Zagrebačka kriza – lekcija koju nismo naučili

Hrvatska politička povijest devedesetih obiluje prijelomnim trenucima, ali malo koji je tako jasno ogolio odnos moći, prava i institucija kao tzv. zagrebačka kriza iz razdoblja 1995. – 1997. godine. To nije bila tek epizoda lokalne politike, nego ustavna i politička pouka koja ni danas nije izgubila na aktualnosti.

Nakon lokalnih izbora 1995. godine, oporbene stranke osvojile su većinu u Skupštini Grada Zagreba. Građani su, demokratski i nedvosmisleno, izrazili svoju volju. No, tadašnji zakonski i ustavni okvir predviđao je nešto što danas zvuči gotovo nezamislivo: gradonačelnika Zagreba nije imenovala sama Skupština, već je njezin prijedlog morao potvrditi predsjednik Republike.

Predsjednik je bio Franjo Tuđman.

Oporbena većina predlagala je više kandidata za gradonačelnika – među njima i politički umjerene, kompromisne i sustavu lojalne osobe.

No predsjednik Republike nijedan prijedlog nije prihvatio. Razlozi su bili politički artikulirani, ali suštinski jasni: Zagreb, kao glavni grad države, nije smio biti prepušten političkim opcijama koje predsjednik nije smatrao prihvatljivima za vođenje države u širem smislu.

Time je nastala blokada.

Zagreb je više od godinu dana bio grad bez politički potvrđenog gradonačelnika. Gradom su upravljali povjerenici. Institucije su formalno funkcionirale, ali demokratska volja birača ostala je suspendirana. Nastala je situacija u kojoj je zakon bio poštovan u slovu, ali ne i u duhu.

Važno je to jasno reći: Tuđman je postupao u skladu s tadašnjim ovlastima. No pitanje koje ostaje – i koje nadilazi osobu i vrijeme – glasi: je li sve što je zakonito ujedno i legitimno?

Zagrebačka kriza pokazala je koliko je opasan sustav u kojem se previše političke moći koncentrira u jednoj točki. Pokazala je i koliko su krhke institucije kada nisu u ravnoteži.

Demokracija nije samo mehanizam izbora; ona je i kultura prihvaćanja ishoda izbora.

Kriza je završila 1997. godine, novim izborima i pobjedom HDZ-a, nakon čega je imenovana gradonačelnica Marina Matulović-Dropulić. Formalno, problem je bio riješen.

Suštinski – ostala je pouka.

Zašto je taj slučaj važan danas?

Zato što nas podsjeća da Zagreb nije „ničiji privatni prostor“, nego javni prostor svih građana Republike Hrvatske. Podsjeća nas i da lokalna samouprava nije suverena sama po sebi, ali ni puki produžetak dnevne politike. I konačno, podsjeća nas da se demokracija ne urušava uvijek nasilno – ponekad se troši polako, proceduralno, pod krinkom zakonitosti.

U vremenima pojačanih političkih tenzija, ideoloških rovova i međusobnih etiketiranja, zagrebačka kriza stoji kao povijesni marker: primjer kako se društvo može dovesti u stanje institucionalne paralize bez ijednog prekršenog članka zakona.

Ako iz te epizode ništa nismo naučili, onda nismo pogriješili samo jednom – nego svaki put kad se ponovno čudimo istim obrascima.

Povijest ne služi da bi se slavila ili osporavala. Ona služi da bi se razumjela. A razumijevanje je, nažalost, najrjeđa politička vrlina.

Suvremena paralela – Od političke blokade do pravne države

​Danas, gotovo tri desetljeća nakon Zagrebačke krize, ponovno svjedočimo napetostima na relaciji Trg svetog Marka – Radićeva. No, u tim tenzijama pojavljuje se bitna razlika koja ulijeva nadu. Najava gradonačelnika da će protiv odluka Vlade podnijeti ustavnu tužbu nije samo vijest o političkom sukobu; to je, paradoksalno, vijest o demokratskom sazrijevanju.

