Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

(Ne)pogodna Vlatka

Pokazalo se da je kandidatkinja za dekanicu Hrvatskih studija Vlatka Vukelić ipak previše kontroverzna da bi zasjela u fotelju, pogotovo zbog toga što je ova revizionistica povijesti trebala biti imenovana na Dan sjećanja na žrtve Holokausta

(Foto: Fakultet hrvatskih studija)

Krajnje nezgodna kalendarska okolnost zadesila je Sveučilište u Zagrebu pri nastojanju da na jučerašnjoj sjednici Senata usvoji i ponešto kadrovskih pitanja. U žižu javnosti dospjelo je naime već zacrtano rješenje imenovanja Vlatke Vukelić, izvanredne profesorice na fakultetu Hrvatski studiji, za dekanicu te ustanove, ali se tajming namjerene uredbe grubo poklopio s redovnim komemorativnim događanjima u vezi s krajem Drugog svjetskog rata na ovom prostoru.

Prije svega, nekako se ispostavilo, na ovaj datum obilježava se i Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Sredinom proljeća općenito se nižu razne godišnjice vezane uz pobjedu nad fašizmom te nacizmom, ujedno i domaćim izdajnicima, ovdje ustašama koje su prvenstveno bile angažirane na genocidu nad Srbima. Usput su na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske rado dale svoj obol tada kontinentalno raširenom projektu istrebljenja Židova i Roma te Sinta. Ako je netko i mislio o tome, nije se u to doba moglo lako znati da će takva mračna kooperacija u budućnosti, možda s idućim prelazom stoljeća, otkriti stanovite nepraktične strane.

Nisu pritom smetnja baš toliko one srpske i romske žrtve, ali je dosta nepovoljna činjenica to što su ubijane zajedno sa židovskima. Nova bi Hrvatska dala sve za političku bliskost s danas izuzetno utjecajnim Izraelom, pa stoga napadno mnogo polaže na ceremonijalne geste osude Holokausta. Ne košta ju to previše, uzme li se u obzir mogućnost zaklona u nekom tipu apstrakcije, znamo li da su Židovi ubijani širom Europe, često uz pomoć lokalnih marionetskih režima.

Tako je i za današnji dan na zagrebačkom sveučilištu bila planirana dodjela počasnog doktorata jednom preživjelom Židovu iz Hrvatske. Par točaka dnevnog reda zatim, ukaz je garniran odlukom o prihvaćanju radnih definicija antisemitizma, te poricanja i iskrivljivanja istine o Holokaustu. Još malo niže, imalo je slijediti amenovanje dekanske kandidature Vlatke Vukelić. No povučeno je zapravo u posljednji čas, dan ranije, nakon vijećanja Rektorskog kolegija, i zasad se navodno ne zna kad će i kako biti konačno riješeno.

Vukelić se pokazala odviše kontroverznom za tu priliku, a za dalje ćemo tek vidjeti – na takvu bi se konstataciju mogla svesti inače posve nemušta reakcija Rektorata, osim kad su posrijedi malo direktniji kontakti vrha ovog Sveučilišta sa samom tom kandidatkinjom. Proteklih godina, ta se povjesničarka-arheologinja istaknula svojim revizionističkim stajalištima te istupima upravo na temu NDH i ustaša i genocida. Došla je na glas ponajprije negirajući fakte o ustaškom konclogoru u Sisku, namijenjenom isključivo za srpsku djecu čiji su roditelji odvučeni drugdje. Već u prvoj fazi rada logora, prema zapisima njegove uprave, bilo je zatočeno preko 5600 tih mališana, da bi njih 1152 umrlo od gladi i bolesti, naprosto prepušteno skapavanju.

Ovih dana često se spominje i kako se svojedobno fotografirala ispod ustaške zastave, ali sama Vukelić to objašnjava kroz novonastali kontekst. Na zastavi je, prema njezinim riječima, bio „”hrvatski povijesni grb” koji je ustvari bio u službenoj upotrebi kraće vrijeme i 1990. godine. To “razdoblje raskida veza s reliktima komunističkog, pa socijalističkog razdoblja”, za nju predstavlja vrijeme “najvećeg političkog izazova suvremene hrvatske države” kojem ne propušta odati “dužno poštovanje, pa makar i s fotografijom”.

S druge strane, nedavno je naglasila da su drukčija tumačenja jednostavno neutemeljena, zlonamjerna i perfidna, te ih je odbacila s “osobitom indignacijom i gnušanjem”. Naravno, riječ je o svakako općem mjestu, pukom tropizmu filoustaša koji svoje standardne opačine zaodijevaju raznim formama legaliteta i legitimiteta. Tolike se pameti ipak nisu domogli sami, nego ju preuzeli iz platforme šire bjelosvjetske desnice, i ne tek u predmetu genocida ovog i onog, jasno.

