Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

POVJESNIČARI I MEDIJI O SMJENJIVANJU ALEKSANDRA RANKOVIĆA I OPTUŽBAMA NAKON RASPADA JUGOSLAVIJE

VEČERNJI LIST I NAKLADNIK DESPOT INFINITUS SU OMOGUĆILI DA SRPSKI POVJESNIČAR DR. SC. BOJAN DIMITRIJEVIĆ POKUŠA REHABILITIRATI ALEKSANDRA RANKOVIĆA I OPTUŽITI PREDSJEDNIKA TITA, EDVARDA KARDELJA, VLADIMIRA BAKARIĆA I IVANA STEVA KRAJAČIĆA…!

(Foto: Večernji list/”Slučaj Ranković: iz arhiva KOS-a) Aleksandar Ranković, Josip Broz i Edvard Kardelj

Nakon što sam na portalu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), objavio opširni članak “Afera Ranković” o prisluškivanju predsjednika Tita, najveća političko-udbaška afera u Jugoslaviji!” (5.9.2022.), a prenijeli elektroničke publikacije nasiljudi-gentenostra (Tiramola)/5. i 6.9.2022.) iz Umaga i Tačno.net iz Mostara (5.9.2022.), odlučih objaviti kritički osvrt na knjige i članke koji su objelodanjeni na prostorima bivše SFR Jugoslavije. Najprije na udar dolazi zagrebački Večernji list u kome sam proveo kao novinar najduže razdoblje. U tom listu još 18. ožujka 2016. godine objavljen je provokativni i optužujući članak pod naslovom “Ideja o Rankovićevoj smjeni potekla je od Kardelja i Bakarića, a proveo ju je Krajačić”, autora dr. sc. Bojana Dimitrijevića. Ne pamti se da suautor knjige “Slučaj Ranković iz arhiva KOS-a (Despot Infinitus, Zagreb, 2016.) – drugo dvoje koautora su Svetko Kovač i Irena Popović – ujedno je autor navedena članka. To je nedopustivo za bilo kojeg pisca i povjesničara te urednika i glavnog urednika lista da objavljuju pozitivnu kritiku o knjizi, čiji je jedan od troje pisaca. Kad tomu dodam da je vlasnik i direktor nakladnika Zvonimir Despot, bivši novinar Večernjeg lista i urednik Večernjakove biblioteke i pisac dviju knjiga o predsjedniku Titu i suautor jedne knjige sa srpskim piscem Perom Savićem, tada se to zove “afera Večernji list-Despot Infinitus-Bojan Dimitrijević”. Štoviše što je svojevremeno Despot, koji je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, objavio u Večernjaku da je Tito šarlatan.

Što je napisao srpski povjesničar Bojan Dimitrijević?

(Foto: Wikipedia) dr. sc. Bojan Dimitrijević

Dakle, dr. sc. Bojan Dimitrijević, srpski povjesničar i znanstveni savjetnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, u gore navedenom članku (međunaslov Dogmatska jezgra), među ostalim piše: “Je li, dakle, bilo prisluškivanja (pod. B.D.)? Ako bismo pokušali preciznije utvrditi vrijeme kad je Tito donio odluku da smjeni i zbog političkog života eliminira Aleksandra Rankovića, vjerojatno to ne bismo mogli učiniti s visokim stupnjem pouzdanosti. Ta je odluka donošena u duljem razdoblju i mnogo je čimbenika na nju utjecalo. Posebno je zanimljivo razdoblje između 1963. i 1966. godine, a vrijeme Osmog kongresa SKJ i donošenja Ustava. Tito je 20. lipnja 1966. godine, rekao: ‘Bojao sam se dve godine da što sada preduzimamo da slučajno ne bi dobilo antisrpsko tumačenje.’ Vjerojatno je Crvenkovski, predsjednik Državno-partijske komisije, morao najvažniji razlog donošenja takve odluke, ističući da je to pravi trenutak da se ‘napravi istorijska prekretnica’ i da se ‘paralelno s razbijanjem centralizma i unitarističkih tendencija radi na punoj afirmaciji republika’. Ideja o smjeni vjerojatno je potekla od članova CK SKJ iz Slovenije i Hrvatske. Politički najprije od najutjecajnijih zagovornika koncepta jačanja republika ili konfederalnog modela preuređenja Jugoslavije: Kardelja i Bakarića /oba prezimena pod. B. D./(potom logistički podržana od Ivana Steve Krajačića). Rankovićeva smjena bila je uklanjanje prepreka za proces ubrzane decentralizacije i pretvaranja federacije u konfederaciju republika. Rankovićeva vlast zasigurno bi oslabila atribute republika, koje su značajno počele zastupati pojedine nomenklature. Ranković je, u principu, bio za jačanje federacije i federalistički koncept te je označen kao središte.” Kako to da autor članka (i knjige) Dimitrijević predsjednika stalno oslovljava Tito, kao da su zajedno čuvali ovce ili krave, bili suborci ili prijatelji?! Stvarno neviđen bezobrazluk od jednog znanstvenika. To isto važi za urednika članka i glavnog i odgovornog urednika lista!!