Dok je devedesetih rješenje krize ovisilo o političkoj milosti jednog čovjeka ili ishodu novih izbora pod pritiskom, današnji institucionalni konflikt seli se tamo gdje mu je i mjesto – u sudnicu. To je ključna promjena paradigme.

​Sudstvo kao nužni arbitar

Ako prihvatimo da su zakonodavna i izvršna vlast u “ukopanim rovovima”, onda je pravosuđe onaj nužni treći stup koji mora osigurati stabilnost konstrukcije. Podnošenje ustavne tužbe je civiliziran, institucionalni čin.

To je poruka da se sporovi više ne trebaju rješavati “mišićima”, uličnom galamom ili ideološkim etiketiranjem, već snagom pravnog argumenta.

​Ustavni sud ovdje ne nastupa kao politički igrač, već kao čuvar “pravila igre”. Kada jedna strana smatra da je druga prekoračila svoje ovlasti – bilo da je riječ o financijama, ingerencijama ili procedurama – sudski pravorijek postaje jedini put prema van iz slijepe ulice.

​Pouka za budućnost

Zagrebačka kriza iz 1995. pokazala je što se događa kada sustav nema učinkovit osigurač protiv samovolje. Današnja situacija, ma koliko bila prožeta teškim riječima, nudi nam priliku da testiramo snagu naših institucija. Rješavanje sporova putem pravnih lijekova, a ne političkih ucjena, dokaz je da nismo stali u 1997. godini.

​Jer miran život, zdravlje i socijalna pravda – o kojima građani opravdano brinu – mogu postojati samo u državi u kojoj nitko, pa ni najviši nositelji vlasti, nije iznad Ustava. Ako sud postane mjesto rješavanja kriza, možda je to znak da se ona “zelenija trava” o kojoj sam pisao u prethodnom tekstu konačno počinje nazirati i na našem tlu.

Očito je da trebamo novi Ustav. Disfunkcionalnost između Predsjednika države i Predsjednika vlade je dokaz da se takva paraliza mora predvidjeti i kroz demokratsku proceduru rijesiti.

Bilo bi jako dobro da i Vlada pokrene sudski postupak protiv Grada, zbog zabrane pjevanja, koja ne smije biti u ingerenciji ni jednog lokalnog ili državnog tijela već suda. Samo sud bi trebao imati mogućnost da nekoj osobi zabrani pjevanje. Zašto bi mi o tome trebali voditi histeričnu društvenu polemiku? Mi smo subjektivni. Sud bi trebao biti objektivan.

I sad dolazimo na bitnu temu, jer točno znam pitanje koje vam je na vrh jezika: neutralnost suda, od najniže do najviše instance.

Izmjene Ustava bi trebale i u izboru sudaca poštivati načela koja će osigurati najveću razinu objektivnosti. To što su neki suci “uhvaćeni s prstima u pekmezu” ili su “dobivali slupocjene satove na poklon”, govoti da je i dio sudstva zreo za reformu.

Na kraju, mi kao građani trebamo promijeniti modus opetandi. Znate, ako u ordinaciju ulazite preko reda, kako ocekivati da drugi poštuju red?

Ili drugo: nogometni navijači neće imati ništa protiv, ako sudac odsvira nepostojeći penal za njihov omiljeni klub. No iz petnih žila će se derati, ako taj nepostojeći penal bude za njima suparničku ekipu.

No, principijelno i logički je da je “nepostojeći penal” jednaki grijeh bio za ili protiv naše ekipe.

Tako i društvene devijacije. Sve kreće od nas samih. Zato vas moje pisanje toliko iritira, jer je to pisanje plod mentalne higijene.

Samo tako kao društvo možemo napredovati.

Tako da maknemo svo “neracionalno navijanje za naše” i “histeričnu galamu protiv njih”.

Zato mi je ta gradonačelnikova najava sudske tužbe najbolja vijest unatrag 48 sati.

Damir Lacković

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr