Promjena države 90.tih prošlog stoljeća donijela je i važne promjene u jezičnim normama, historiografiji, ekonomsko-političkom ustroju, svakodnevnoj kulturi itd. U Historiogafiji se prema očekivanju pojavio povijesni revizionizam i to takvom silinom, da danas skoro da nema osobe u RH koju povijesna pitanja, na ovaj ili onaj način ( od mode do glazbe) ne dotiče. Pišu se mnogobrojne knjige i članci, snimaju fimovi, organiziraju politički istupi i tribine, TV emisije, događanja i manifestacije koje su bile u bivšem sustavu nezamislive. U duhu liberalizma u znanstvenoj produkciji ali i općenito, pišu se revizionističke knjige i članci za koje je primjetno da: su im autori većinom nestručnjaci, da imaju subjektivne poglede često temeljene na izjavama nekoliko danas nepouzdanih svjedoka, da su jednostrani i bez one audiatur et altera pars, da nemaju uzročno-posljedične povezanosti i da su redovito nesigurne u procjeni brojki stradalih, ili se uvečavaju ili se umanjuju, ovisno o strani na čijoj je autor.
Lino Veljak, pišući o filozofiji povijesti u članku na Internetu ( 10 XII 2024. www.Akuzativ.com) zalazi u suštinu uzroka povijesnog revizionizma te razdvaja frankistički od neofašističkog koji mijenja rezultate 2.svjetskog rata i zamjenjuje uloge poraženih i pobjedničkih strana. Teza je još i ova: da je ustaška NDH bila hrvatska strana, a partizani jugoslavenska, što se kontinuirano koristi kao argument koja je strana bila prava, a koja kriva ( partizanska, NOV) i toj se krivoj strani sada sudi, institucionalno i vaninstitucionalno. Zato i službena hrvatska politička elita, koja je na vlasti i može bitno utjecati prema ulozi antifašizma, odnosi tako da dopušta da se anifašističke vrijednosi i tradicija ( spomenici) percipiraju kao na tankoj niti koja samo što ne pukne.
Ideologija našeg hrvatskog revizionizma može se vidjeti i kao sastavni dio žrtvoslovlja dakle kulturnog i političkog obzora u kojem je cijeli narod žrtva ( mučenik, stradalnik) i taj se pogled sustavno njeguje kroz političke i kulturne aktivnosti. Time se manje-više nesvjesno usvajaju emocije i afekti kako bi se podvukle i ojačale ideološke i političke paradigme nove vlasti. Emocije kao npr: bol, žaljenje, strah, gađenje, ljutnja, mržnja, postaju dosta često ( i previše ) puta dokaz pripadnosti narodu tj, lojalnosti pa čak i ljubavi.
S. Ahmed: Kulturna politika emocija, Zagreb, Fraktura, 2020. u odlomku Politika tuge piše:
„Slažem se da je preobrazba rane u identitet problematična. Jedan od razloga te problematičnosti je u njenom fetišiziranju: preobrazba rane u Identitet odsijeca ranu od povijesti „ranjavanja“ ili povrede. Pretvara ranu u nešto što „jest“ a ne u nešto što se dogodilo u VREMENU I PROSTORU.“
I TO JE TO. Stvaranje mitova je utemeljeno na emociji, ona može biti pobjednička i kada nema realnog razloga ali i bol zbog gubitka, nepravde, nepopravljive nesreće. Mitovi se ne kriziraju i ne propituju, takvi kakvi su nastali u nekom vremenu oni su LJEPILO koje treba povezati pripadnike nekog naroda. Ali da nije nešto u redu s mitovima vidimo gledajući u mitove drugih naroda. Naši mitovi ukotvljeni u žrtvoslovnu ideologiju funkcioniraju u religijsko-kulturološkoj sredini dobro, ali nažalost, za mitove znamo da su sastavni dio budućnosti. Zato je ipak dobro dati prostora znanosti i pokušati se izboriti za jasniju i pozitivniju budućnost. Zato se u nastavku članka bavimo jednim događajem koji ima za centralni motiv jedan traumatičan događaj: fašistički zločin paleža sela Vrbanj na otoku Hvaru , no uz već spomenuto ideologijsko opterećenje, što ćemo pokazati u daljnjem tekstu.
