Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Porezni most i ćuprija

Kaže mudar pûk da je i put u pakao popločan dobrim namjerama, pa glede&unatoč cca 400 milijuna eura vrijedna HDZ-Plenkovićeva tzv. porezna reforma radi „povećanja plaća i kućnih proračuna siromašnijih građana“, je li, većine stanovništva, zapravo izvlačenja iz živog blata suicidnih posljedica koje im je CRO premijer Andrej Plenković namro copy and paste politikom i više no doslovne primjene SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija Rusiji – lijepo izgleda popločana – dobrim namjerama. Politička oporba smatra te dobre namjere“ običnim predizbornim trikom (2024. godine se bira nova vladajuća momčad, osim oredsjednika RH), ekonomisti od imena i prezimena, što Plenkovićev resorni ministar nije, zabrinuto vrte glavom, penzićima se diže kosa na glavi jer „reforma“ dira u ionako poluprazan bazen doprinosa, a lokalna samouprava, osobito veći gradovi i sâm Zagreb (u kojemu živi svaki četvrti stanovnik RH) se osjećaju padobrancima kojima se nije otvorio ni rezervni padobran. Jer im tzv. porezna reforma oduzima prihode na osnovi prireza u zamjenu za „slobodu“ povećanja stope poreza na dohodak, koju maksimira vlada (23,4 posto), pa ih „kompenzacija“ vodi u nebrano grožđe. Proračuni padaju u vodu budući da više neće moći financirati temeljne projekte: od gradnje vrtića do komunalne infrastrukture, etc.

U tim okolnostima nema govora o povećanju plaća bilo komu, kamoli najsiromašnijima. Istodobno – uči višedesetljetno iskustvo hrvatske, je li, kvaziprakse kapitalizma – zašto bi poslodavci povećavali čak i najmanje plaće radnicima i time suzbijali siromaštvo za koje su krivi vladajući, kad je to Plenkovićev trust ekonomskih mozgova lake ruke i bez grizodušja prepustio lokalnoj samoupravi nabildavanjem stope poreza na dohodak? Puno je privlačnije ostaviti taj dio eura u vlastitom džepu, opuštati se u raskoši i iz kakve mirne uvale u sjeni crnike isprazno laprdati o socijalnoj državi. Sic transit. Nije zgoreka, glede&unatoč, prisjetiti se vladinih tzv. dobrih namjera prije koju godinu kada je „spašavala“ tiskane medije od tržišne eutanazije digitalnog doba snižavanjem PDV-a na pet posto: cijene novina su ostale jednako visoke, a darovana zarada je ostala u džepu izdavača. Ili, nedavno, za divljanja pandemije bolesti SARS-CoV-2, Plenkovićeva je vlada omogućila isplatu po 4000 tadašnjih kuna iz državnog proračuna za plaće radnicima-sezoncima kojima su poslodavci čuvali radna mjesta, ali novac nije išao izravno na radničke račune već poslodavcima koji su njime manipulirali. To nisu jedini primjeri licemjerne HDZ-Plenkovićeve naopake i nesocijalne politike mazanja vrata debeloj guski: poslodavcima umjesto radnicima, bankama umjesto građanima…

HDZ-ov predizborni trik

Prema tomu, tzv. porezna reforma – prelijevanjem novca iz šupljeg u prazno i umjetnim, ekonomski nerazložnim bildanjem BDP-a, itsl. – radi „povećanja plaća svima“ kako bi se lakše nosili s inflacijom za koju je kriva „isključivo ruska ničim izazvana agresija na Ukrajinu“ (sic transit), neće riješiti ključni problem, hrvatsku životnostandardnu depresiju zbog prorajtane tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, a destabilizirat će bitno društveno-političko-ekonomsku zbílju u zemlji. Što reče bivši ministar financija u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića, Boris Lalovac, građani će tek 2024. godine vidjeti rezultate tzv. porezne reforme kao „HDZ-ov predizborni trik“. Predsjednik Republike pak Zoran Milanović, komentirajući Plenkovićevu tvrdnju da se tzv. poreznom reformom „neće oteti nikomu ništa ukidanjem prireza, koji je dio reforme“, tvrdi: „Nisam opozicijski političar, analitičar, nisam kandidat za premijera niti ću biti. To nije moj posao. Dao bih se kladiti da je to vokabular partijske škole u Kumrovcu, priča ‘plasiraju se teze, ljudi govore, argimentiraju, razgovaraju…’ Porezna politika ne može biti ‘uzmem ti na ćupriji, vratim ti na mostu’ i napravio sam ti dobro djelo. A uvalio sam u probleme lokalnu samoupravu“. Recimo, najveće gradske aglomeracije – Zagreb, Split, Rijeku… – u kojima HDZ nije na vlasti.