Vlatka je Vukelić svejedno u nečemu ovdje definitivno u pravu, ako imamo u vidu npr. tretman ustaškog pozdrava “Za dom – spremni!” koji svoje modernije edicije doživljava na prigodnim kopijama HOS-ova grba. I to je dakle povijesni simbol s početka 90-ih godina 20. stoljeća, trenutka koji će naknadno poslužiti kao regularna premosnica za uspostavu izvjesnoga novog kontinuiteta. Nije ona posegnula ni za čim što već nema solidnu prođu u političkom bontonu, čak i uz recentnije mjere suzbijanja i prekršajnog kažnjavanja ustaško-revizionističkih ispada. Koketerija spram Endehazije u najvišim državnim i društvenim strukturama previše je dosad pustila korijena, a da bi se mogla neutralizirati podšišavanjem.

Uostalom, tome su u krajnjoj liniji trebali poslužiti i oni nesretni Hrvatski studiji, od starta forsirani kao poligon za uvježbavanje nacionalne posebnosti u područjima društvenih i humanističkih znanosti. Neki od njihovih utemeljitelja nisu držali na umu tu vrstu glavnog prioriteta, međutim, ali su se njime spremno poslužili za svoj individualni probitak. Studiji su i mimo toga vremenom prošli kroz nekoliko veoma dinamičnih upravnih te organizacijskih stadija.

U povijesti njihova djelovanja izdvojila se bez premca figura Ante Čovića, donedavnog prorektora, ključnog pouzdanika rektora Damira Borasa, ili je bilo obrnuto, sad više nije presudno. Od zaslužnog osnivača do otpadnika i natrag, na Hrvatskim je studijima Čović uspostavio azil za očuvanje karijera akademskog kadra po svojoj mjeri zasluga. U budućem kampusu na Borongaju zbrinjavani su kroz čitav niz maštovito kreiranih sinekura. Mjesta se našlo i za brojnu radnu snagu rimokatoličko-crkvenih fakulteta po osnovi kakva drugdje nije uspijevala, gojeći tako nositelje akademskih titula i s tih nesekularnih adresa, dabome pomoću javnog novca. Sam pojam sveučilišne autonomije u tom je periodu u Hrvatskoj rastegnut do krajnjih granica, pa i dalje.

Zaobilazeći pravne norme, Hrvatske studije su njihovi tutori konačno progurali do statusa fakulteta, mada za to nisu imali formalni ni suštinski kapacitet, funkcionirajući jedva i na razini sveučilišnog odjela. No institucija je paralelno živjela svoj unutarnji razvoj, podalje od najviših dvorskih krugova. To je uključivalo otpor dijela nastavnog osoblja koje se tamo nije okupilo s motiva primarno etnoideološkog te proklerikalnog, kao ni profiterskog.

Nekolicina je pripadnika takve buntovne struje pometena bez puno taktiziranja, a dominacija posjednika uzurpiranih ovlasti nastavila se sve do potkraj Borasove rektorske službe. Tad je pak nastupio žustri redizajn odnosa moći među preostalim nastavnicima Hrvatskih studija. Situacija je to nalik onoj znatno razvikanijoj u istom gradu, koja se posljednjih pola godine iskristalizirala unutar nogometnog kluba Dinamo. Vlatka Vukelić dugo je služila udruženom interesu Čović-Borasove svite, predvodeći jedan opskurni sindikat za skupnu im korist, ali je u međuvremenu nastupilo drugo stanje. Gazda je otišao, ne doduše u Međugorje, iako raspolaže neusporedivim vezama s ovozemaljskim predstavništvom volje božje.

Zapelo je pri krčmljenju materijalne zaostavštine Hrvatskih studija nakon epohe njihovih giganata. U to spadaju i funkcije poput dekanske, gdje će se formirati novi interesni klanovi, uz pripadajuće razmirice, dok Vlatka Vukelić svojom ambicijom očito prednjači u inicijativnosti. No pritom je ona upadljivo slična Krešimiru Antoliću, odmetniku iz nekadašnje družine Zdravka Mamića. Natežući se s dojučerašnjim svojim mentorima, smjerajući na daljnje visoke pozicije, sve više biva uočljiva po starom joj akcijskom ekstremizmu.

Do ovog časa to su nesumnjivo spoznali i novi rektor Stjepan Lakušić i sektorski ministar Radovan Fuchs. Ispočetka skloni ovoj kandidatkinji, jer im treba za učvršćivanje platforme nasuprot preostatku gorenavedene klike, grubo su se sudarili s njezinim objektivnim PR-ograničenjima. Ukratko, nije pogodna za glatku tranziciju, može kompromitirati RH pred moćnim Izraelom. Valjat će im zato potražiti finiju metodu umivanja sustava koji, avaj, logično ispoljava sve teže karakteristike jedne otpočetka drastično prljave gadosti.

(Novosti/Igor Lasić)

Facebook
E-mail