Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Plenković nastavlja tradiciju HDZ-ovog odnosa prema fašistima i partizanima, nema tu rečenice bez ‘ali’

Hrvoje Klasić

Važno je što su u šumu Brezovicu pokraj Siska na obilježavanje Dana antifašističke borbe, i to baš na osamdesetu godišnjicu osnivanja prvog partizanskog odreda, došli predsjednik države i predsjednik Vlade. Međutim, dok se govoru predsjednika Milanovića teško što može prigovoriti, govor premijera Plenkovića bio je tipičan primjer odnosa hrvatskih vlasti (točnije HDZ-a) prema antifašističkom partizanskom nasljeđu. U tom govoru, kao i spomenutom odnosu, uvijek je ključna riječ jedan veznik – “ali”.
Prema gramatici hrvatskog jezika taj veznik služi povezivanju suprotnih rečenica. A toliko suprotnih ili bolje rečeno suprotstavljenih praksi u Hrvatskoj se već trideset godina nastoji povezati. Npr. imali smo bivšeg partizana kao prvog predsjednika države, ali je bilo sasvim normalno u javnom prostoru veličati ustaše i poglavnika NDH.
Stavili smo antifašizam u ustav i Dan antifašističke borbe proglasili praznikom, ali smo antifašistima oduzeli pravo da se po njima zovu ulice i uništili više od tri tisuće spomenika posvećenih borbi protiv fašizma. Vlada daje novce za rad muzeja na mjestu bivšeg ustaškog logora Jasenovac, ali novčano pomaže i udrugama koje se bave relativiziranjem i negiranjem zločinačkog karaktera ustaškog režima i zlonamjernim umanjivanjem žrtava spomenutog logora.
Sirenski zov veznika ‘ali’
Sirenskom zovu “problematičnog” veznika nije eto uspio odoljeti niti Andrej Plenković. Svoj govor u Brezovici počeo je hvaleći hrvatske antifašiste, ali, po starom hadezeovskom običaju, završio kritizirajući poslijeratne komunističke zločine, jugoslavenski totalitarni režim, slamanje Hrvatskog proljeća, te kao svijetli primjer istaknuo Janka Bobetka kao pripadnika Prvog partizanskog odreda (i kasnijeg generala HV-a) i Alojzija Stepinca kao jednog od najhrabrijih pastira Katoličke crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Tek povijesne istine radi, Janko Bobetko za razliku od njegova dva brata nije bio pripadnik sisačkog odreda. On će se partizanima priključiti nešto kasnije. Što se tiče Alojzija Stepinca, o njegovoj ulozi i hrabrosti tijekom rata sam u više navrata pisao. Možda bi zbog simbolike mjesta bilo efektnije da je premijer kao primjer spomenuo pastira Katoličke crkve iz Stepinčeve nadbiskupije, točnije upravo iz Siska. Jer, dok su se hrabre Siščanke i Siščani spremali na otpor ustaškom i nacističkom režimu sisački župnik je u crkvi slavio rođendan Adolfa Hitlera (“Blagoslovi Bože vođu koji vodi veliku Njemačku da je uzmogne i dalje voditi putem časti i slave. Živjela velika Njemačka, živjela slobodna Hrvatska, živio dr. Ante Pavelić, živio Hitler! Amen!”).
Da se razumijemo, govoriti o poslijeratnim zločinima i svim manama komunističkog režima, posebno na temelju činjenica dobivenih znanstvenim istraživanjima, važan je i neizostavan aspekt suočavanja s hrvatskom prošlošću. Uostalom, i o tome sam toliko puta u javnosti govorio i na stranicama baš ovog portala pisao. Međutim, svečanost obilježavanja Dana antifašističke borbe niti je mjesto niti vrijeme za takve rasprave.
Inzistiranje na tim temama u Brezovici pretvorilo se tako u relativizaciju događaja koji se slavio pri čemu je motivacija bila ustvari dnevnopolitička. Naime, po tko zna koji put su se visoki predstavnici HDZ-a (i države) našli u neugodnoj situaciji jer moraju obilježavati državni praznik s čijim se sadržajem veliki dio njihovih birača ne slaže. I onda, da bi tu nelagodu bar malo ublažili, odnosno da još više birača ne bi otišlo desnijima od njih, održe govore nakon kojih ne znate trebaju li građani Hrvatske biti ponosni na svoj antifašizam, ili ga se trebaju sramiti.
Je li tako nešto zamislivo na Zapadu?
Zamislite da na obilježavanju napada na Pearl Harbour ili iskrcavanja u Normandiji američki predsjednik počne govoriti o sramotnom potezu Franklina D. Roosevelta kojim je “preventivno” tijekom rata u logore zatvorio više od sto tisuća Amerikanaca japanskog podrijetla zbog straha od njihove moguće izdaje. Ili o tome kako su prilikom transfuzije ranjeni američki vojnici dobivali krv odvojeno, ovisno o boji kože. Ili o neselektivnom bombardiranju japanskih gradova u kojima su ubijene stotine tisuća civila, a vrhunac čega su bile i dvije atomske bombe.
A onda da nastavi o izgradnji američkog društva nakon pobjede nad fašizmom pa da spomene rasizam u američkom društvu. Da spomene crnce, ratne veterane i članove njihovih obitelji, koji nisu smjeli ići u škole, restorane, autobuse ili toalete s bijelcima, i koji su mogli biti pretučeni ili ubijeni nasred ulice a da nitko za to ne odgovara. Da u kontekstu pobjede nad fašizmom spomene poslijeratni lov na (komunističke) vještice, zatvaranja i otpuštanja s radnog mjesta svih onih koji su bez ikakvih dokaza proglašavani prijetnjom po američko društvo.
Iskustvo pokazuje da američki, kao ni predsjednici i premijeri ostalih država na ceremonijama obilježavanja pobjede nad fašizmom nikad ne posežu za veznikom “ali”. Što ne znači da u nekim drugim prilikama izbjegavaju suočavanje i s mračnim stranama vlastite prošlosti. Ispadaju li tako nedosljedni i licemjerni u odnosu na političare iz redova HDZ-a? Mislim da je situacija upravo suprotna.
Zabrana pozdrava Za dom spremni
Jer, poslušajte npr. govore svih hadezeovaca koji su u posljednjih trideset godina odlazili na komemoracije u Bleiburg i izbrojite koliko su puta u svojim govorima pred okupljenim mnoštvom odlučno i nedvosmisleno osudili ustaški režim kao pronacistički i profašistički, rasne zakone, postojanje logora poput Jasenovca i Jadovna, i genocid proveden nad Srbima, Židovima i Romima. Ili, kad ste čuli političara iz redova HDZ-a da je došao na proslavu osnivanja neke vojne ili policijske postrojbe iz Domovinskog rata a da je u svom govoru osudio zločine koje su nad srpskim civilima počinili pripadnici hrvatske vojske i policije, da je spomenuo kako su u vrijeme rata apsolutno nezakonito naši sugrađani izbacivani iz stanova ili s radnih mjesta samo zato što su bili “krive” nacionalnosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
A onda da nastavi kako je poslijeratna Hrvatska bila daleko od demokratskog društva i pravne države, da je brojnim hrvatskim građanima bila ugrožena egzistencija zbog pljačkaške privatizacije koju je ozakonila HDZ-ova vlast, da su slobode medija svakodnevno ugrožavane, da se predsjednik države (i HDZ-a) ponašao kao autokrat koji nije prihvaćao rezultate demokratskih izbora, koji je neistomišljenike nazivao vragovima i izdajnicima, svoju samovolju i moć pokazivao čak i nametanjem imena jednom nogometnom klubu, a zbog čije smo vanjske politike bili na rubu međunarodnih sankcija.
Naravno da tako nešto niste mogli čuti. U iščekivanju trenutka u kojem će hrvatsko društvo smoći snage nepristrano se suočiti s vlastitom prošlošću, bez kritičkog odnosa isključivo usmjerenog prema jednim događajima i ličnostima, a nekritičkog glorificiranja drugih, evo prijedloga za premijera i sve ostale visokopozicionirane članove HDZ-a koji se ne žele odreći usluga veznika „ali“. U kontekstu aktualnog zahtjeva da se sudski zabrani upotreba pozdrava „Za dom spremni“ predlažem im da onima koji taj pozdrav brane povezujući ga s Domovinskim ratom pri argumentiranju svog odgovora iskoriste upravo spomenuti veznik:
Da, taj pozdrav se nažalost koristio i 1990-ih, ali je on prije svega službeni pozdrav ustaškog pokreta i NDH, i samim time nespojiv s ustavom i demokratskim standardima antifašističke Hrvatske.
Da, nijedna vlada ga do danas nije zabranila, ali je napokon došlo vrijeme da se ta greška ispravi.
(Net.hr / Hrvoje Klasić)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

KOMEMORACIJA U GLINI

Dana 29. srpnja 2021. godine s početkom u 18:00 sati Srpsko narodno vijeće i Antifašistička liga Republike Hrvatske  organiziraju komemoraciju žrtvama jednog od najvećih zloćina

Pročitaj više »