Navodno prelijevanje prireza u potencijalno veće plaće zaposlenima (što jedno s drugim, je li, nema pozitivne veze!) već sada sugerira, a sutra će se u predizbornoj kampanji formulirati vrlo izravno kako se bez HDZ-a na vlasti ne znâ i ne može upravljati na korist građana. Premijerove slatke riječi o ravnomjernom razvoju RH, o jednakom tretmanu lokalnih sredina bez obzira koje politike trenutno obnašaju vlast, vladinoj stalnoj skrbi za sve ljude bez obzira gdje žive – u gradu ili na selu – ne drže vodu čak ni na papiru, kamoli u dnevnoj društveno-političko-ekonomskoj zbílji. Da je samo politika u pitanju i možda pogrešna razvojna strategija, puna šaka brade, međutim, politikantsko strančarenje, klijentelizam, nepotizam, pa i kriminalno trgovanje političkom moći i utjecajem čine tu zbílju zazornom i krajnje nepodnošljivom. Radi se o dugoročno štetnim posljedicama po životni standard građana i razvojnu budućnost zemlje, koja natalitetno umire, iseljava se, siromaši i ubrzano mijenja etničku strukturu zbog sve veće potrebe za stranom radnom snagom na ključnim poslovima.

„Iznenađen sam niskom razinom političke kulture nekih čelnika oporbe“, tvrdi premijer Plenković u povodu negtivnih reagiranja na njegove tzv. reformske pokušaje i pogreške u nakani da sirotinji pomogne eurom više. „Građane će spasiti veće plaće i prema tomu ide naš prijedlog. Što se tiče poreza na dohodak i prireza, od naše će reforme, npr. Ličko-senjska županija (s njezine je proslave dao tu izjavu, op. a.) imati sto posto više prihoda. Ne treba reagirati na spinove kojima je cilj politikantstvo. Znam da oporbi nije lako, pa izmišljaju kako se nekomu nešto uzima. Pa što onda, ako ukidamo prirez? Ima dovoljno mehanizama koje im dajemo trebaju li ostvariti veće prihode, a imaju li ih dovoljno, da mogu povećati plaće građanima.“ Očekivano, međutim, HDZ je priopćenjem reagirao na posprdnu Milanovićevu izjavu o novcu na ćupriji i mostu: „Sitni zavidnik Milanović protivi se novom povećanju plaća građanima jer će time postati još vidljivije koliko je njegov premijerski mandat bio očajan. U Milanovićeve i SDP-ove četiri godine prosječna je plaća porasla za samo 2,8 posto, a u mandatu PVRH Andreja Plenkovića za više od 50 posto! Pritom ne računamo (kao što ne računaju da su Milanović i SDP preuzeli tada od HDZ-a bankrotirani RH, praznu državnu blagajnu, koju su četiri godine kasnije stabiliziranu vratili HDZ-u, op. a.) novo podizanje primanja nakon šestog kruga porezne reforme naše vlade. Milanović ujedno već izlizanom forom ‘napadni da ne budeš napadnut’ pokušava opravdati svoje omiljene ortake, a nesposobne gradonačelnike, posebice posrnulog Ivicu Puljka (gradonačelnik Splita, op. a.)“.

