Međunarodni savez antifašista (FIR) i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH) podsjećaju na “Wannsee konferenciju” od 20. siječnja 1942., kao središnji datum za pripremu “konačnog rješenja židovskog pitanja”. Nakon što su stečena prva iskustva s masovnim ubojstvima u ratu istrebljenja na istoku i u eksperimentima s otrovnim plinom, fašistička uprava se na ovom sastanku bavila samo organizacijskom stranom masovnih ubojstava.
Na poziv načelnika sigurnosne policije i SD-a Reinharda Heydricha, sastalo se petnaest predstavnika ministarske birokracije, “Reichssicherheitshauptamta” (RSHA) SS-a, Sigurnosne policije i SD-a, koji su bili odgovorni za istočna okupirana područja, kako bi razgovarali o deportacijama svih europskih Židova. Svi uključeni bili su svjesni da deportacije znače istrebljenje ljudi. Ne samo u ideologiji, već i u političkoj praksi, nacistički režim je u tom trenutku dokazao da Židovi, Sinti i Romi, kao i Slaveni, kao “Untermenschen” (podljudi) i “Volksschädlinge” (štetočine naroda), više nisu imali nikakvo pravo živjeti u fašističkom okruženju.
U zapisniku sa sastanka, koji je napisao SS-Obersturmbannführer Adolf Eichmann, “Judenreferent” u RSHA, stoji: “To konačno rješenje odnosilo se na oko 11 milijuna europskih Židova. (… ) Tijekom praktične provedbe Konačnog rješenja Europa će se češljati od zapada prema istoku.(…) Evakuirani Židovi će se najprije vlakom odvesti u tzv. tranzitna geta, odakle će biti prevezeni dalje na istok.”
Svi uključeni trebali su djelovati u skladu s “voljom Fuehrera”. Adolf Hitler je u isto vrijeme proglasio “konačni obračun s tom zavjerom koja seže od bankarskih kuća plutokratskog svijeta do trezora Kremlja”, koja traži “istrebljenje arijevskih naroda “. Na tom temelju, Adolf Eichmann je poslao “žurno pismo” Gestapou sljedećih dana: “Evakuacija Židova na istok, koja je nedavno provedena u pojedinim područjima, predstavlja početak konačnog rješenja židovskog pitanja u Altreichu, Ostmarku, i Protektoratu Češke i Moravske.” Gestapou je naređeno da prijavi sve Židove koji još uvijek žive na teritoriju Reicha. Birokratski, tada su sastavljene “Smjernice za tehničko izvođenje evakuacije Židova”, tako da su se svi sudionici u masovnom istrebljenju – gradske uprave, policije, porezne uprave i Reichsbahn – mogli sakriti iza činjenice da su samo slijedili “upute”. Međutim, način na koji su se pripadnici “Arijske Volksgemeinschaft” (nacionalna zajednica) obogatili od dobara deportiranih ljudi nakon rata brzo je bila “zaboravljena” u njemačkom društvu.
Industrijska masovna ubojstva u logorima za istrebljenje započela su sredinom ožujka 1942. u sklopu “Aktion Reinhard”. U svibnju 1942. logor za uništenje Sobibor bio je spreman za rad, početkom lipnja Auschwitz-Birkenau, sredinom srpnja 1942. Potom Treblinka i drugi logori. Povijesno je sigurna pretpostavka da je daleko više od 6 milijuna žrtava politike istrebljenja u kontekstu “konačnog rješenja židovskog pitanja”.
Iako je na toj konferenciji planirano masovno ubijanje milijuna, sudski progon počinitelja nakon oslobođenja bila je tragedija. Nakon što je Reinhard Heydrich umro u pokušaju atentata u Pragu 1942., samo je nekoliko umiješanih optuženo. U daljnjim suđenjima u Nürnbergu, predstavnik Glavnog rasnog ureda i naselja SS-a osuđen je 1948. na 25 godina zatvora, ali je pušten već 1954. Wilhelm Stuckart iz Ministarstva unutarnjih poslova osuđen je na tri godine i deset mjeseci, ali je pušten već 1949. Tek na suđenju Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu je odgovorna osoba osuđena na smrt zbog težine zločina i pogubljena 1962. godine.
Sjećanje na ovaj povijesni datum je za FIR i SABA RH i druge članice obveza za aktivno djelovanje protiv rasizma i antisemitizma i danas.
(FIR/SABA RH)
