Kao malodobni dječak prošao sam tri ustaška zatvora. Revizionizam me pogađa, to je sramota Hrvatske

Alfi Kabiljo, svjetski poznati hrvatski skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist, tekstopisac, libretist i producent koji se tijekom svog burnog života vinuo među hollywoodske zvijezde, preminuo je u 90. godini. Ponovno vam donosimo veliki životni intervju koji je čuveni Alfi Kabiljo za Večernji list dao 2021. godine

Iskusni kažu da je tajna uspjeha samo u tome da se pokreneš. U slučaju skladatelja, dirigenta i aranžera, s pravom prozvanog kraljem mjuzikla, Alfija Kabilja posrijedi je golem talent, ali i životna energija koja ga stalno goni na pokret. Kao pasionirani tenisač praktički otprije Drugog svjetskog rata, i danas u 86. godini života najstariji je tenisač na Šalati, samoprozvani je predsjednik Svjetske hedonističke stranke pa sa smiješkom kaže da je “imetak” potrošio na Michelinove restorane, fina vina i skijanja, ali ne žali. Skijaški je fanatik koji se svojedobno za jakih zima sa Sljemena znao skijama spustiti sve do Zvijezde, a svega 20 minuta udaljenosti od doma do sljemenske skijaške staze bio je i jedan od okidača zašto se iz Hollywooda vratio u Zagreb. U životu se, kaže, uvijek grozio ‘3P’ – pandemije, potresa i pogroma – a sva tri ih je prošao i preživio pa u ovoj pandemijskoj realnosti ne prestaje stvarati, a u povojima je i prva gurmanska opera.

Na čemu trenutačno radite?

Imam nekoliko projekata. “Odisejada“ za zagrebački ansambl flauta koji diljem svijeta izvodi moju skladbu “Anunnaki“. Vodi ga profesorica Renata Penezić, prva flautistica Zagrebačke filharmonije. Pišem i ciklus pjesama za svjetski poznatu divu Lanu Kos, a na riječi izvrsnog pjesnika Mate Marasa o ženskim likovima grčke mitologije. Na polju pak zabavne glazbe napisao sam pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva, a Ivica Krajač piše riječi.

Koliko vam se životna rutina promijenila u pandemiji?

Najviše me pogodilo što su neki znanci oboljeli, a neki umrli. Najteže mi je palo što su nam nepotrebno zabranili da igramo tenis, a ja ionako igram singl pa nema opasnosti da se razbolimo. No sad opet igram i moram se vratiti u prijašnju kondiciju. Uglavnom, moja životna rutina je stabilna i srećom nema rata, fašizma, ustaštva i boljševizma da mi je poremeti.

Imate bogato životno iskustvo, mislite li da će ljudi nešto naučiti iz ovoga izazovnog pandemijskog razdoblja?

Ovisi o svakoj osobi i tome koliko je sigurna u sebe, koliko se brine o sebi i svojim bližnjima, koliko je disciplinirana, je li podložna strahu, panici, vjerovanju u medicinu… Vjerojatno je većina shvatila, a što znamo i iz povijesti, da se pandemije stalno pojavljuju i da moramo biti u svim segmentima oprezni i spremni obraniti sebe i bližnje.

Kakav je vaš stav o antivakserima i ljudima koji vjeruju u teorije zavjere te postavljaju pitanje “postoji li COVID doista”?

U svakoj su se pandemiji pronalazili pogrešni krivci koji su nevini ili ubijeni ili protjerani i to kao rezultat ljudske zlobe i zločestoće. Preko društvenih mreža danas možete agresivno širiti otrovne i zlonamjerne lažne vijesti i prognoze o COVID-u, pa i o možda još gorim bolestima. Tome se treba suprotstavljati svaka vlada, a pogotovo demokratskih država.

Vašu skladbu “Neka cijeli ovaj svijet”, koja u sebi sadrži slavensku melodiku i težnju cijelog svijeta za mjestom gdje nema ratova i nikakvih problema, davnih dana pjevao je Vice Vukov na Yamaha festivalu u Tokiju, oduševio publiku i odnio 2. nagradu. Danas je nekako aktualnija nego ikad. Kako je nastala?

Kad smo Milan Grgić i ja počeli pisati mjuzikl “Jalta, Jalta”, kojeg je ta pjesma dio, rekao sam mu: “Ovaj put, za razliku od našeg prvog mjuzikla ‘Velika trka’, moramo krenuti od finala, završetka mjuzikla i neka bude pozitivan i himničan.” Napisao sam melodiju, pjevao je Milanu preko telefona i za koji dan dao note, sastali smo se prosvirali i završili pjesmu. Nekako tih dana dobio sam propozicije i prvog Yamaha festivala u Tokiju. Otišao sam Vici, kojemu se pjesma odmah svidjela, snimili smo je na moj mali kvalitetni kasetofon, poslao sam je u Tokio i nakon tri tjedna dobili smo poziv na festival.

Najšira publika za vas zna upravo po tom slavnom mjuziklu “Jalta, Jalta”. Zašto je nastala vremenska rupa u njegovu izvođenju u Zagrebu? Naime, 1995. skinut je s repertoara Komedije i od tada pa do, čini mi se, 2010. moglo ga se gledati samo u Rijeci.

Ovo pitanje morate postaviti bivšem ravnatelju Komedije Niki Pavloviću. Komedija je tada dobila novac i da se postavi “Jalta, Jalta” s mlađom postavom, što nikad nije realizirano. Grgić je bio ogorčen i više nikada nije odlazio u Komediju piti kavu. Trebalo je 15 godina da se naš mjuzikl obnovi. Apsurd je imati koku koja nosi zlatna jaja, zaklati je i ne pojesti. I tu s Komedijom nije kraj. Moram spomenuti kako sam ogorčen jer me i bivši direktor Komedije Krešimir Batinić tako grozno ‘ispljuvao’ za sve moje nove mjuzikle, od “Madame Hamlet“, “Krađe Mona Lise“ za koji je libreto napisao Miro Gavran, do “Marylin Monroe“ za koji je autor libreta Ivica Krajač. Rekao mi je da ništa ne valjaju. Pitao sam je li ih preslušao? Je li pregledao notni album, pročitao libreto? Ništa nije. Nikada, od Tokija do Rija, od Londona do Los Angelesa, nitko me nije tako zlurado s podmuklim smiješkom otpilio.

(Večernji list / Maja Car)

Poveznica na članak: https://www.vecernji.hr/kultura/kao-malodobni-djecak-prosao-sam-tri-ustaska-zatvora-revizionizam-me-pogada-to-je-sramota-hrvatske-1850378