Nisam pristran. Tisućiti put ponavljam da ne pripadam ideološkim pokretima ni lijevim ni desnim.

No da ovo što gledamo danas nije „slučajno“, jasno se vidi po političkim pamfletima koji kruže internetom.

Pisani su pitko, sugestivno i ciljano indoktriniraju. Gađaju emociju, frustraciju i nezadovoljstvo te ih pokušavaju usmjeriti u unaprijed zadani ideološki smjer.

Da, svi imamo razloga biti nezadovoljni stanjem u društvu. Ali ovo nije 1941. Ovo je 2026.

Ako ste labilni, takvi pamfleti će uspjeti. Završit ćete kao „ovca u nekom toru“, bilo lijevom, bilo desnom. Kako ćete odlučiti, vaše je pravo i ja na to ne želim utjecati.

Osobno smatram da i lijevi i desni ekstremi dugoročno truju društvo. Nikada nismo bili ovako duboko podijeljeni. Zato biram pripadati samo sebi – vlastitoj logici, etici i razumu.

Hrvatskoj ne trebaju revolucije ni „veliki preokreti“. No isto tako, pod krinkom nacionalizma ne smijemo zanemariti socijalno i ekonomsko stanje ljudi.

Ne smijemo zatvarati oči ni pred sigurnosnom stvarnošću. Svjetski poredak koji je jamčio nepromjenjivost granica se raspao. Posljednjih godina vidjeli smo Orbanove aspiracije prema Hrvatskoj, oživljavanje talijanske iredente uz odgovarajući politički kontekst u Italiji, a Vučić nikada nije prestao s ratnohuškačkom retorikom.

Ovo nije trenutak za novo društveno cijepanje. Ustaše i partizani nisu opcije koje danas trebamo birati.

Problem je i u izbornom sustavu: nestala je široka lepeza građanskih stranaka. Ostala su dva javna ideološka bloka, uz treću, neformalnu opciju koja djeluje horizontalno. Ne radi se o tajnim organizacijama, nego o digitalno umreženim skupinama koje nemaju klasičnu hijerarhiju, ali djeluju sinkronizirano. Ako toga niste svjesni, vrlo lako možete nesvjesno upiti političku i ideološku indoktrinaciju koja se širi kroz razne društvene mreže i FB grupe.

U mirnijim vremenima ne bih imao ništa protiv radikala ni s lijeva ni s desna. Oni su dio političkog kolorita. No u ovakvim okolnostima postoji realna opasnost da se prijeđe granica normalnosti.

Ako ne želimo da u nepredviđenim situacijama dođe do fizičkih sukoba – ili nečeg daleko goreg – moramo se stalno pitati:

Tko me pokušava „prevesti žednog preko vode“?

Mi imamo Sabor koji donosi zakone. Imamo izvršnu vlast – od države, preko županija, do gradova i općina. Ako među njima dođe do prijepora, postoji sudbena vlast.

Ako ni tada nema pravde, postoje izbori. Smatram da bi trebalo razmotriti i obvezu izlaska na izbore. Neki stalno gunđaju, a ne izlaze glasati. Kakav je legitimitet takvog gunđanja?

Za razliku od mnogih, ja sam legalist. Nekome se može sviđati neka pjesma i imati svoje objašnjenje. Drugome se ne mora sviđati. To su mišljenja. No mi kao građani nemamo pravo suditi. Suditi smiju samo sudovi.

Izvršna vlast – na bilo kojoj razini – nema pravo presuđivati. Zato se zahtjev za javni skup podnosi policiji, a ne lokalnoj samoupravi. Policija postupa po zakonu. Gradovi i općine su politička tijela. Ako policija odbije zahtjev, postoji žalba, sud, viši sud, Ustavni sud i, na kraju, Europski sud. Kad bi politička vlast davala zabrane bez pravne kontrole, to bi derogiralo Ustav.

Nesporno je da jedan pjevač tu istu pjesmu izvodi desetljećima. Ako je nešto sporno, zašto se kroz sve te godine nije došlo do pravomoćne sudske presude?

Ako netko smatra da je sudstvo pod nečijim utjecajem, jedini legalan put je promjena zakona ili Ustava. Obje su suprotstavljene političke opcije desetljećima bile na vlasti i u nekim razdobljima imale dovoljno ruku za mijenjati čak i Ustav. Zašto to nisu učinile? Zašto nisu promijenile način izbora sudaca ako su smatrale da sustav ne funkcionira?

Umjesto toga, i lijevi i desni danas ideološki lome društvo i guraju nas prema rubu sukoba, u kojem bi neke ekstremne skupine rado iskoristile kaos i vratile nas osamdeset godina unatrag.

Ljudi imaju pravo biti nezadovoljni. Ali nemaju obvezu postati dio ideološkog tora.

Tisućiti put ponavljam: ne slušam Thompsona jer ne volim tu vrstu glazbe. No kao legalist ne prihvaćam „sud stranke“. Prihvaćam samo sudsku presudu. To je jedino legalno.

Kakav god taj pravorijek bio, ja ću i dalje slušati glazbu po vlastitom ukusu i ignorirati ono što mi ne odgovara.

To ne smije biti razlog da društvo godinama bude paralizirano.

Pluralizam mišljenja je bogatstvo, čak i kad se s nekim mišljenjima duboko ne slažemo.

Ali zamjena prava ideologijom uvijek završava siromaštvom – i društva i ljudi.

Zato mislimo slobodno, ali sudovima pustimo da presuđuju i, ako je potrebno, izriču zabrane.

Damir Lacković

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr