Vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu, kaže ona narodna, a budući da ni katolički „pastiri“ nisu veslo sisali, u općem inflacijskom grabežu čak i za kruhom nad pogačom – bez obzira je li kuna ili eura u pitanju, važno da je zdrava šuška – tzv. Crkva u Hrvata, ne budi lijena ni zadnja, već je koncem 2022. godine ne samo povisila cijene, poskupjela krštenja, vjenčanja, pogrebe, blagoslove obiteljskih domova, mise i niz inih „pastirskih“ usluga i intervencija nego i zaokružila ih u eurima na više da, je li, „stado“ nema problema s preračunavanjem. Okruglo je okruglo, pa se lakše kotura s vjerničkog dlana u fra Tetkin džep ili u škrabicu na svakih par koraka u bogomolji. Naravno da „bogobojaznom“ premijeru – iz obitelji do 1990. godine dušom i djelom odane tzv. komunističkomu mraku, pa mu zato drčni predsjednik RH Zoran Milanović nadimkom „Udbašenko“ pili živce – ne pada na um anatemizirati i Katoličku crkvu zajedno s trgovcima, teleoperaterima, ugostiteljima i inima u realnom sektoru zbog cijena proizvoda i usluga što su probile oblake i oštrinom razdiru egzosferu. Zato će se djeca krstiti, mladež vjenčati i ljudi se seliti u Kraljevstvo nebesko po nerazumnim i neopravdano  visokim cijenama.

Tim više neopravdano visokim cijenama budući da je tzv. Crkva u Hrvata – strogo hijerarhijski ustrojena filijala, je li, strogo hijerarhijski ustrojene globalne, dragovoljne udruge vjerujućih ljudi – oslobođena poreza na sve milodare, krštenja, vjenčanja, sprovode, blagoslove obiteljskih domova, krizme, prve pričesti… Nije obavezna fiskalizirati svoje usluge niti mora podnositi izvještaje o svomu financijskom poslovanju. Te i nevjerojatne ine povlastice što ih je volja tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana uvalila u džep poreznim obveznicima, ali i „moralno zadužila“ savjest čak ateista, agnostika i inovjeraca  četirima tzv. Vatikanskim ugovorima (1997./1998.) – vrijednima vrtoglavih između 600 milijuna i čak milijarde tadašnjih kuna iz svih izvora od državnog proračuna do općine i njezina mjesnog odbora – neodgovorno su srozale Bijednu Našu na puku poziciju ancile Rimske kurije. Netom po preokretnoj 1990-oj godini već su se bez pitanja ikoga u organima vlasti, ali ne bez Tuđmanovog znanja jer to se baš nitko ne bi usudio, počela pojavljivati raspela i svete slike po jaslicama, vrtićima, školama, fakultetima, bolnicama, javnim ustanovama svake vrsti, po vojarnama i policijskim postajama. Na svakom koraku.

Katolička je crkva pod statističkom izlikom o 86,28 posto vjernika i na toj osnovici priglašenoj iz radikalnih klerikalnih krugova katoličkom državom par excellence na velika politička vrata nahrupila u dnevni život građana i zataočila tzv. mainstream javno mnijenje, režimske i manje režimske medije, školske programe, kalendar prazničnih/neradnih dana… Osobit je indoktrinacijski angažman Crkve usmjeren na djecu i mladež na svim razinama vjerske i društvene zauzetosti, pa sekularna ustavna norma državnog ustrojstva („Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“, čl. 41., st. 1. Ustava RH) figurira kao blijeda kulisa. U praksi se zapravo na milijun „legalnih“ načina eutanazira agnosticizam i ateizam i izigrava konkurencija inovjerskih predestinacija, zlorabi norma o vjerskim slobodama („Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države“, čl. 41., st. 2.). Stvar je O.K. kad se ostvaruje u crkvenom dvorištu za djecu, mladež i odrasle iz istog „stada“, ali se debelo sukobljava s principima ustavno proklamirane sekularnosti – vjerske su denominacije, je li, odvojene od države – kada povlaštena vjerska zajednica, što Katolička crkva u RH jest, uzurpira slobode i javni prostor za agresivno „misionarenje“ svoje doktrine.

Budući da je vjerovanje u nadnaravno privatna stvar, ma koliko, je li, kao privatno opredjeljenje pojedinca ukorijenjeno u plemenskoj ili obiteljskoj tradiciji – nitko ga ni pod kakvim izgovorom nema pravo nametati drugima bili oni ateisti, agnostici ili pak inovjerci. Privatna udruga vjerujućih ljudi, istina, nije baš isto što su, npr. udruge ljubitelja ptica pjevica, liječenih alkoholičara, filatelista, ratnih veterana, injsl., gdje dragovoljno okupljeni građani ostvaruju neke svoje afinitete ili čak vjerovanja, međutim, nije u suštini niti nešto suštinski drukčije da bi joj se u civiliziranom društvu  utemeljenu na znanstvenom pogledu na svijet, demokraciji, ljudskim pravima i slobodama, jednakopravnosti i kritičkom promišljanju zbílje oko sebe osiguravalo privilegirani status ravnopravne partnerice svjetovnoj državi. Štoviše, da pojedini ideološki izradikalizirani klerici drže lekcije državnim liderima (svojedobno Franji Tuđmanu o „grijehu struktura“, ma koliko to zaslužio, sic transit) ili da se pojedini polit-ideološki ekstremni biskupi izravno miješaju u svjetovnu/stranačku politiku, anatemiziraju antinacifašizam, Maršala, partizane, komunizam, bivšu SFR Jugoslaviju, SDP i tzv. lijevu kritičku ideju ili krivotvorno veličaju ustaštvo, tzv. NDH, nacifašistički genocid i njihovu simboliku u bilo kojem očitovanju.

Uoči svakih parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Bijednoj Našoj s propovjedaonica tzv. Crkve u Hrvata sinkronizirano urbi et orbi grmi svaki put ista direktiva svekolikom „stadu“, a „stado“ ju – na svu svoju sreću – ne zarezuje pola posto: ne glasajte za „crvene komunjare“, za one što ne priznaju život od začeća, za one što se protive prizivu savjesti, za one koji žele povratak komunizma, za one koji ne vole samostalnu Hrvatsku, ne glasajte za djecu bivših udbaša i partizanskih zločinaca krvavih ruku od nedužne hrvatske krvi u Drugom svjetskom ratu i poraću, etc., etc. Srećom u svoj trodesetljetnoj već političkoj nesreći , Sotonine fetve s predizbornih katoličkih propovjedaonica nemaju osobitu javnu prođu, pa „stado“ – protivno volji svojih „pastira“, sic transit – dvaput zaredom bira „crvenoga“ Stjepana Mesića na 10 godina gazdovanja u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, pa opet „crvenoga“ Ivu Josipovića na isti fotelj, pa još jednoga „crvenog“, Zorana Milanovića… Ali, također vrlo uvjeljivo i „crvenog“ Ivicu Račana za gazdu Banskih dvora i SDP-ovu koaliciju kao tzv. stabilnu većinu u Hrvatskom saboru, a onda još jednom i „crvenog“ Zorana Milanovića sa SDP-ovom koalicijom na četiri godine vlasti. Nije više ni statistički milijunsko vjerničko „stado“ to što je bilo još donedavno, dok popisi stanovništva nisu iznjedrili već 2011. godine cca 200.000 manje katolika u RH, a 10 godina kasnije, popisom 2021. godine, već ih je 639.408 manje tako da se fatamorgana o „katoličkoj državi Hrvatskoj“ topi brže od sladoleda na saharskom zvizdanu.

Doduše, ima tzv. Crkva u Hrvata i nekoliko vrlo pametnih i polit-ideološki nekompromitiranih prelata – recimo, lika i djela nadbiskupa riječkog msgr. Mate Uzinića, antipoda sisačkom biskupu Vladi Košiću i takvima – koji ne kriju da je iskrenih/praktičnih katoličkih vjernika u formalno milijunskom „stadu“ tek 15-20 posto, što će reći da je vjerništvo u Bijednoj Našoj više modni trend koji se, eto, nosi među „Hrvaticama i Hrvatima od stoljeća sedmog“ što dokazuje „nacionalnu osviještenost/domoljublje“,na osnovi kojega se u trknutoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ostvaruje, je li, vrlo kaloričan društveni kruh bez motike, „respekt, čast i ugled“, nego iskrena predanost vjeri i onom u njoj najvrednijem – nadi u vječni život. Pa, eto, danas dnevno svjedočimo moralnoj tragikomediji javnog života: sportaši se križaju s pogledom uvis pri ulasku na borilište i zazivaju Boga, gdje čuli i ne čuli, osobito u izjavama novinarima, buljuk pjevača manje više trash-nota prvo će čim zinu kazati da su vjernici, ne zaostaju ni neki glumci nešto vidljiviji od statista, pa dio likovnjaka i inog svijeta u probijanju piramidom (ne)uspješnosti… Biti vjernik, katolik i Hrvat valjda je članska iskaznica za društveno-političko povjerenje tih što odlučuju, za bolji/unosniji posao, prednost u zapošljavanju, pripadnost čoporu…?

Tzv. Crkva u Hrvata zapasala je širok javni prostor i duboko zaorala njivu na kojoj protusekularistički sije dvomilenijsko sjeme dogme ne pazeći, je li, dokle joj je katastarska čestica i na čemu je gruntovna vlasnica jedan na jedan. Režimski mediji – osobito tzv. javna kuća HRT specijaliziranim religijskim formatima barem dvaput dnevno (ugovorno s Crkvom), ali i na svim tzv. svjetovnim radijskim, televizijskim i internetskim emisijama više od proklamiranih/„normalnih“ 20-25 posto od ukupnog programa – šibaju bez pardona vjerske sadržaje više od 90 posto samo jedne, povlaštene u društvu vjerske zajednice. Tzv. Crkve u Hrvata, filijale Rimske kurije, što u realitetu bez zadrške potire ustavnu normu o RH kao sekularnoj državi. Slovom i duhom tzv. Vatikanskih ugovora, Crkva je zapasala i stratešku sastavnicu očuvanja nacionalnog identiteta zemlje – odgoj i izobrazbu djece i mladeži. Ne samo vjeronaukom nego i vjerski/svjetonazorski vrlo pristranim utjecajem ravnatelja te dijela učitelja i nastavnika čemu tzv. sekularna država gleda kroz prste. Baš kao i tomu da novcem poreznih obveznika (svih, bez obzira jesu li katolici, ateisti, agnostici ili inovjerci) obilno financira plaće cca 3000 vjeroučitelja koji su ravnopravni članovi zbornice, ali nema upliva ni na njihov izbor niti na sadržaje udžbenika i vjeronaučnog kurikula. Pa, sic transit, djeca u javnoj školi – za vjerske manje-više, to je stvar Crkve i roditelja koji joj povjeravaju djecu – đaci slušaju na vjeronauku kako je Bog stvorio svijet te Adama i Evu od blata, o anđelima i Kraljevstvu nebeskom tamo negdje visoko gore, a već drugi sat u prirodi i društvu o Velikom prasku, evoluciji živih bića i znanstveno utemeljenim prirodnim zakonitostima u kojima Bog nema što tražiti.

Budući da se nacionalna filijala globalne Katoličke crkve više no odlično bila usidrila u punopravno partnerstvo tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – u teoriji i praksi vrijednosti društveno-političkog sustava – nije ništa neobično, ali jest indikativno da se pobrzala ponašati ekonomski ekstraprofitabilno prema „stadu“ usred živog blata najubitačnije recesije i životnostandardne krize tzv. običnih/malih ljudi nakon Drugoga svjetskog rata. Eto, Onaj je naputio biskupe – vidjela žaba da se trgovačke konje potkiva…? – da od 1. siječnja 2023. udare znatna poskupljenja svojih duhovnih usluga, pa… Jer, valjda je na krijesti podivljalih cijena svega i svačega poskupio tamjan s pustinjskih zabiti jugozapadne Azije, roga Afrike, Jemena, Omana, Saudijske Arabije, Somalije…, časnim sestrama brašno za hostije, benzin za „pastirske“ limuzine, a bogme božji sluge po izravnom pozivu Svevišnjega moraju i nešto prezalogajiti, grijati se, naliti „krvi Kristove“ u kaleže, pa… Recept „zaokruži naviše“ cijenu u eurima te ju i znatno podebljaj valjda je sâm Bog prišapnuo biskupima na osjetljivo trgovačko uho. Kada je, je li, zadnjih tjedana toliko omiljen da mu nije kadar vladinim alatima parirati ni premijer Andrej Plenković s dvojicom ministarskih trbuhozboraca iz resora gospodarstva i financija – džaba im profesure iz ekonomije i doktorske titule!? – te više od tisuću svakojakih inspektora Andrije Mikulića iz bivšega Ininog staklenjaka u Šubićevoj ulici u Zagrebu. „Stado“ zaskočila paprena cijena vjere u Boga, u nekim pak slučajevima i viša od 100 posto.