HDZ u priopćenju također ne računa poimeničnu krivnju svog premijera Plenkovića, koji u ime svih građana Bijedne Naše, bez da ih je pitao, gura RH u pogibelj ekonomske, političke, vojne i svake ine vrsti „solidarno“ ratujući protiv Rusije u Ukrajini. O enormnom trošku hrvatskih poreznih obveznika kupuje si mjesto među ratnohuškačkim proameričkim jastrebovima u Bruxellesu. Za tako štetočinsku politiku nije dobio ni prvi, kamoli drugi mandat, a bahati se kao da mu je Bijedna Naša ćaćinski feud s nešto manje od 3,9 milijuna „bogobojaznih“ kmetova koji ne znaju ni čitati niti pisati. Sic transit. Pa će im sada – kad je živo blato životna standarda u okolnostima trokirajućega gospodarstva i inflacijski/recesijski usporavajuće globalne ekonomije doprlo do nosa – povećati plaće. Uzmeš jednomu, cuneš milostinju drugom, a zapravo je matematika pučkoškolski jednostavna: isti novac i daješ i uzimaš, ali ga prikazuješ u drukčijoj dioptriji, pa…

Recimo, premijer se Plenković na sva usta hvali nadsposobnošću kojom kontrolira cijene plina i struje, odnosno zamrznute cijene osam tzv. osnovnih živežnih namirnica (u usporedbi s cijenama u nekim zemljama EU-a), ali prešućuje da jedna Njemačka spašava svoje građane od suicidnih inflatorno-recesijskih posljedica tzv. sankcija Rusiji unosom 200 novih milijardâ eura u sustav amortizacije krize te svakom Nijemcu daje još po 3000 eura obiteljske pomoći. Dobro, te svote jedna Bijedna Naša nije kadra ni sanjati, ali princip je neusporedivo drukčiji – s istim ciljem! – od aktualne Plenkovićeve tzv. porezne reforme. A to jest usporedivo: postići isti cilj učinkovitijim alatima. Primjerice, zašto bi bilo neprilično odmah uzeti novac iz poreza na dohodak, ne dirati prirez te ostaviti lokalnoj samoupravi njezine izvorne prihode, pa i ne dirati doprinose za mirovinski sustav. Ako država već sada pokriva 50 posto nedostatnog novca (koliko ne pokrivaju doprinosi iz radnog odnosa) od pedesetak bivših milijardâ kuna godišnje, koliko je logično – pod uvjetom da se ne smanjuje ionako prosjačke mirovine blizu 1,3 milijuna penzića – opteretiti državni proračun za razliku oproštenih mirovinskih doprinosa iz bruto plaća radnika? Ktomu, što će premijer Plenković učiniti glede i u svezi odluke Europske komisije, a on se toga drži čvršće no pijan plota, da se obustave državne subvencije za plin, struju, benzin i ine energente!? Pa kako će sada objasniti da je pametniji/uspješniji od kolega/ica u Uniji, koji baš nisu u inflacijskoj, energetskoj i krizi hrane, kao on, „išli niz dlaku“ svojim sugrađanima?

Veće plaće svima

Vrlo skoro, po svoj prilici, više neće vrijediti njegovo bahaćenje tipa „a vidite koliko Estonci i drugi u EU plaćaju plin, struju, benzin i hranu“ ili „vidite kako se Italija ne može nositi s poplavama“, etc. Drugim riječima: budite zahvalni i meni i vladi, pa kada dođe trenutak za otići na biralište, ZNA SE komu je poželjno zaokružiti ime na glasačkom listiću! A to što već tri desetljeća životariš poput neželjenog i odbačenog člana kužne obitelji – nema veze? Premijer Plenković i natprirodno mu odani državni blagajnik Marko Primorac uzajamno si drže štangu tzv. porezne reforme što ju nude općinstvu kao mrkvu na štapu, a zapravo se ništa bitno neće dogoditi eda bi se uistinu poboljšao srozavajući životni standard velike većine prosječnih obitelji, kamoli siromašnih i najsiromašnijih kategorija u društvu. Ništa i nitko više, ponajmanje HDZ-Plenkovićeva vlada, više ne može i neće nikakvim mjerama amortizirati niti cca 300 eura mjesečno povećan trošak za najosnovnije namirnice, bez izdataka za atrikle za osobnu higijenu i sanitarna sredstva. Na što se bez trgovačkog pardona dnevno u prodavaonicama lijepe poskupljenja svega i svačega, je li, po politikantskoj stopi vladajućih – „inflacije u opadanju“. Sic transit.

