Dan je nakon prvomajske potrage za grahom i bijega iz gradskih gužvi na more, bio pogodan za odavno planiran izlet prema Posavini, rutom koja slijedi spomenike žrtvama fašizma, od Ruče do Trebarjeva, sela sisačke Posavine poznatih kao ustanička sela iz 2. svjetskog rata. Vozimo se autom uz Savu i zastajemo kod svakog od desetak spomenika, spomen-ploča ili biste na toj ruti.
Izlet konačno realiziram uz pomoć prijatelja Stipe i Zvonka, članova Udruge antifašista grada Velika Gorica i općine Orle. Zvonko nam želi pokazati stanje tih spomenika u tom kraju, koji je oduvijek neko slijepo crijevo velikih gradova u blizini, Zagreba i Siska te je čak i u socijalizmu ostao nezamijećen njegov doprinos NOB-u. Zvonko u tom kraju živi od rođenja, bio je u životu prisutan u raznim javnim aktivnostima zajednice: sportu (nogometu) , vatrogastvu (DVD), posebice u nekoliko društveno-političkih organizacija, od vodećih funkcija u općinskim strukturama u bivšoj državi (u Socijalističkom savezu radnog naroda) do člana skupštine Općine Orle u novije vrijeme. Zvonko, nakon plodnog rada na svim tim područjima danas nam se pokazuje u svijetlu čuvara kulturne tradicije kraja kao osnivač skromnog „amaterskog“ muzeja s etnografskom zbirkom u kojoj ima svega, od tekstila, drvenih predmeta do starih knjiga.

Ono što ga posebno zaokuplja jesu spomenici posvećeni poginulima sumještanima iz vremena 2. svjetskog rata na strani partizana, antifašista, pripadnika otpora nacizmu i okupaciji. Uglavnom se radi o civilnim žrtvama rata i borcima TPO i Seljine brigade koji su pali u borbama ili pak u osvetničkim egzekucijama, kada bi ustaške, kozačke i njemačke jedinice pohvatale ljude u domovima ili gdje bilo i odvele u smrt, a zajedničko im je da su kao rođeni Posavci branili svoj dom. Za održavanje spomenika Ivanu Mladenu u Ruči ima velike zasluge, osobito u ovom periodu nove Hrvatske, tj., njene vlasti koja se oko istih ne brine. Međutim, ne zaboravlja niti on niti mi da se prije 90-tih kod tog spomenika okupljao narod, politički rukovodioci, folklorne skupine i dok su bili živi kao počasni gosti roditelji Ivana Mladena i njegova rodbina. Ivan Mladen je poginuo u nedalekom Veleševcu 1. veljače 1944. godine kao komandant Seljine brigade.
Vodi nas poslije obilaska svog malog muzeja van, oko Vatrogasnog doma u Ruči gdje s ponosom pokazuje na zidu obnovljenu ploču s imenima 11 članova DVD Ruča poginulih u ratu. Kaže da su malo mijenjali tekst, izbacili riječ „socijalizam“, ali je eto ostalo ono važno, da su se kao vatrogasci iskazali u Narodnooslobodilačkom ratu, kako piše na ploči iznad imena. Nama je taj dio teksta neprecizan (jer se u borbi nisu iskazali kao vatrogasci, vjerujemo), ali je dirljiv taj tok misli i činjenica da se iz toga sela čak njih 11 članova DVD otputilo u borbu i tamo ostavilo svoje mlade živote, sela koje danas ne broji sveukupno toliko domaćinstava. Dirljivo je da netko i danas njeguje ta sjećanja, pažljivo i s ljubavlju tretira tu ploču s molbom da se pomogne nabaviti lovorov vijenac za nju.

Odmah u blizini istog tog doma obilazimo spomen-kosturnicu pripadnici Turopoljsko-posavske brigade i drugih postrojbi te bistom Ivana Mladena, sagrađenoj prije pedesetak godina. Udruga antifašista Orla i Velike Gorice je prije par godina, dakle 2020. godine popravila donekle taj objekt, bar toliko da iz plitke udubine grobnice ne izviruju kosti i da ih ne pokradu ili raznose psi. Zvonko nam priča o tome kako je bista Ivana Mladena dva puta spašavana od uništenja, tj., nasrtaja vandala za vrijeme Domovinskog rata.