U svakom slučaju je u moru revizionističkih knjiga koje se bave isključivo partizanskim zločinima , ova knjiga prišla povijesti 2.svj rata na Otoku Hvaru, s tendencijom da se obnovi i zadrži trajno sjećanje na jedan težak zločin talijanskih fašista: palež gotovo čitavog jednog sela do temelja. Moramo nažalost ovdje podsjetiti da se na području Dalmacije i Istre dogodilo na desetine takvih zločinačkih akcija po sličnim obrascima: seljane su kažnjavali za suradnju s partizanima, netko iz sela od suradnika okupatora je pomagao odrediti kuće partizanskih porodica, kuće su spaljivane temeljito, katkada s ljudima u njima. Izvršitelji zločina su osim taljinskih fašista bili i ustaše i četnici i nemoguće je ocijeniti tko je bio okrutniji u tome zlu. Tako su spaljivana sela podno Kamešnice, Biokova, Mosora, Dalmatinske zagore, po otocima. Po odlasku talijanskih fašista iste su zločine radili njemački. Tim taljinskim zločinima se bavio Korčulanin Jure Srhoj u knjizi „Putovanje dolinom sjenki-Dalmacija 1941.-1944.“ koja je nedavno promovirana u Vela Luci i koji je obuhvatio sve aspekte terora nad građanima:od nasilne izmjene imena ljudi i ulica, talijanizacije škola, uništavanja i krađe kulturne baštine do masovnih pokolja i okrutnih logora na otocima koji po brutalnosti nisu zaostajali za nacističkim. U istoj knjizi se navodi primjer spaljivanja Selaca na otoku Braču, 9.kolovoza 1943. kada je izgorjelo 80% kuća, te niz drugih zločina u selima u Dalmaciji o kojima ovom prilikom nemamo prostora i namjeru pisati, jer je detaljno jedan od brojnih paleža opisan u knjizi Otok u plamenu, Mikija Bratanića. Ali kako…
Knjiga o kojoj je riječ opisuje tragični događaj na otku Hvaru, palež mjesta Vrbanj 3. siječnja 1943. od strane talijanskih fašista., za koji autor navodi da je najtragičniji događaj u povijesti njegovog rodnog mjesta. Većinu knjige čine dokumenti Odbora za pomoć postradalima na otoku Hvaru pogorelcima i prognanicima, koji je osnovan odmah poslije poticajem mjesnog župnika Ive Šeperice i hvarskog biskupa M. Pušića u Zagrebu. Istodobno je proradio mjesni odbor u Dolu sastavljen od mještana i dvojice svećenika te treća grupa humanitarne pomoći , partizanska i već postojeća Zims ka pomoć preko Narodno-oslobodilačkih odbora ( prema podacima iz ove knjige) što zapravo govori o urgentnosti i veličini tragedije u kojoj su stotine Hvarana ostale bez ičega u tim teškim ratnim vremenima. Na početku knjjige stoje dvije simptomatične posvete koje čine suštinu knjige: 1. da je knjiga posvećena svim žrtvama totalitarnih režima i 2. citat dr. Berkovića iz Starog Grada na Hvaru : “ Ljudi, sad prestaje sve, bili to partizani ili ustaše, to je naš narod i učinit ćemo sve da se tome siromašnom narodu pomogne u velikoj nevolji“. Autor Miki Bratanić u prvoj posveti koristi termine iz recentne hrvatske političke kulture opisujući 2 humanitarne akcije: jednu u domeni Crkve i tadašnje države NDH i drugu organiziranu putem mjesnih NOO. U knjizi je pokušao prezentirati oba Odbora kao paralelne strane, uglavnom temeljem svjetonazora i političkih prilika u dvije države: u NDH i u SRH. Ta činjenica, ta ideološka lijevo-desno podijeljenost hrvatskog puka u znanstvenoj elaboraciji ne bi smjela dopuštati ni trun navijačkog pristupa niti jednoj strani, jer to nužno iskrivljuje istinu, ali kao što ćemo pokazati-on je baš takav vidljiv u knjizi u nizu činjenica i vrijednosnih sudova.
Na početku se knjige nalazi više različitih dokumenat tj. izvora, čak i pjesničkih te dokumentarnih koji govore o događaju. Narodni pjesnik Dinko Vidošević navodi u stihovima da je cilj paljenja Vrbanja bio uhvatiti partizane, kojih da je“ bilo malo da bi narod obranili, te su utekli“ (str.21.) i da su nesretni ljudi pomognuti iz Zagreba i drugih mjesta. Ante Tresić Pavičić pak u svojoj pjsemi kaže da su u paljenju Vrbanja sudjelovali „prokleti crnkošuljaši i sa njima podli špijunaši“, a da partizani
Povukli se u planine gore
Krijući se ništa ne zbore
Nijedan metak nisu ispalili
Da se narodu (fašisti) ne bi osvetili
Kako se radi o pjesnicima tj.ljudima koji su živjeli u vrijeme tih događaja, uzimamo da je njihovo svjedočenje iskreno i točno, iako pri tome imamo u vidu i druge dokumente i povijesne izvore. Na str.52. knjige Otok u plamenu autor međutim postavlja pitanje KOME je odgovaralo paljenje Vrbanja, tj. tko je imao koristi od toga? I odgovara:“ Talijani su imali motiv, a komunisti, preciznije jugoslavenska vlast INTERES da se Vrbanj zapali.“ Ovdje se koriste dva simbolički važna pojma : „jugoslavenska“ i „komunistička“ vlast između kojih autor stavlja znak jednakosti. Logično je sada pitanje zašto bi „komunisti“ imali koristi od spaljenog sela, a ne možda štetu, jer je narod bio zaplašen i u silnom strahu se povukao i prestao podržavati partizane, odnosno svoj Odred Matij Ivanić, nazvan imenom vođe pobune seljaka na Hvaru koji je iz tog mjesta Vrbanja, te je to sigurno imalo određenu ulogu u ranom buđenju pobunjeničkog duha mjesta Vrbanj. Iz tog je mjesta do kraja rata poginulo čak 48 mladih osoba u NOV, a ukupno je oko 2000 Hvarana sudjelovalo u NOBu, pa i u onim čuvenim ofenzivama na Sutjesci i Neretvi. Ovdje se međutim vidi kako je autor Miki Bratanić sve te mlade ljude , sve te borce NOV, sve te hvarske partizane ( među njima i svoje djedove !!!) svrstao u „Jugoslavene“ te taj termin koristi u pejorativnom značenju kako bi istaknuo razliku između njih i onih ostalih koji su u ovom slučaju, na strani crkvenog Odbora za pomoć stradalnicima u Zagrebu, znači na hrvatskoj strani. Time se hvarskim partizanima ne priznaju da su bili hrvatski , tj, odriče im se hrvatstvo u sadržajima,ciljevima i motivima borbe protiv fašizma. Taj politički „flaster“ koji ukratko sadrži dvije riječi „jugoslavenski komunizam“ koristi autor konstantno s namjerom ostracizma i egzorcizma „komunista“ i „Jugoslavena“ i naravno da ima negativni predznak, premda je u povijesno-političkom smislu netočan. U NOB sudjelovali u većem broju mnogi ljudi kao npr. nekomunisti , nestranački, vanpartijski, vjernici kao i atiesti, članovi drugih stranaka kao HSS, obični seljaci i radnici i ostali. Koliko su oni bili Jugoslaveni tih krvavih godina kada se branio goli život i dom, nećemo propitivati. Na kraju rata su na izborima se opredjelili u većini za federaciju, naravno ne svi s jednakim stupnjem slaganja i oduševljenja. To isto vrijedi za stanovništvo RH danas i za naklonosti prema EU koja sigurno nije monolitna.
O radu tih dvaju odbora, onog Karitasa i onog preko NOO dalo bi se još navesti paralela, koje govore o suštinskim pitanjima hrvatske nesloge (osobito onome tko čita među retcima). Autor Miki Bratanić navodi i to je za pohvalu, neke crtice o radu Odbora NOO, ali po navodima koje izdvaja , to su bile samo suhe smokve ( fige, rekli bi ), a da je većina te pomoći, pa i one iz Zagreba i cijele Hrvatske otišla partizanima na Biokovo, jer je postojala takva uputa i on je citira. Iz priloženih dokumenata se vidi da je i crkvena pomoć išla diljem Hrvatske, siromašnim prognanicima otoka Hvara čak u Slavoniju .U knjizi su prilozi molbi onih koji mole za jedan par cipela i deku -do suza potresni. Sad međutim pogledajmo kako se ETIKETIRAJU u političko-povijesnoj literaturi, ovisno o vremenu i državi u kojem su nastale etikete, jedan i drugi Odbor i oni koji su institucionalno ih podržavali.
U socijalizmu se držalo da je pomoć organizirana putem Crkve „neprijateljska i konkurencija NOO“ kako bi se time privukli nastradali (u crkvu?) Ovdje nemamo namjeru braniti ni jednu ideologiju ili političku platformu, nego činjenice: KC je u vrijeme 2.svjetskog rata bila na strani vlasti države NDH, osim izuzetaka tj.svećenika, obično onih najnižih u župama koji su surađivali s partizanima. Nova je vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj poslije rata išla striktno na ostvarenje sekularne države. Otud dakle taj sud o „neprijateljskom“ odboru koji je imao pokrovitelje u“ neprijateljima naroda“. U knjizi je priložen zanimljivi dokument koji taj stav o neprijateljstvu crkvenog odbora potrđuje i ilustrira vrlo spontano, ne skrivajući svu tragičnost pozicije hrvatskog naroda pod okupacijom:
na str.112. knjige Otok u plamenu stoji kopija dopisa :
Iz kotarske oblasti Križevci 23. VI 1944. da šalju pomoć izbjeglicama koje su evakuirane“ PO SAVEZNIČKOJ NJEMAČKOJ VOJSCI“ i smještene u Križevcima.
Zar to nije tužno i neshvatljivo?? Zamislimo da su ljudi ostali goli i bosi, raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, zamislimo se naći u situaciji prosjaka u vrijeme najžešćeg ratovanja, koji su ovisni o pomoći dobrih ljudi i da ti ljudi tu vojsku koja im je to načinila zovu ili trebaju zvati: SAVEZNIČKOM?? Dakle, njemački nacisti isele Sućuraj i druga mjesta, talijanski fašisti zapale Vrbanj, Dol, bombardiraju Vrbosku, ali se autor opredjeli detaljizirati optužbe na račun partizana. Iz podteksta knjige proizlazi da su i partizani BAD GUYS ( dakako spominju se fašisti i nacisti) , prije svega zbog njihove ideologije : komunizam i jugoslavenstvo. To isprazno žongliranje ideološkim etiketama je boljka naše novije historiografije , jer smo danas u šumi od koje se ne vidi drveće, jer na koncu ne vidimo bitno nego pojedinačno, jer slušamo najglasnije revizionističke stavove BEZ POKRIĆA. Ali zato s opasnim posljedicama u duhovnom životu naroda kao cjeline. Trseći se da ispravi nepravdu koja je načinjena Odboru u Zagrebu, u sastavu Karitasa u vrijeme socijalizma,autor ulazi u temeljna pitanja povijesti Hrvatske u zadnjih 80tak godina opsujući različita gledanja na Pokret otpora i one koji su pristali uz okupatore. Njegova zadaća je izrečena ovom rečenicom: „Nužno je u svemu tražiti dobro i samo dobro, ali i razlučivati dobro od zla. I treba reći HVALA svima, hvala ma na kojoj strani bili, ako strane uopće postoje.“ ( str 49.) no, zbog pristranosti prema partizanima ne uspjeva taj cilj dosegnuti.
Jer nakon što je bio ocrnjivan Odbor Karitasa u socijalizmu, sada se, u suvremenoj RH, događa suprotna situacija i produbljuje hrvatski nacionalni proble, a to je razdor i podjele u kontekstu svjetonazorskih i političkih pojmova. Umjesto da traži razlike između manjeg i većeg dobra u tim odborima, konačno i ideologijama, Bratanić traži razliku između dobra i zla, kao što sam naglašava. I koga nalazio na strani zla , po indirektnim, negdje i direktnim optužbama? Starnu zla reprezentiraju i partizani, uz fašiste i naciste. Na više mjesta u knjizi ne skriva animozitete prema partizanima temeljeći tu negativnu ocjenu na etiketama „jugoslavenstva“ i „komunizma“, premda je ZLO kao kategorija UNIVERZALNO, a navedeni političko-ideološki termini ovise o vremenu i prostoru, te nisu nužno uvijek i vječno negativno vrijednosno-emotivno prihvaćeni . Dapače. Cijela je Dalmacija dala izniman doprinos NOB i oslobođenju od okupatora upravo jer su borci i narod (većinom?) vidjeli u komunizmu raj na Zemlji i u zajedničkoj državi oživjele ideale socijalne pravde i nacionalne ravnopravnosti. Onaj tko to ne vidi i te ideale iz 41.do 45. danas izvrće u besmisao , taj je slijep. M. Bratanić, čiji su djedovi bili partizani, zbog toga ima velikih problema u jasnoći argumentacije i posebice u semantičkoj sluđenosti terminima kao što su antifašizam, komunizam i partizani.
Na svoju knjigu Otok u plamenu se Miki Bratanić i recenzenti knjige osvrće u većem broju intervjua i članaka na internetu kao : www.hkv.hr na 15. studenoga 2023. www.hrvatski glasnik.com 15.studenog 2023. www.hkm.hr 12 srpnja 2021. www.hrvatski-fokus.hr , www. maxportal.hr itd
Ponajprije se iz tih intervjua s Mikijem Bratanićem vidi smjer kojim se kreće kritika antifašizma u Hrvatskoj. Baveći se istraživanjem „komunističkih zločina“ on zaključuje da su se hrvatski antifašisti vezanjem uz komunizam odrekli svete riječi „antifašizam“ i drži da se i danas kao uvijek komunisti skrivaju iza antifašizma. Taj se njegov stav o hrvatskom antifašizmu može prikazati ukratko s jednakosti: antifašizam= komunizam, što je veoma prisutna predrasuda kod mnogih naših ljudi, čak i starije dobi, koji bi trebali dobro znati karakteristike antifašizma i komunizma iz iskustva. Još groznija neistina se nastavlja u jednadžbi antifašisti= komunisti= četnici. Ovdje se moramo zapitati jesu li onda i Bratanićevi djedovi bili komunisti ili samo antifašisti, jesu li oni iznimke koje dokazuju pravilo? Ipak, ponovimo još jednom: sve to žongliranje pojmovima ispražnjenima od njihova značenja i naročito, nevezanima uz vremenski i prostorni kontekst, je nategnuta i povijesno netočna obrada društveno-političkih. Prisutna je manipulacija podacima pa čak se osjeti i negativan emocionalni odnos prema antifašistima. Imaju međutim hrvatski antifašisti taj već spominjani minus na računu (kod Mikija Bratanića i co.). Naime on tvrdi da su se partizani izborili za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku , točnije za Dalmaciju, koju bi dalmatinski partizani „lako oslobodili od Talijana“ i ne bi ih puno izginulo. E sada, moguće je da se motivacija nekih, pa čak i mnogih partizana i i nije odnosila na Jugoslaviju i da su se uspješno odupirali jugoslavenskoj liniji. Ali objašnjenje zašto oslobađanje, a potom i osnivanje SFR Jugoslavije,nije bilo u interesu i hrvatskih partizana , stoji u tvrdnji MB da je Titova Jugoslavija nastavak velikosrpske politike, je netočno. Dokaz da je nova, socijalistička Jugoslavija težila ravnpravnosti naroda je u činjenici da su srpski političarii isto rušili Jugoslaviju 90. namećući neku svoju ideju Jugoslavije ukidanjem svojih pokrajina, uvođenje majorizacije u Saveznu skupštinu i mijenjanje granica, što je i bilo uzrokom rata.
