Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Nježni “nacionalni osjećaji”

Općinski sud u Šibeniku izriče kazne zbog vrijeđanja “nacionalnih osjećaja građana Republike Hrvatske” i “Hrvatskog naroda”, pa i na privatnim telefonima. Isti kriteriji ne vrijede za nebrojeno veće količine ustaškog i antisrpskog sadržaja u javnom prostoru

(Foto: Wikipedia) Ilustracija

Prošlog travnja Općinski sud u Šibeniku proglasio je javnim mjestom privatni telefonski broj. Na 15 dana zatvora osudio je građanina Srbije s hrvatskim i srpskim državljanstvom zato što je uz svoj mobilni broj na profilnoj fotografiji aplikacije Viber imao sliku Momčila Đujića, četničkog vojvode, popa i ratnog zločinca. U presudi do koje su došle Novosti piše da je počinitelj prekršio članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, u kojem stoji da će se kazniti svakog tko na “javnom mjestu” krši javni red i mir “izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža”.

Osim što je kao javno mjesto definirala privatni telefonski broj, sutkinja Općinskog suda u Šibeniku ocijenila je da je počinitelj bio “motiviran zločinom iz mržnje”, a cilj mu je bio da vrijeđa “nacionalne osjećaje građana Republike Hrvatske” i “Hrvatskog naroda” s velikim “h”. Uz činjenicu da je, dakle, sliku na privatnom telefonskom broju proglasila “zločinom iz mržnje” koja “vrijeđa nacionalne osjećaje” hrvatskog naroda, sutkinja je više od dva tjedna zatvora dosudila čovjeku koji je Đujićevu fotografiju izbrisao najmanje pola godine prije nego što je uhićen i osuđen. Za njim je bila raspisana tjeralica, pa je u travnju na granici automatski priveden.

Počinitelj se, međutim, nije žalio, pa je presuda postala konačna. Odrekao se daljnjeg postupka i ispričao za sliku, rekavši da se gorko kaje i da nije imao namjeru nikoga isprovocirati. Sutkinja mu je dala uvjetnu kaznu s godinom dana kušnje, i nije završio iza rešetaka. On je prošao bolje od najmanje tri pojedinca koji su zbog mržnje prema “osjećajima” hrvatskih građana zadnjih mjeseci odradili pretežito 15 dana zatvora. Prije mjesec dana takvu je presudu “konzumirao” čovjek koji je na Facebooku objavio dvije fotografije četničkog zločinca Draže Mihailovića, jednu 2019., a drugu 2021. godine.

Prije dva tjedna žena je osuđena na istu kaznu zbog “veličanja nepostojeće teritorijalne tvorevine”, odnosno Krajine, kao i čovjek koji je pjevao pjesme sličnog sadržaja. I potonji je na sudu prihvatio krivnju te se ispričao. No budući da su svoju sklonost izražavali više od jednom objavom slika nekog uzora s kokardom ili zbog prikaza granice propale SAO Krajine, to su suci Općinskog suda u Šibeniku smatrali nekom vrstom recidivizma. Pod obrazloženjem da bi na Facebooku opet mogli objaviti nešto slično, slali su ih bezuvjetno u zatvor. Sve ih je prijavila policija u Kninu.

Pohvalno je da se hrvatsko pravosuđe i represivni organi gonjenja razračunavaju s reliktima historijskog fašizma na ovim prostorima, uz određenu ogradu o dobro poznatom selektivnom ignoriranju ustaških parnjaka. Međutim, način na koji sud u Šibeniku presuđuje ponešto je čudan i možda ne bi preživio žalbu i reviziju višeg suda. Kad smo pokazali dijelove citirane odluke s popom Đujićem na privatnom broju nekolicini vrsnih odvjetnica i pravnih stručnjakinja, sve su nam redom ukazale na niz problematičnih pravnih kvalifikacija.

Prema ključnom pasusu presude, “okrivljenik je objavljenom fotografijom na svom otvorenom, javnom i svima dostupnom Viber profilu nedvojbeno izrazio težnju prema Velikoj Srbiji i veličanju četništva te na taj način motiviran zločinom iz mržnje vrijeđa, provocira i uznemiruje hrvatsku javnost, Hrvatski narod i vrijeđa nacionalne osjećaje građana Republike Hrvatske. Što je dakle postupio protivno odredbi članka 5. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira”. Jedna pravna stručnjakinja s kojom smo se posavjetovali rekla nam je da problem vidi odmah na početku.

– Profilna fotografija na privatnom mobitelu nije javno mjesto, niti se komunikacija mobitelom smatra komunikacijom na javnom mjestu, pa bilo kakvo kažnjavanje za neki prekršaj protiv javnog reda i mira zbog fotografije na zaslonu ili sadržaja komunikacije nije u skladu sa Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira – veli nam ona.