Priča je poučna, uvijek se pitamo kako je moguće rušiti nešto što je generacijama vrijedilo, nešto što bi trebalo biti svetinja ili ako već nije nekome svetinja, da se ne usudi dirati posmrtne ostatke bilo čije. Priča je poučna jer govori kako u određenim povijesnim okolnostima na neke ljude da će se ljudski i dosljedno ponašati se ne može računati jer prorade najniže strasti i želje za jeftinom slavom rušitelja materijalnih djela i trenutnom politikom označenih nepodobnih osoba. Govori nam Zvonko da su početkom Domovinskog rata, u zimi 91. godine, u selo došla dvojica HSP-ovaca iz Trebarjeva; njemu i ostalima u Ruči dobro poznati ljudi (jednom je rođak i danas u vrhu Vatrogasne zajednice Hrvatske). Došli su u gostionicu koju je tada još držao HURO Velika Gorica. Oni će izraziti namjeru da preuzmu gostionicu (pretvorba društvenog vlasništva u punom je tijeku!), a kada nisu dobili pozitivan odgovor ponašali su se kako to već znaju u gostionicama sileđije, samo ovaj puta dobro naoružani. Osim prijetnji okomili su se na sliku Josipa Broza Tita, skinuli je sa zida i na podu zgazili. Te noći je isto tako prošla bista Ivana Mladena, pucalo se na nju i bačena je s postolja na beton. Seljani su je podignuli i vratili na postolje, no to trajalo svega par dana. Jedne noći bista je nestala i sad joj nije bilo traga. Našli su je nakon par godina u Savi, ljeti, kada je vodostaj Save jako pao, jer je ustvari bačena iz čamca u vodu. Bista je izvučena iz savskog mulja i odnesena ujaku Ivana Mladena u Jezeru, i tu je ostala oko dvije godine da bi bila ponovo postavljena na njezino mjesto gdje je i danas.

Zvonko, Stipe i ja odlazimo sad cestom uz Savu do idućeg sela, Suše, posljednjeg sela u velikogoričkoj Posavini. Spomenik je u lošem stanju, ali čitav, kao i onaj u Jezeru. Na prvom je 16 imena, najviše Hrvojića i Mađerića, a na drugom je 11 imena, zajedno s imenom Ivana Mladena koji je rodom iz toga sela. Kod spomenika u Suši čujemo još jednu priču vezanu za rat koja se eto pamti puno godina kasnije. Tu u Suši su živjele dvije porodice, jedna do druge, u susjedstvu. Jedne ratne godine u selo su ušle ustaše, inače dosta česti posjetioci zbog pljačke ili pretrage kuća u potrazi za partizanima. Kada su ušli u dvorište susjeda Mađerića, ukućani su u strahu pokazali prstom na njih, kao one koji imaju partizana u šumi, što je i bilo točno. Onda su ustaše odvele roditelje, oca i majku Mađerić, a njihova mala djeca su ostala plačući. Ti si ljudi iz obitelji Mađerić pogubljeni, zaklani 16. kolovoza 1943. godine u blizini Rakarja. Nakon rata djeca iz obje porodice su odrasla, zaposlila se, jedan u svojoj gostionici, a drugi u privredi kao čuvar. Susjedski odnosi su bili vječiti problem. Iako u tako malom selu nisu mogli niti jedan bez drugog ta dvojica muških potomaka iz dvije obitelji zavađene još tih ratnih godina i dalje su imali razloga za netrpeljivosti. Navodno je onaj od Mađerića često znao dobaciti susjedu „buš se i ti plakal“. Kada je počeo Domovinski rat na početku 90-tih taj koji se povremeno znao prijetiti susjedu kako će i on plakati, je ostvario naum; pitanje jel to kao osvetu za izdaju prije jako puno godina ili nakupljenih frustracija zbog loših odnosa ili sve zajedno. Pred gostionicu je došao s puškom i ubio susjeda i zatim sebi presudio istim oružjem. Ovo je tužna priča o kojoj valja razmisliti, posebice o njenim porukama koje nisu samo moralne, nego se tiču i ljudske naravi i memorije.