„Rusi“ (sic transit), a ne zapadne tzv. sankcije Moskvi (?), te euro uz Plenkovićeve eurozonske zurle i talambase namrli su Bijednoj Našoj cijene proizvoda i usluga kao u bogatoj Njemačkoj, Švedskoj, Italiji, Francuskoj…, koje fenjeraške u Uniji hrvatske plaće i mirovine nisu u stanju podnijeti. U odnosu na nacionalno gospodarstvo, BDP, cijenu rada i ine parametre životnostandardne izdržljivosti, tzv. porezna reforma se čini dječjom igrom u pijesku što ga more poravnana svakim novim valom. „Plaća će svakako zbog ovoga poreznog rasterećenja rasti svima“, vrlo autoritatiivna izraza lica tvrdi financijski ministar Marko Primorac. „Kad govorimo o plaćama, o obračunu plaće i rasterećenju plaće, formulirali smo i konceptualizirali ovaj reformski iskorak kroz tri stupa. Prvi stup su doprinosi za mirovinsko osiguranje, drugi se odnosi na povećanje osnovnog osobnog odbitka i odbitka za uzdržavane članove obitelji, a treći stup je spajanje prireza i poreza na dohodak.“

Ekonomski pak stručnjaci iz SDP-a tvrde da ne treba očekivati nikakav boljitak ni od svakoga pojedinog tzv. reformskog stupa niti od svih triju zajedno. Ukidanje prireza na porez na dohodak lokalne samouprave će se vratiti  građanima kao bumerang: kompenzacijom većom stopom poreza. Nije šija, nego vrat? SDP-ov Branko Grčić tvrdi u HTV-ovomu „Otvorenom“ da plaće po tom rješenju uopće neće rasti. U odnosu na rješenje o povećanju osobnih i odbitaka za uzdržavane članove obitelji (plus 30-40 eura u osnovici, plaće mogu prosječno porasti cca sedam eura, što je smiješno u odnosu na nabildanu skupoću. Koju vlada, je li, nije spriječila i također ne kontrolira daljnji rast svih životnih troškova. „Kad gledate mirovinski sustav“, napominje Grčić, „vidite da je prilično razoren. Mirovine su izuzetno male, pa svaki diranje u taj sustav stvara dodatne nestabilnosti i ovo rješenje neće pomoći. Dapače, time cijeli sustav oporezivanja činomo složenijim no što je sada, a efekt je većih minimalnih plaća – na koje se ne plaća porez na dohodak i prirez – nekih 17 eura. Znači od jednog do 40 eura, pa ni tu nema velikog pomaka.“

Budući da je prihod od PDV-a (više od 60 posto proračuna!) najizdašniji i najsigurniji prihod, to je u suštini regresivan porez jer u velikom dijelu sudjeluje u oporezivanju upravo ljudi s manjim dohotkom. Država uzima 25 posto PDV-a (poslije mađarskih 27 posto, RH ima najveći PDV u Europi, sic transit) čak i na humanitarne priloge kojima građani – uza sve moguće namete kojih je na stotine, plus zdravstveni harači – kupuju djeci skupe medikamente za liječenje rijetkih bolesti, plaćaju operacije u inozemstvu, opskrbljuju bolnice opremom i pomagalima za koje je, inače, zadužena država… „I onda, što ste dobili?“ – pita Grčić. „Na jednoj strani dobijete, na drugoj izgubite plaćajući PDV po višoj stopi. Plaće moraju biti u fokusu bilo koje vlasti i bilo kojeg poduzetnika zato što enormno zaostajemo za Europom u svakom pogledu. Najviše kroz tržište rada. Time se pojavljuju problemi u drugim dijelovima društva. Niske plaće, niske mirovine, niski dohoci znači pojačani trend prodaje imovine ljudi. U mom okruženju, u Dalmaciji, u Primorju, više od 50 posto kupoprodaja imovine su lani obavili stranci po enormnim cijenama, a onda time rastu cijene kvadrata svim građanima.“