Nadalje, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira na temelju kojeg je počinitelj osuđen u svom repertoaru nema “zločin iz mržnje”, koji se nalazi u kaznenim djelima.

Profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Maja Munivrana kaže da se, doduše, zločinima iz mržnje smatraju i određeni prekršaji, ali ne u Zakonu o prekršajnima protiv javnog reda i mira, već u “Protokolu o postupanju u slučaju zločina iz mržnje”, dokumentu iz 2021. u kojem se detektiraju prekršaji ako su oni počinjeni “zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta ili kakvih drugih osobina druge osobe”. No Munivrana dodaje da je riječ o definiciji unutar Protokola samo za potrebe statističkog praćenja, ne i o definiciji na temelju koje se može pravno postaviti kvalifikacija.

– To, međutim, ne priječi sud da prilikom odmjeravanja kazne uzme u obzir motive počinjenja djela – veli Munivrana.

Jedno veliko istraživanje Hrvatskog pravnog centra u kojem je sudjelovala, a koje je obuhvatilo i prekršajne zločine iz mržnje poput fizičkog sukoba na javnom mjestu koji je motiviran mržnjom, pokazalo je da suci u pravilu ne navode motive, kaže Munivrana.

– Naše preporuke su tada upravo išle u smjeru potrebe da suci kao relevantne okolnosti navedu motive, no ni u jednom analiziranom predmetu u kojem je kvalifikacija bila isključivo po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira tada to nije bio slučaj – kaže profesorica.

Što se tiče članka 5. istog zakona koji je bio ključan za osudu svih navedenih pojedinaca, u tijeku je novi projekt koji analizira i taj aspekt.

– No i na temelju sadašnjih saznanja čini mi se kako takva praksa u najmanju ruku nije učestala, izuzev situacija koje spominjete – veli Munivrana.

U prijevodu, hrvatsko pravosuđe je preko Općinskog suda u Šibeniku konačno počelo u prekršajima – doduše, krnje i nepravilno – koristiti “zločine iz mržnje” kao motive, dok godinama svjesno odbija primjenjivati iste kriterije za nebrojeno veće količine ustaškog i antisrpskog sadržaja u hrvatskom javnom prostoru.

Problem se ne iscrpljuje s navedenim presudama. Kad na stranu stavimo “Hrvatski narod” kao žrtvu uvrede u ovom postupku, što znači dobiti 15 dana zatvora zbog vrijeđanja “nacionalnih osjećaja građana RH”? Zločin iz mržnje barem postoji u zakonodavstvu, premda ne u citiranom prekršajnom zakonu, ali zato “nacionalni osjećaji građana” nikada ni u kakvom obliku nisu viđeni u zakonima Republike Hrvatske u zadnjih 30 godina. Čak i kad bi se kolektivni osjećaji kao arbitrarna sklepotina mogli negdje ugurati, ni u tom slučaju to ne bi moglo ući u obilježje prekršaja iz članka 5. koji govori o remećenju javnog reda i mira, a na temelju kojeg su donesene ove presude.

Po mišljenju Munivrane, “nacionalni osjećaji” bi se eventualno mogli izvesti iz vrlo široko postavljenog članka 1. istog zakona, u kojem se nalazi zbirno obrazloženje svih kažnjivih prekršaja. No ni tamo nema ničega sličnog “nacionalnim osjećajima”, ali se spominje poopćeno stvaranje “uznemirenosti” kod građana ili vrijeđanje njihova morala. Ali i uz takvo tumačenje članka 1., koji u presudi nije citiran, ova pravnica smatra da je zaštita “nacionalnih osjećaja” vrlo sporna kao legitimni cilj ograničenja prava na slobodu izražavanja.

Gledajući u širem kontekstu praksu koja nadire iz šibenskog suda, penaliziranje pojedinaca zbog vrijeđanja osjećaja nacije moglo bi postati toljaga za kažnjavanje puno šire populacije od šačice mrežnih ljubitelja četnika. Ovisno o preferenciji sudaca, nije teško zamisliti da će kolektivno nacionalno tijelo danas-sutra osjetiti duboku povrijeđenost javnim veličanjem Jugoslavije, petokrake, ukazivanjem na posljedice “Oluje” ili ismijavanjem Franje Tuđmana. Neujednačenost u kažnjavanju i tumačenju zakona ova profesorica vidi i kroz analogne predmete veličanja ustaškog režima.

