i američka kazna o tri doživotna plus 762 godine stroge robije, ali ljudska su bića, ratne žrtve, članovi nečijih obitelji koje ih traže, pa…
A opet, hrvatski su vojnici masovno u ratu nosili krunice oko vrata, na retrovizorima u automobilima, etc., molili se Bogu, valjda i vjerovali u nešto od proklamiranoga kršćanskog milosrđa koje moli i za neprijatelje, njihovi pak politički vođe na državnom sljemenu ne propuštaju nasliavati se na blagdanskim euharistijama, hodočašćima svake vrsti, druženja s klerom, itsl., pa bi im na upravljačkim dužnostima valjda morala biti na umu i ta dimenzija ljudske svijesti/savjesti tipa žrtva je žrtva? Ne samo „naša“ jest, „njihova“ nije. Time se ništa ne rješava, dapače, bildaju se neprijateljstvo, nepovjerenje, međuetničke sumnje, političke manipulacije i netrpeljivosti zbog kojih ni nitko normalan ne može mirno spavati. Ne dâ mu vrišteća nepravda. Na društvenoj promenadi podruku s ratnim i zločincima protiv čovječnosti.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