Za iznesene optužbe nije predočio ni jedan dokument!

Znanstvenik Dimitrijević bez jednog predočenog dokumenta optužuje visoke političke dužnosnike Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića (ne navodi njihova imena), pa mi to “smrdi” na velikosrpske optužbe koju dvostruki autor, zahvaljujući Večernjem listu i Zvonimiru Despotu i njegovoj Despot Infinitus, plasira u Republici Hrvatskoj. To ne treba nikoga čuditi: valjda smo naučili velikosrpske sabotaže i ubojstva braće Radić i druge u Skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, pa velikosrpski napadi JNA na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I tada je puklo u Beogradu, a ne smije se zaboraviti Jovića, Miloševića, Kadijevića i ostalu velikosrpsku žgadiju! Dotični Dimitrijević ne samo da brani Aleksandra Rankovića, već ga pokušava rehabilitirati, čak na svoj načini u tomu je uspio, ali samo za svije istomišljenike. No, ne vjerujem da ih je našao kod najvećeg broja Večernjakovih čitatelja! Nadalje, autor članka (i knjige) u međunaslovu Ubačene zloupotrebe, ponaša se kao odvjetnik-rehabilitator pokojnog Aleksandra Rankovića. Pročitajmo zajedno taj dio nepoćudnog članka: “Ta tvrdnja, pogotovo zato što je iznesena i prije formiranja komisije, djeluje prilično neobično. Da Tehnička komisija nije formirana s ciljem da se utvrdi stvarno stanje i otkloni sumnje u to da netko zaista prisluškuje Tita (riječ Tito pod. B. D.), vidi se uspoređivanjem uredbe o formiranju komisije 16. lipnja i ‘materijala za konačni izvještaj komisije’ od 6. srpnja 1966. godine. Kao razlog za formiranje komisije u naredbi da se navode ‘primećene smetnje na tehničkim komunikacijama’ s Titovom rezidencijom, što se dovodi u vezu sa stranim obavještajnim službama. U „materijalu za konačni izveštaj komisije“ također se spoznaju strane obavještajne službe, ali se postavlja dilema koliko su one prisutne, a koliko je riječ o zloupotrebama mehanizma i organa službe unutrašnjih poslova, odnosno njezinih vrhovnih rukovoditelja kao sredstvo za frakcionaške ciljeve i borbu za vlast (…)”. Člankopisac i suautor knjige zajedno sa koautorima Kovačem i Popović falsificiraju novu povijest bivše SFR Jugoslavije. Povjesničar Dimitrijević zasebno u svom članku piše o “optužbama na račun Rankovića, koje se odnose na deformacije i zloupotrebe u Državnoj sigurnosti. Iako se ne može negirati činjenica da su te zloupotrebe postojala (zadnje dvije rečenice pod. B. D.), sigurno je dokaz da je rezultat djelovanje Rankovića i ‘grupacije’ oko njega”. Posebno ističem tešku optužbu u podnaslovu Knjiga “Slučaj Ranković: iz arhiva KOS-a” otkriva da Ranković nije, kako ga se optuživalo, organizirao, naredio, pa ni osobno sudjelovao u prisluškivanju Tita” (pod. A.Č.). Tako Bojan Dimtrijević, kao da je tužitelj – na hrvatskom odvjetnik, u beogradskom tužiteljstvu, sve zahvaljujući zagrebačkom Večernjem listu.

Duranović: Nisam uvjeren da je prisluškivanja uopće bilo!

Dr. sc. Amir Duranović, povjesničar iz Sarajeva objavio je knjigu “Snažan eho brionski” (Udruženje za modernu historiografiju u Sarajevu, Sarajevo, 2017.), godinu dana poslije knjige troje autora koja je izdana u Zagrebu. O svom djelu povjesničar Duranović je govorio u intervjuu sarajevskoj Al Jazeere (22.4.2017.), koji je objavio novinar Jasmin Agić. Glede pitanja “Prisluškivanje” i što je uopće bila ta afera, autor knjige je izjavio:

– Afera “Prisluškivanje” vjerojatno je najpopularniji i najeksploatiraniji dio priče o smjeni Rankovića zato što je je to, na način na koji je prezentirano u to vrijeme, bilo šokantno, dakle, da se odjednom ispostavilo da su sve prostorije u kojima se nalazio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, uključujući njegove privatne prostorije, bile ozvučene i da je vršeno tajno snimanje i da je to praktično moment koji je okinuo te silne promjene. To pitanje je bilo aktualno tada 1966. godine, u historiografiji, aktualno i danas. Jedna knjiga objavljena je prije godinu dana u Beogradu i još neki radovi u kojima se tvrdi kako praktično prisluškivanja nije bilo, ali je to ono što je ostalo najupečatljivije iako ja imam dosta rezervi u vezi s time. Nisam uvjeren da je to jedini motiv ili da je prisluškivanje uopće bilo. Više razloga za tako što pokušat ću prezentirati kroz neke usmene razgovore koje su vodili u samom vrhu jugoslavenske komunističke elite. Teško je povjerovati u tvrdnju da se nešto takvo krupno dešava Titu i vojske ne znaju za to otprije. To je jedna stvar, a druga stvar da teško povjerovati da jedan dio partijskog vrha radi šta god hoće, a da dio, tajna policija i UDBA, o tome ne zna ništa, pa onda ima potrebu da prisluškuje.

Historičar daje izjave na razini skribomana

Neugodno iznenađuje da povjesničar Duranović ni jednom rečenicom ne spominje naziv knjige koja je izdana u Beogradu i knjigu troje kolega Dimitrijević, Kovač i Popović koja je objavljena u Zagrebu. On, osim toga, previše filozofira o aferi prisluškivanja i čak ne vjeruje u to, a najčudnovatije da i novinar koji je s njim vodio razgovor prisluškivanje stavlja pod navodnike. Prema tomu, povjesničar i autor knjige na pitanje novinara ne odgovara na razini historičara, već običnog skribomana. Ali on će prezentirati, kaže, u usmenom razgovoru “koji su vodili u samom vrhu jugokomunističke elite”. Historičar Duranović i kolega Agić zasigurno će se ljutiti na moj kritički osvrt, ali ja im ne mogu pomoći. Nemam namjeru polemizirati s osobama koji ne vjeruju da je predsjednik Tito prisluškivan od strane UDBA-e, a čelni dužnosnik bio je upravo Aleksandar Ranković! Naravno, svako može reći i napisati što ga je volja, ali onda lažu predsjednik Tito i njegovi bliži suradnici. Isto tako, ispada da general-pukovnik Ivan Mišković Brk, načelnik Službe bezbjednosti JNA od 1963. do 1971. i prvi savjetnik za sigurnost predsjednika i vrhovnog komandanta Jugoslavije Josipa Broza Tita te autor knjige “General iz Premanture”, nije govorio istinu medijima da je predsjednik Tito bio prisluškivan. Nedvojbeno da je predsjednik Tito bio prisluškivan i da za tu najveću političko-udbašku aferu najodgovorniji je Aleksandar Ranković koji je k tomu još obnašao funkciju potpredsjednika SFR Jugoslavije! Ovo što čine raznorazni povjesničari nakon raspada Jugoslavije je nova “afera Ranković” koja ima zadaću optužiti druge i pokušati rehabilitirati glavnog krivca A.R., zvanog Leka, koji je zakopan kao da je heroj – u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. O sahrani postoji kratki video-zapis na internetskim stranicama gdje se vidi kako stari i mladi non-stop uzvikuju Leka! Leka! Leka! Srpski mediji su objavili da je na sahrani bilo oko 100 000 ljudi, ali nisu spomenuli niti jedno ime nekog stranog državnika i političara… Pa ne smiju lagati kad nije bilo ni jednoga!

Armando Černjul

Pula, 7. rujna 2022.

Facebook
E-mail