 U presudama takvoga tipa koje je čitala suci nisu govorili o vrijeđanju nacionalnih osjećaja Hrvata, nego su procjenjivali govor s aspekta rasizma, fašizma i simboliziranja mržnje. Na koncu, tu je i pitanje sankcija: samo jedan počinitelj je morao platiti 1000 eura, svi ostali su osuđeni na zatvor. Pritom su svi uhićeni i dovedeni sucima čim su došli u Hrvatsku. U isto vrijeme, portal Index je u srpnju ove godine objavio snimku s Facebooka na kojoj voditelj “Bujice” Velimir Bujanec pjeva koljačku pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”. Da su kriteriji isti, bio bi uhićen i procesuiran po hitnom postupku. Umjesto toga, protiv njega je pokrenuta nekakva istraga.

Prije mjesec dana s 40 je eura kažnjen vlasnik picerije koji je prije skoro godinu dama na društvenoj mreži napisao da neće zapošljavati “četnike” i crnce. Protiv njega je odbačena prijava za poticanje na nasilje i mržnju pa je osuđen samo zbog “objave neprimjerenog sadržaja”. Nekoliko godina prije jedan je hrvatski sud vandalski natpis “Ubij Srbina” na automobilu u vlasništvu čovjeka srpske nacionalnosti okarakterizirao kao “neprimjeren natpis na vozilu”. U drugom predmetu, grafit sa svastikom i ustaškim obilježjem je iz poticanja na mržnju i nasilje prekvalificiran u “oštećenje tuđe stvari”. Okrivljenik koji je drugom čovjeku opsovao majku srpsku i četničku i rekao da zna gdje živi osuđen je za običnu prijetnju. Za istu stvar je osuđen i čovjek koji je poznaniku uputio poruku “Sada krećem, znam gdje živiš, j* te u usta četnička, j* ti ženu i dijete, dijete ću ti zaklati i zapalit ću vas sve”.

Navedeni anegdotalni primjeri dosta vjerno ukazuju na dvostruka mjerila u procesuiranju “zločina iz mržnje”, čije su ponajveće žrtve prema svim studijima u Hrvatskoj upravo pripadnici srpske manjine. Sudeći po vijestima sa šibensko-kninskog područja, oni su promaknuti u dominantne počinitelje.

Paralelno s prekršajnim progonom Srba s dvojnim državljanstvom koji na Facebooku cmolje nad sudbinom SAO Krajine i simpatiziraju četnike, na šibenskom sudu se trenutno vodi jedan jedini predmet zbog uzvika “Za dom spremni”. Na pitanje koliko je puta 2021. i 2022. na ovom sudu evidentirano osoba zbog korištenja tog pozdrava odgovorili su nam da na prekršajnom odjelu nema nijedne donesene odluke.

Navedeni podaci dodatno su nevjerojatni s obzirom na okolnosti prethodnih, a posebno ovogodišnje proslave “Oluje” u Kninu. Kad su pred tim gradom prije mjesec dana priveli i na šibenski sud odveli 17 veterana postrojbe HOS nazvane po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, pripadnici MUP-a odlučili su da će ih prijaviti zbog pokušaja probijanja kolone motornim vozilom, blokade ceste, neposluha prema uniformiranim licima i zbog remećenja javnog reda i mira. Nisu na koncu prijavljeni zbog ustaškog pozdrava na majicama, a kamoli zbog “zločina iz mržnje” prema “nacionalnim osjećajima građana Republike Hrvatske”.

HOS-ov barjak vijorio se toga dana nesmetano po Kninu i bez uhićenog Marka Skeje i njegovih 16 crnokošuljaša. Iz raznih video-snimki vidljivo je da ga je nosila oveća grupa navijača, koji su potom više puta po cijelom gradu dizali ruke na nacistički pozdrav i opetovano urlali “Za dom spremni”. Šibensko-kninska policija tada je najavila pokretanje istrage koja, kako su nas obavijestili, do danas nije završena. Kad se pogledaju druge snimke istog događaja, jasno je da gradom bez ikakvog problema defiliraju i stotine drugih pojedinaca u odjevnim predmetima na kojima se koči poznata ustaška krilatica. Do zaključenja teksta, nitko nije procesuiran.

Upravo je policija u Kninu 2016. godine ostala bez svog načelnika zbog nezdravog i nezakonitog odnosa prema Skeji i njegovim provokatorima. Načelnik je samovoljno i bez sankcija otišao u mirovinu nakon što su više instance saznale da nije proslijedio prijavu protiv šefa splitskih veterana HOS-a. Godine 2020. policija nije sankcionirala korištenje tog pozdrava, pravdajući se tezom da nije nedopušten ako se koristi u komemorativne svrhe, što je potpuno krivo tumačenje ionako skandaloznih zaključaka one Vladine komisije za suočavanje s prošlošću. Kad su HOS-ovci u Kninu konačno prijavljeni zbog ustaškog pozdrava, u opisu prekršaja nije bila riječ o širenju mržnje, već o “uzviku neprimjerenog sadržaja”, nešto što se kao kovanica po hrvatskim institucijama godinama ponavlja. Veličanje četništva je “zločin iz mržnje”, dok je glorifikacija hrvatskog fašizma nerijetko smještena u domenu narušavanja građanske decentnosti, nešto poput glasnog prdca na obiteljskoj večeri.