Neman iz Loch Nessa

Ekonomist Ljubo Jurčić, a nije jedini, drži da se uopće ne radi o vladinoj poreznoj reformi, nego o pukom – preknjižavanju. Makroekonomski se neće ništa promijeniti. „Temeljni je problem RH proizvodnja po radniku oko 23.000 eura. U Sloveniji je skoro 40.000 eura, prosjek EU-a 50.000 eura, a najrazvijenije zemlje imaju 70.000-80.000 eura, pa me zanima kako podići produktivnost i proizvodnju po hrvatskom radniku. To bi bila prava reforma i politika.“ Ni ekonomski mu kolega Damir Novotny nije baš sklon Plenković-Primorčevom „reformskom“ izumu za povećanje plaća u okolnostima kada skupoća svega i svačega guši tzv. obične/male hrvatske žitelje, jer su „Rusi ničim izazvani napali Ukrajinu“ (sic transit): „Mi govorimo oovomu kao o nemani iz Loch Nessa. Svi govore, a nitko nije vidio što se tu zapravo događa. Ovakvim poreznim prilagodbama nećemo podići dohotke kućanstava, odnosno plaće, jer se to tako ne radi. Jedino što će podići plaće je podizanje produktivnosti. Ekonomske se politike moraju usredotočiti na podizanje produktivnosti rada i svih čimbenika proizvodnje – i rada i kapitala. Slabo koristimo zemlju kao čimbenik proizvodnje, neiskorištena su prirodna bogatstva. Hrvatski je sindrom da od dva milijuna hektara privatnih poljoprivrednih površina ne iskoristimo ni pola. Ono čime raspolažemo, koristimo neproduktivno i tu su potrebne korjenite reforme“.

Ako to što HDZ-Plenkovićeva vlada kani porezno učiniti eda bi si, možda, prostrla mekši ležaj na sljedećim parlamentarnim, europarlamentarnim te lokalnim/regionalnim izborima 2024. godine, reći će i ekonomist Mladen Vedriš, „nije povećanje plaća, nego kompenzacija za inflaciju“. Ako pak i jest kompenzacija, onda se to također ne radi tako, nego na način kako to ciljano rade u Njemačkoj i još nekim europskim zemljama tzv. prve ili srednje brzine: interventna novčana pomoć svima jednako i barem na razini inflacijske stope, ali tako da socijalni kriterij bude važan korektiv. „Ne zaboravimo“, upozorava Vedriš, „osim fiskalne i socijalne, porezi imaju i razvojnu ulogu.“ HDZ-Plenkovićeva tzv. porezna reforma, očito, nema te determinante, nije ulje i benzin kapacitetu/motoru socijalno-društvenog opstanka zemlje koja se u prošlih 10 godina pozicionirala po iseljavanju svojih žitelja na 13. mjesto među 200 država u svijetu, a UN računa da će u ovom desetljeću zauzeti osmo mjesto. „Minimalna plaća u Hrvatskoj morala bi biti 1000 eura“, tvrdi Jurčić, „prosječna plaća 2000 eura, a školovanih ljudi nakon par godina radnog staža 3000 eura.“

Ako je to već višegodišnja zbílja u susjednoj Sloveniji, da se ne ide dalje u Uniju, zašto bi bila utopija u Hrvatskoj!? No, dok je HDZ-Plenkovićevih ekonomskih lumena sa sveučilišnim titulama u vladi i CRO premijera koji domovinu vidi u bruxelleskom staklenjaku, a ne na zapadnobalkanskom kifliću, gdje je rođen, utopija plaća od kojih se dade pristojno živjeti nikad neće biti zbílja. Čak ni na papiru.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail