Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Obje Jugoslavije imale su formativni značaj za Hrvatsku

Knjiga Dejana Jovića “Uvod u Jugoslaviju” predstavlja dobro štivo za nove generacije koje nisu imale priliku živjeti u toj zemlji, istaknuto je na predstavljanju u punoj dvorani Novinarskog doma

(Foto: portalnovosti.com) S promocije knjige prof. Jovića u Novinarskom domu

U punoj dvorani zagrebačkog Novinarskog doma, politolog i profesor na fakultetima političkih znanosti u Zagrebu i Beogradu Dejan Jović sinoć je predstavio svoju knjigu “Uvod u Jugoslaviju” koja je nedavno objavljena u izdanju Frakture i SKD Prosvjete.

Kako je objasnio Seid Serdarević, vlasnik i glavni urednik Frakture, Jovićeva knjiga dotiče se teme koju se u Hrvatskoj pokušava izbjeći, iako je “Jugoslavija sastavni dio naših života i identiteta i koja je bez ikakve sumnje definirala sve naše odluke i živote u 20., a dobrim dijelom i 21. stoljeću”. Jednako tako, dodao je Serdarević, “Uvod u Jugoslaviju” predstavlja dobro štivo za nove generacije, koje nisu imale priliku živjeti u toj zemlji.

Upravo to bio je jedan od motiva za pisanje knjige, koja se sastoji od njegovih ranije objavljenih, a sada osuvremenjenih tekstova, te novih poglavlja, koja su jednim dijelom rezultat njegovog rada u arhivima, prvenstveno onom Josipa Broza Tita, objasnio je Dejan Jović, s kojim je razgovor na promociji vodio Vuk Perišić, književnik, publicist, prevoditelj i urednik “Uvoda u Jugoslaviju”.

Na Perišićevo pitanje kako objašnjava da hrvatski nacionalisti danas Jugoslaviju proglašavaju svojevrsnim demonom, iako joj je ona de facto osigurala teritorij i državnost, Jović je rekao da se radi o paradoksu jer je Jugoslavija, kako ona socijalistička, tako i prva, imala formativni značaj za Hrvatsku.

– Kraljevina SHS je Hrvatima donijela ne samo simboličko priznanje, nego je doista bila rješenje za narod i teritorije koji bi inače bili svrstani na gubitničku stranu kao dio Austro-Ugarske. U tom smislu joj je na neki način omogućila da bude dio pobjedničke Europe nakon Prvog svjetskog rata i kasnije, bez obzira na to što je danas popularno na Jugoslaviju gledati kao na nemoguću zemlju i zemlju konflikata. No ona je istodobno imala razumijevanja za posebnosti, pa je u tom smislu bila i zemlja kompromisa koja je pokušala naći unutarnju ravnotežu što nije bilo jednostavno ni nakon Prvog niti Drugog svjetskog rata zato što su budući Jugoslaveni neposredno prije ujedinjenja ratovali jedni protiv drugih. Doduše, ne uvijek svojom voljom – rekao je Jović.

Autor “Uvoda u Jugoslaviju” dodao je kako mu se čini da je centralno pitanje Jugoslavije bilo kako prevladati tu neposrednu prošlost. Za to je, objasnio je, trebalo proći više generacija i drugačija politika sjećanja, “premda su politike sjećanja u obje Jugoslavije bile djelomično uspješne”. Druga Jugoslavija je u tom smislu otišla i korak dalje pa je Ustavom republike tretirala kao nacionalne države i dala im taj status.

– To je otpočetka bio jasan rizik, jer su Slovenci, Hrvati, Srbi i drugi preživjeli Jugoslaviju, ali Jugoslaveni nisu. Pritom često zaboravljamo da je Hrvatska, uz Vojvodinu, imala najveći postotak onih koji su se 1981. deklarirali kao Jugoslaveni, dvostruko više nego što danas ima svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj zajedno. U tom kontekstu se desio jedan vid nasilja nad identitetom tih ljudi – rekao je Dejan Jović i dodao da je Jugoslavija u jednoj mjeri doprinijela izgradnji nacionalnih identiteta.

– Pritom vidimo paradoks. Naime, separatisti su se 1990-ih pozivali na jugoslavenski Ustav i nisu bili u krivu jer je on podrazumijevao pravo na samoodređenje do odcjepljenja. Osim toga, Jugoslavija je ostavila neke posljedice za današnje zemlje, prvenstveno Hrvatsku. Jugoslavija je u današnjem kontekstu, iako nespomenuta, Hrvatskoj korisna jer je u njoj dobila status nacionalne države, republikanski oblik, svoje granice i status naroda. Osim toga, rezultate socijalističke Jugoslavije još uvijek crpimo i u modernizacijskom smislu, a ono što sada više nemamo rezultat je zatvaranja silnih fabrika i povratka na predprosvjetiteljstvo koje je nastupilo 1990-ih – kazao je politolog.

Jović je objasnio da sličnosti i razlike europskog koncepta i Jugoslavije počinju u čitanju iskustva 20. stoljeća, obilježenog tragedijom, koje nam je zajedničko na čitavom kontinentu.

– Razvoj Jugoslavije, posebno nakon Drugog svjetskog rata, bio je odgovor na strah od nacionalizma koji bi mogao pokrenuti novi sukob. Isto vrijedi za Europu, koja je zaključila da je apsolutna suverenost opasnost za mir i da je nacionalnim državama ipak potreban osigurač kako bi obuzdale nacionalizam, ne negirajući pritom narodima da imaju pravo na svoje države. Budući da je nastala sa željom da se ratovi iz neposredne prošlosti više ne ponove, Jugoslavija je zapravo bila antiratni projekt – rekao je.

Prema njegovom tumačenju, postojeća tenzija između Zapadnog Balkana i Europske unije jednim dijelom je historijski uvjetovana ljutnjom i međusobnim optuživanjem za propast europskog projekta.

– Odnos EU-a i Jugoslavije je višeznačan i utoliko što Unija podsvjesno krivi bivšu Jugoslaviju i njene nasljednice zato što su ratom i napuštanjem ideje mira i modernizacije te obnovom ekstremističkih ideja i praksi, uključujući i neke koje su jako sličile na fašizam, zapravo onemogućile ideju Europske unije kao jedne jedinstvene na cijelom kontinentu – kazao je politolog.

– Ratovi i kad završe na bojnom polju, ne završe u identitetskom smislu i u smislu sjećanja. U tom kontekstu bi, kada se radi o širim europskim pitanjima, trebali obratiti pažnju na iskustvo Jugoslavije i njenu politiku koja je uključivala sjećanja i zaborav, kažnjavanje i amnestiju, individualni zločin, ali nikad kolektivni – istaknuo je Dejan Jović.

(Novosti/T. Opačić)

Facebook
E-mail