Dobro je znati raspone i kanale djelovanja kninske policije, s naglaskom na društvene mreže gdje su uhvatili srpske počinitelje u deliktu, jer se njihova marljivost može usmjeriti i na druge pojedince. Za takvo nešto nije potrebno obilaziti Facebook grupe i profile nebrojenih tisuća građana iz svih dijelova Hrvatske koji objavljuju antisrpski i fašistoidni sadržaj. Ograničimo se samo na domenu djelovanja policije u Kninu, odnosno na njihove sumještane, i to ljude koji se na razne načine mogu nazivati javnim osobama.

Na primjer, jedan aktivni policijski službenik u Kninu za prijatelja na Facebooku ima Tomislava Čolaka, vijećnika u kninskom gradskom vijeću, koji je tamo dospio na listi Mosta. Prije tri godine Čolak je objavio link na video u kojem veterani 4. Gardijske brigade urliču “Za dom spremni”, što bi bilo analogno Srbinu koji je osuđen zbog objave nekakve pjesme u kojoj se izražava ljubav prema četnicima. Čolak je u više navrata objavljivao naslovnice Novosti, a ispod tih njegovih objava do danas stoje komentari poput “rokajte po četnicima i domaćim izdajicama”, odnosno “zabraniti izdavanje ove lakrdije, stuć redakciju i sve”. Na njegovu objavu o proslavi oslobođenja Dalmacije od fašista jedan je pratitelj napisao: “Ja bi ih na licu mjesta pobio sto posto.” Da ne govorimo o nizu drugih primjera u kojem se veličaju ustaše i širi mržnja prema Srbima. Drugi policajčev Facebook prijatelj kao profilnu sliku ima Veliku Hrvatsku koja se rasprostranjuje do Drine, što bi se moglo usporediti s kažnjavanjem objave granica SAO Krajine na šibenskom sudu.

Službena Facebook stranica Domovinski pokret Knin, koju prati 1,2 tisuće ljudi, vrvi antisrpskim mrzilačkim sadržajem. Tamo su administratori objavili i sliku pripadnika MUP-a, stavljajući mu metu na čelo tvrdnjom da je 1991. nosio četničku zastavu po Vukovaru i bio u onoj skupini četnika koji su pjevali da će klati Hrvate. Šef kninskog ogranka Domovinskog pokreta Zlatko Baliban napisao je na Facebooku 2021. godine da zastupniku Roma Veljku Kajtaziju smeta “Za dom spremni”, ali mu “ne smeta što njegovi Romi imaju oružje”. “Srića u nesrići je što su se propucali međusobno! Kajtazi i ostali znajte: Bili smo i bit ćemo ZA DOM SPREMNI baš zbog takvih”, poručio je. Članica Predsjedništva iste podružnice Domovinskog pokreta Vesna Ravlić 2013. godine objavila je fotografiju vojnika sa zastavom na kojoj se jasno vidi stilizirani ustaški samoglasnik uz natpis “rob nikada”. U kolovozu 2020. objavila je snimku na kojoj dio pripadnika HOS-ovih veterana uz negodovanje ostalih pjeva “Oj ustaše, kad ćemo do Drine” i s kolektivnim uzvikivanjem ustaškog pozdrava od Skeje i suboraca. I ova stranica obiluje opetovanim veličanjem toga urlika.

Profil s imenom Ivan Kanaet, kako se zove i potpredsjednik Domovinskog pokreta iz Knina, iz dana u dan publicira identične mrzilačke sadržaje kao i sam profil navedene stranke. Uz dodatke da Kanaet desetke puta ispisuje “Za dom spremni” i u više navrata objavljuje fotografiju žene s četničkom šubarom, uz optužbu da se radi o potpredsjednici Vlade i predstavnici srpske manjine iz Šibensko-kninske županije Anji Šimpragi. Iako je odavno kao obična laž prokazana tvrdnja da je Šimpraga na toj fotografiji, Kanaet i njemu slični i dalje vode opasnu šovinističku hajku protiv nje. Ovo je najmanji mogući uzorak smrdljivog mulja koji se godinama nalazi pred nozdrvama kninskih policajaca i tamošnje javnosti. Novosti će im svakako poslati navedene primjere. Obavijestit ćemo javnost ako ikada odgovore.

(Novosti/Hrvoje Šimičević)

Facebook
E-mail