Nastavljamo put do sela lijepog imena: Jezero. Zvonko nam pokazuje kuću Ivana Mladena, potpuno zapuštenu i zaraslu u puzavice i bršljan. Cijela se ta porodica raselila i potomci nemaju interes popravljati sada već jako zapuštenu zgradu. Potom navodi da su u tom selu bile samo tri ustaške porodice, ostali su bili u partizanima ili im pomagali. U Jezeru je još prije rata je osnovana partijska ćelija te se Jezero može označiti kao jedno od najaktivnijih u otporu i ujedno najviše stradalih od strane ustaša. Navodi podatak da je pred rat brojilo 83 domaćinstva koja su ukupno 133 osobe dala za NOB. Kako je to moguće vidi se na primjeru porodice prezimena MLADEN u kojoj je bilo12 djece. Od njih je šestero bilo u partizanima, četiri brata: Josip, Franjo, Ivan i Slavko te dvije sestre: Katica i Milka. Dvojica su poginula: Ivan i Slavko. Njihova su imena na spomeniku kojeg je podigla MZ Jezero.

Najgora nas slika međutim čeka u selu Željezno. Ono se nalazi već u Sisačko-moslavačkoj županiji. Ti su spomenici, inače vrlo skromnih dimenzija, ali sa snažnim porukama i simbolima iz vremena prije samostalnosti RH (petokraka, grb, vidi sliku) toliko monstruozno devastirani, da bi bolje bilo da niti nema tih ostataka. Sada izgledaju poput starorimskih ruševnih stupova ili srednjovjekovnih zidina koje kao truli zubi strše razbacane po brjegovima Hrvatske. Zvonko pokazuje taj spomenik na mjestu na kojem su likvidirani neki seljaci iz njegova sela od strane ustaša tzv. Štajcerove bojne, iz Martinske vesi. Čini se, Zvonko je osobito dirnut sudbinom tog spomenika vezanog za njegove ubijene sumještane iz Suše i njenim stanjem sada koje je ruglo i sramota za kraj. Zvonko spominje ljude iz iste obitelji koji su stradali kao žrtve fašista, npr. iz obitelji Hrvojić (otac i sin), Fabijanković (otac i sin) te Bujić Šimuna, čiji je brat bio u NOO Suše, a on sam u jedinici NOV-a. Kao da je netko od rušitelja spomenika ipak osjećao krivnju (blizu je Trebarjevo!), kao da je želio izbrisati sjećanje na zločinački način egzekucije seljaka iz susjednog sela koji su uhvaćeni uglavnom u kući, a krivi su jer su bili odbornici NOO od 1942. godine u Suši ili rodbina partizana iz Seljine brigade, uglavnom seljaci ,tj., civili. Od onih koji su pohapšeni i podvrgnuti mučenjima te završili čak u logorima u Njemačkoj, pogubljeno je na najokrutniji način, znači zaklano, više od polovice članova NOO.
Ovdje ćemo pokazati dvije slike za usporedbu: spomenik prije i kasnije, nakon devastacije, da bi se vidjelo kako ne samo skrnavimo sjećanja na ljude nego i nagrđujemo krajolik.


Dva su spomenika u Željeznom. Vrlo oštećen je spomenik na kraju sela, a nije puno bolji u sredini sela, ali bar ima sačuvan popis imena. Tu je ukupno 19 imena, najviše Posilovića, Požgajeca, Pokasa… Definitivno selo Željezno ostavlja gorak okus u ustima zbog očitog nemara i nezainteresiranosti za spomenike.

Osim ovih spomenika obilazimo još spomen-ploču u selu Dubrovčak gdje su zapisana imena oca i sina Predrag, koji su zajedno stradali obješeni uz Savu, te druga imena mještana tog sela.
Rekli bismo, sve prolazi, sve je podložno revalorizaciji, ali takvo nepoštovanje prema povijesti je loš znak za kulturu naroda. Nažalost, on je vidljiv na svakom koraku u pustim dvorištima i kućama, a da ne govorimo o blagu – stoci koje više uopće nema taj, nekada stočarski kraj. Jedino vidimo domaće guske kako gaču dok prelijeću prema Savi i sjetimo se riječi Radića o guskama, ali u drugom kontekstu.
Marija Ajša Peuc