Miki Bratanić nam otkriva da u razdoblju socijalizma se o tom događaju , paležu Vrbanja, nije govorilo i nije komemoriralo žrtve, upravo iz gornje iznesenog razloga da se prikrije stvarna pozadina događaja. Autor tvrdi da je on taj koji je svojom knjigom omogućio punu istinu, a naročito ulogu Crkvenih vlasti i državnih u prikupljanju pomoći za pogorelce.
No, o događanjima na otoku Hvaru je socijalistička historiografija itekako vodila računa. U Splitu je Institut za povijest radničkog pokreta Dalmacije objavio brojne knjige s temom uloge dalmatinskih partizana u NOB. Jedna od knjiga je , iz tog vremena je poznatog Dalmatinca , urednika Slobodne Dalmacije Sibe Kvesića :Dalmacija u NOB; objavljena u Splitu 1979. U poglavlju Borba hvarskog naroda u 1943. str.634. o navedenom događaju piše:
-„Zbog napada partizana iz čete Matij Ivanić u decembru 1942. na talijanske vojnike i jednog poginulog, Talijani su odlučili strogo kazniti hvarski narod te su poslali tada već 4. kaznenu ekspediciju s nekoliko hiljada, većinom crnokošuljaša, napali i zapalili kuće sela Vrbanj i Dol, opljačkali i uništili nekoliko vagona vina, ulja, rakije i ubili neke stanovnike koji nisu uspjeli pobjeći u okolne šume
Nakon tog zločina su Talijani bacali letke u kojim su zaprijetili stanovništvu Hvara da mora prestati „njihovo zajedničko življenje i suradnja s partizanima“ te da će „ nemilosrdno istrijebiti taj korov kao i svakog onog tko ga štiti.“
Odbor za pomoć pogorelcima su partizani osnovali putem NOO u svim selima Hvara . Od samog početka rata je Pokrajinski komitet za Dalmaciju formirao odbore Narodne pomoći koji su pružali pomoć pojednicima, čak i domobranskim bjeguncima. NOO Vrboska u sklopu Zimske pomoći za mjesec siječanj daje saldo kase ove općine : 307826 kuna za pogorelce i količinu hrane: 19 712 kg ( oko 20 tona hrane) te većeg broja posteljine i posoblja.“
Rukovodstvo NOP uložilo je tih dana 1943. ogromne napore dokazujući da jedan ranjeni vojnik nije uzrok barbarskim postupcima okupatora. Istodobno se i Talijani trude tumačiti narodu svoje namjere i postupke, tako da se na otoku vode i pravi i propagandni ratovi i bitke od 1941. s tendencijom pridobivanja stanovništva na svoju stranu. Na otoku je ustvari užasno složena politička situacija ( kao uostalom u cijeloj Hrvatskoj) koju je rat zaoštrio još više i gdje su na vagi bili ljudski životi i imovina, ne samo radi nazočnosti okupatora nego i domaćih suradnika okupatora i podjela na svjetonazorskim temeljima . Bilo bi dobro da je jasnija današnjim mladima jer se ne kaže uzalud da je budućnost određena prošlošću. Jednostrano pokazati istine o ratnima događajima dovodi samo da novih podjela. I ovdje se moramo prisjetit raznih izreka o tome tko je taj tko piše povijest i još nešto određuje :MORAL, koja je skupina na strani ZLA, a koja na strani DOBRA.