Na dnu liste poskupljenja crkvenih usluga su mise, s 50 na 53 kune ili sedam eura. Krsni, vjenčani i smrtni list su poskupjeli s 30 na 60 kuna ili osam eura, rodoslovlje s 350 na 750 kuna ili 100 eura, vjenčanja i pogrebi s 300 na 375 kuna ili 40 eura, itsl. Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić je kazao Hini da je konverzija kune u euro bila povod „za sustavnije revidiranje novoga financijskog sustava Katoličke crkve u RH, jer se od njegova uvođenja 2001. godine ništa bitno nije mijenjalo. Oni koji ne mogu plaćati usluge nisu plaćali ni do sada, jer Crkva ne odbacuje, nego pomaže ljudima, a povećanje cijena se odnosi na one koji to mogu platiti. Zbog inflacije i porasta životnih troškova, bilo je nužno korigirati neke iznose naviše“.

Javnost zapravo nema uvid u to koliko novca poreznih obveznika tzv. Crkva u Hrvata godišnje inkasira i na što troši niti je financijsku vlast u Bijednoj Našoj briga za to. Ali itekako jest, ako konobar u kafiću uzme gostu koji cent više jer se „zabunio“ u naplaćivanju soka. Bez pardona i oprosta, slijedi kazna i konobaru i vlasniku kafića, odnosno blagajniku i trgovačkom lancu nađe li se po obračuni pola eura više/manje u blagajni. Tu nema šale, ali kada lokalni „pastir“ i bankarica – inače u ljubavnom klinču dulje vremena – maznu 10 milijuna bivših kuna prodajom crkvena zemljišta, popapala maca. Nitko kriv!? Ili, javnost provali pedofila u habitu koji godinama napastuje djecu u sakristiji, pa nadređeni mu „oci“ samo u tišini premjeste napasnika u drugu župu, a represivni se sustav pravi tošo. Neki investigativni novinari – odreda proglašeni „komunjarama“ koji „mrze Crkvu“ – izračunali su da ta vjerska zajednica godišnje inkasira cca milijardu bivših kuna iz javnih izvora i milodara. Dio i svojim ekonomskim aktivnostima po, također, vrlo povlaštenim uvjetima.

Svejedno se iz tih „pastirskih“ krugova nerijetko diže kuka i motika protiv sekularizma, protiv „nevjerničkog antinacifašizma“ i kuka da su „katolički vjernici ugrožena skupina u našem društvu“. Činjenice, dakako, ne drže tu vrst klevetničke vode, ali… Vrag u nuždi i muhe ždere, a činjenica jest da suvremeno društvo ne trpi okoštalo vjersko „srednjovjekovlje“ kakvo, npr. molitvama, krunicama i folklornim performansima o drugosti žene i predbračnoj čednosti zazivaju redikulozne skupine muškaraca što su u posljednje vrijeme zaredale klečati na zagrebačkom Trgu bana Jelačića te u Splitu ili muško-ženski mrmljači Očenaša i Zdravomariji okruženi ikonografijom fetusa pred bolničkim ginekologijama. Uvoz s tzv. trulog Zapada? Naravno, jednako jalov i neprihvatljiv, pa se nije čuditi što se – vidi statistiku, pa i izjave nekih „pastira“ i „časnih pastirica“ – gro čak i mladih vjernika odbija od takve vjerske radikalizacije.

Marijan Vogrinec