Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Praznik

Zašto je recimo 8. 6. državni praznik koji je u kalendaru rasporeda precizno naveden kao Tijelovo, a 22. 6. nije imenovan kao ono što jest, Dan antifašističke borbe, nego je tek neodređeno poopćen kao “praznik”?

(Foto: privatna arhiva)

Badnji dan – ne radimo; 25. 12. Sretan Božić; 26. 12. Sveti Stjepan; 6. 1. Sveta tri kralja (Bogojavljenje); 9. 4. Uskrs; 8. 6. Tijelovo… itd. Pisalo je tako na kalendaru rasporeda vježbi, praksi i ostalih aktivnosti za 2023. u jednom ovdašnjem joga-centru. To je jedno od onih tipičnih new age mjesta, tzv. akademija i/li radionica, što spaja jogu s pojednostavljeno pozapadnjačenim verzijama istočnoazijskih drevnih filozofija, a koja su se namnožila u posljednjih desetak-plus godina diljem Zagreba. Naročito u onim njegovim dijelovima i kvartovima koji prednjače u trendovima gentrifikacije, te im se očekivano događa koncentracija populacije što svojim socijalno-klasnim profilima i životno-stilskim manirima preferira takav tip aktivnosti.

No nije u tome poanta ovog teksta, to je tek minimalan kontekstualni okvir za središnji problemski motiv ovom prilikom. Nije bez razloga taksativno naveden dio popisa državnih praznika u Hrvatskoj, referentan i za dotični joga-centar, pa se stoga tih dana u njemu ne održavaju aktivnosti. Lista postaje potpunija kada se osvrnemo na 1. 5. i 22. 6., datume uz koje je stajala tek općenita kratka formulacija – praznik. Znači, ne Praznik rada, a ni Dan antifašističke borbe, što bi bilo imenovanje ekvivalentno prethodno spomenutim neradnim danima, već samo – praznik. Zašto je recimo 8. 6. državni praznik koji je u kalendaru rasporeda precizno naveden kao Tijelovo, a 22. 6. nije imenovan kao ono što jest, Dan antifašističke borbe, nego je tek neodređeno poopćen kao “praznik”?

Nisu, jasno, prijatelji/ce što vode joga-centar nikakvi kršćani-katolici. Na djelu su temeljito prerađena učenja brahmanističko-hinduističkih i budističkih filozofsko-religijskih tradicija. Štoviše, takve su se prakse tokom posljednjih nekoliko decenija širenja i intenzivne popularizacije u tzv. zapadnim društvima i kulturama nerijetko nalazile na udaru kritika i osporavanja među konzervativnijim dijelovima kršćanskih crkvi. Još su manje kolegice i kolege iz joga-studija nekakvi revizionisti koji bi bili skloni prevrednovanju povijesnog nasljeđa Hrvatske u duhu nacionalno i politički desno orijentiranih protagonista u domaćem društvu i državi. Ne, ništa od toga.

Ipak nalazimo nešto znakovito i simbolički potentno kada primjećujemo ovdje opisani motiv, načine (ne)imenovanja državnih praznika. Premda orijentirani prema kontemplativnim iskustvima s ciljem realizacije osobnog duhovnog rasta, takvi pojedinci i pojedinke iz joga-centara tek su ljudi među ljudima u ovom društvu. Pa su barem jednim dijelom konformistički podložni dominantnoj hegemoniji koja ovdje kazuje, ne da bi to moralo biti nužno izgovoreno kao zapovijed: ako ga još uvijek ne možemo ukinuti, onda “makar” prevedimo Dan antifašističke borbe u neutralnu imenicu – praznik.

(Novosti/Hajrudin Hromadžić)

Facebook
E-mail