Zanimljivo je kako se u knjizi Otok u plamenu piše o spomeniku palim borcima 2.svj rata u Vrbanju koji danas stoji zapušten u korovu i grmovima. Spomenik je postavljen 1949. 14. VIII uz glavnu otočku cestu i sadrži imena 48 mještana Vrbanja na zidu koji je dodan naknadno 1980. s malom spomen pločom otkrivenom na 27.7 1978. gdje stoji da je narod Vrbanja samodoprinosom izgradio taj spomenik. Zanimljivost leži u slijedećem: u knjizi Mikija Bratanića se spominje samo taj drugi datum polaganja spomen ploče i navode se one već notorne činjenice o 27. 7. Danu ustanka naroda Hrvatske u Srbu, da ih ovdje ne navodimo. Osim što Bratanićeva istina u vezi tog datuma je povijesno sporna, pristup opisima toga spomenika govori o nevoljkom i pristranom tumačenju svega što su činili i dali borci i žrtve fašizma na otoku Hvaru. Konačno, današnje stanje tog spomenika to i pokazuje. Ako je istinita činjenica da se u vrijeme Jugoslavije nije govorilo i bilo prisutno u javnosti o tome događaju, paležu Vrbanja, a što se čini nemoguće jednostavno zbog tog spomenika i velikog broja dokumentarne građa iz razdoblja socijalizma, onda se pitamo: a tko to danas opet zapostavlja odati im poštu: hvarska vlast, hrvatska vlast, mještani Vrbanja, stranka na vlasti??? Pa zašto oni danas ne komemoriraju i ne govore o otoku u plamenu ?? Zašto se u knjizi Mikija Bratanića, kojoj je meritum teksta vezan za humanitarnu pomoć u organizaciji Crkve potrebitima tih teških i krvavih godina ne analiziraju različiti ideološki diskursi kao povod za podjele koji se očituju i u tom detalju da Bratanić humanitarnu pomoć sa strane crkve proglašava megaprojektom ikada zabilježenom u povijesti, a pomoć sa strane NOO tj partizana zanemaruje i ismijava. Tako se postiže efekt omalovažavanja prisutan u današnjoj RH u odnosu na socijalističke povjesničare i poništava djelomično istina. OPET.
Ovdje se moramo zapitati kome su ustvari uopće važne te žrtve , ti pogorelci, borci, sa spomenika, stradalnici iz Vrbanja, ako nisu ulog u ideološkoj čistki?. Ili, recimo tako: knjiga Mikija Bratanića je vrijedna u dijelu gdje iznosi nove činjenice, ali je u duhu dosljedno revizionistička u odnosu na antifašizam u NOB i kasnije. Pri tome se koristi uobičajenim metodama difamacije partizanskog pokreta otpora, selekcijom informacija, poigravanjem vrijednosnim sudovima izvan vremena i prostora i konačno , neistinama. Šteta, svaka je knjiga koja govori o lokalnim povijesnim događajima za pohvalu, ali očito i za kritiku. Šteta , jer dokazuje da u hrvatskoj historiografiji ništa novo ne nastaje niti nakon promjene države, samo novi mitovi. To naravno ne doprinosi nacionalnom jedinstvu,ali kome je do toga stalo.
Marija Ajša Peuc
.
